Školska knjiga svom je kućnom autoru Ivanu Aralici objavila intrigantan novi roman “Duh zloduha”, ispremrežen erotikom i snažnim emocijama, o dvjema rođakinjama, Staši i Maši.
Je li “Duh zloduha” vaš najerotičniji roman?
Ne bih na to tako gledao. Bio potvrdan ili niječan, odgovor na takvo pitanje može biti samo netočan putokaz. Nije riječ o erotičnom romanu, riječ je o romanu što služi pouci i zabavi, u kojemu na svim razinama, individualnoj, političkoj i ideološkoj, erotike ima više nego u drugim mojim djelima – mada se ne sjećam nijednoga od njih u kojemu erotike, nekog od mnogo njenih oblika, ne bi bilo. Svi dramski zapleti u romanu, u globalnoj fabuli, u umetnutoj pripovijesti i u pojedinim segmentima obiju fabula, zasnovani su na erotici, iz erotike izviru motivi radnje, i zato se moralo dogoditi da roman obiluje erotikom. S jedne strane čistom kao cvijet, a s druge punom izopačenja s degutantnim elementima, što u završnici dovodi do kontrapunkta u kojemu užas zavisti, u vidu pohotljive sebičnosti, preuzima nadmoć. Dakako da sam u obilju erotskog, u ovako vođenoj radnji, morao posegnuti i za pokojom mrsnom riječi, što u drugim prilikama, lišen te potrebe, nisam činio.
Jeste li, možda, povukli pretjerano drastičnu granicu između dobrog i zlog, dobrih i loših likova, ili ste, ipak, u kršćanskom duhu, pokušali, ako ne i opravdati, a onda barem objasniti uzroke zla?
Nisam imao potrebe ni povlačiti pretjerano drastične granice između dobrog i zlog niti sam pokušavao opravdati ili barem objasniti uzroke zla. Priča se ne odvija na tim koordinatama. Ova priča tematizira zlo koje se zove zavist, suvremena kuga, a ostvaruje se kao pohota i sebičnost. Ona, kako i sami nagovještavate, potječe od mog kršćanskog imperativa. Konkretno, od starozavjetne priče kad brat ubija brata, koju je kršćanstvo prigrlilo i koristilo i u slikarstvu i u naraciji. Zašto brat brata ubija? Zato što se Kainu, pri podnošenju žrtve, učinilo da je žrtva njegova brata Abela milija Bogu i da će ga Bog obdariti s više darova nego njega. Dakle, zavist niče na obilju darova što ih Bog daje nekim ljudima, sebi milima, a nekima ih, bogzna zašto, uskraćuje. Ili, ako je netko ateist, što ih priroda daje nekima neštedimice, a nekima ih uskraćuje ili daje na kapaljku. Zlo koje iz te vrste zavisti nastaje, pogotovo ako se oblikuje u pohoti i sebičnosti, ne zavređuje nikakav eufemizam i ne zahtijeva nikakvu potragu za racionalnim uzrocima, ona je životinjska i iracionalna. Bila individualna ili zaodijevala se u neke oblike kolektiviteta! Na meni je bilo da zavist te vrste prikažem na oblicima suvremenog života, u kojemu nema podnošenja žrtava, ali ostao je živjeti motiv zašto brat brata ubija. U slučaju ovog romana, rođakinja rođakinju!
Koja je uloga kraćeg romana koji se nalazi unutar romana?
To je s vremenom postala manira mojih pripovjedačkih tekstova; meni neodoljivo draga, a, kako čujem, i mojim čitateljima, naviklim na taj manirizam, nije mrska. Konkretno, pripovijesti pod naslovom “Longin”, koju piše glavno lice romana, svim darovima od Boga obdarena – od prirode nadarena, tko želi – Staša Vulin, pa i Božjim darom pripovijedanja, svrha je da bude putokaz kako postupiti u situaciji kad se zalažeš za jednakost ljudi kao Božjih stvorenja – od majke prirode rođenih, ako ti paše – kad je i slijepcu očito da se ljudi rađaju nejednaki, jedni darovima Boga ili prirode obdareni, a drugi u oskudici i uboštvu darova. Ne, nikako iskazujući zavist u obliku sebičnosti i pohote, u bilo kojem devijantnom obliku! Zavist u zlo vodi! Kad se u našoj sredini pojavi čeljade, a pojavljuje se svakodnevno, obdareno pojedinačnim ili obiljem darova, ne budimo mu na darovima zavidni, ne podmećimo mu klipove, ne opterećujmo ga sobom, jer ćemo mu tako onemogućiti razvoj, od čega ni on ni mi nećemo imati koristi. Nego mu dopustimo i pomognimo da darove razvije, pa ćemo i mi i on uživati u plodovima darovitosti. Zahvaljivat će on nama, a mi njemu! Tako je to s darovima od Boga danim ne samo na individualnoj razini, tako je i na razini kolektiviteta svake vrste!
