Nostalgija za Whoovcima i Stonesima u svijetu, kod nas bi se "zvala" Bijelo dugme i Azra

Najveći i najbogatiji "kampanjci" svjetske rock-scene zasiguno su The Who i Rolling Stones.

Gotovo petnaestak godina nisu snimili album s novim pjesmama, no neradnici u tonskom studiju, na stalnim turnejama ne samo da nisu za staro željezo, nego zarađuju milijune dolara na račun bolje prošlosti i klasika koje su odavno napisali.

Pa su ih prije tri godine čak i sparili na američkom festivalu "Desert Trip" i u tri večeri pridružili im Dylana, McCartneya, Rogera Watersa i Neila Younga, s ulaznicama od nekoliko stotina dolara. Kod nas bi ekvivalent bio festival na kojem bi jedne večeri nastupili Bijelo dugme i Riblja čorba, druge Parni valjak i Prljavo kazalište, a treće Azra i Film u originalnim postavama. Ili Balašević i Škoro? No, pragmatizam kod nas nikada nije bio jača strana, iako nas nostalgija ozbiljno "puca" kao i Amerikance. Pete Townshend i Roger Daltrey napokon su objavili novi album "Who", zasigurno i zadnji, 13 godina nakon "Endless Wire". I to je samo kratka stanka u usporedbi s činjenicom da su posljednji "pravi" album "Face Dances" u izvornoj fazi karijere objavlili još1982. Podatak da je novi album bolji od ta dva, ne govori puno, jer su najbolji radovi The Who nastali puno ranije.

Efektno zamotan u omotnicu dizajnera Petera Blakea, istog onog koji je opremio "Sgt. Pepper" Beatlesa, simboliku proteže i na sadržaj albuma, 14 pjesama koje zbrajaju klasična oružja i zvuk grupe, od Townshendovih gitara i sintesajzera, do Daltreyevih vokala, orkestracija, s podrškom bubnjara Zacka Starkeya (sina Ringa Starra) i basista Pina Palladina koji su već godinama u grupi. Na ono klasično pitanje tko je bolji - Beatlesi ili Stonesi? - obično sam odgovarao  - The Who. Townshend je kao najmlađi od njih napredovao najbrže i već od 1965. munjevito krenuo kao skladatelj i tekstopisac, ali i superiorni poznavatelj tonskog studija, zbog čega je inovativnost bila njegova jača strana. Za razliku od golemih Beatlesa i amerikaniziranih Stonesa, The Who su od sredine šezdesetih bili "čisti" engleski bend, moderni modsi a ne arhaični rockeri, preteča punka i novog vala čije su pjesme svirali i Sex Pistols i The Jam, a bili su i očita inspiracija britpop imenima devedesetih, od Blur do Oasis.

Za razliku od ostalih veterana, nisu bili meta generacijske "mržnje". Vječna prznica sklona intelektualnim propitkivanjima, Townshend je, za razliku od konkurencije sklone zabavi, komplicirao život i sebi i bendu. Sve se to osjeti u pjesama na "Who", koje od Guantanama do Ground Zero, starosti, prolaznosti, dokazivanja do reinkarnacije, govore o stvarima koje Stonese odavno ne zanimaju, a kamoli da pišu pjesme o njima. Iako ne dostižu energiju starih Whoovaca, "zamjenski" glazbenici dobro funkcioniraju, u što sam se prije tri godine uvjerio na odličnom bečkom koncertu u rasprodanoj Stadthalle.

Ondje su svirali stare pjesme na turneji u povodu 50 godina osnutka, svjesni da je najbolje svirke nemoguće ponoviti pod stare dane, bez preminulih Ketha Moona i Johna Entwistlea. Iako je nemoguće rekreirati nekadašnju invenciju i "kemiju", novi album častan je podsjetnik na poznati zvuk, ali više kao pristojan hommage "pravim" The Who, nego rad usporediv s davnim klasicima.