Jeste li sebe šokirali krajnje šokantnim krajem romana?
Sebe sama šokirati krajnje šokantnim krajem romana, koliko god šokantan bio, ne mogu, jer ja svaki svoj roman, kad počnem pisati, ovaj posebno, imam i u glavi i u malom prstu, od početka do kraja. Ali, šokiran jesam bio mnogo godina prije nego što je roman napisan, kad sam čuo priču o kuginoj kući, o Staši i Maši, i kad sam, da vidim i pribilježim narativne detalje, povirio u sudski spis. Da tih šokova nije bilo, ne bih se ni odlučio ispripovijedati taj roman. Htio bih vidjeti onoga koji krajem romana, kao klimaksom niza šokova, neće biti šokiran!
Zašto u romanu koristite imena nekih stvarnih ljudi? Poručujete li time da se i u ovoj prozi krije roman s ključem?
U svakom romanu rasnog pripovjedača, bilo kakvu tematiku u sebi nosio, krije se roman s ključem. Samo što pojedini romani, koji se deklariraju kao romani s ključem, taj ključ drže obješen o klinu u javnom prostoru, širem ili užem, pa se njime može poslužiti svatko i otključati sve autorove tajne pretince. Većina romana rasnih pripovjedača imaju ključ za otključavanje tajnih autorovih pretinaca u autorovu džepu i samo on za svoje tajne zna. Da upotrebljavam prava imena, kod mene nije novost, ali jest posebnost. Radio sam to dosad, radim i sad. Ako se u predlošku romana, u građi godinama pripremanoj za pripovijedanje romana, nalazi neko poznato mi i drago ime, kao što je slučaj u građi ovog romana s fra Soldom, iz poštovanja prema tom imenu i toj osobi, ja mu i u pripovijedanju ostavljam njegovo, meni drago, ime. A ne pretvaram ga u fiktivno ime, kao što sam s imenima drugih aktera iz predloška činio. A fra Soldi sam mnogo dužan: bio mi je prijatelj, pjevao je na misi zadušnici mom ocu, nakon koje mi je strina Kajica rekla: „Ive, kad bi mi ovaj na misi pivao, ne bi žalila sutra umriti“. Sve što je u mom romanu, fra Soldo je i u životu bio. Neka njegovo ime uza me do kraja bude!
Navršili ste devedeset godina. Zašto je taj jubilej prošao u medijskoj tišini?
Nemojte me nasmijavati! Nije to pitanje koje biste meni trebali upućivati. Odnosno, samo meni! To biste trebali pitati medije. A što je do mene – stojim vam, kao i na sva druga pitanja na raspolaganju… Za moj ukus taj je, kako ono kažete, jubilej protekao u prikladnoj tišini, koja je bila dovoljno glasna da su svi, koji su htjeli, za jubilej doznali. Ja nikad ništa, vezano uza svoje ime i svoje djelo nisam slavio, pa ne slavim ni svoje rođendane. Samo čestitke, rukovanja, poljupci i nedjeljni obiteljski ručak – na koji se svake nedjelje skupljamo – najbliži datumu rođenja. Pa kad ništa ne slavim, pa kad rođendan obilježavam samo poljupcima u obitelji, zašto bih u javnom prostoru, da sve trešti, slavio devedeseti rođendan. Jubilarni! Zašto, kad se u mom životu ništa ne mijenja! I dalje pišem romane, i dalje mi se objavljuju knjige – u jubilarnoj godini tri – i dalje imam vozačku dozvolu za sljedećih šest godina! A da bi sam nudio institucijama čiji sam član – s radošću i odanošću – neka obilježe moj jubilej, toga nećete dočekati.
Aralica je odličan pripovjedač. Sretan mu rođendan. Nadam se još kojem kraćem romanu.