Jedan od naših najcjenjenijih književnika, pjesnika i prozaista Ivica Prtenjača objavio je novu zbirku pjesama. “Tišina i njezine olovke” u izdanju VBZ-a prva je njegova poetska zbirka u čak deset godina – za prethodnu, “Okrutnost”, nagrađen je i Kiklopom. No u tih deset godina Prtenjača je bio itekako zaposlen, izdao je tri romana, “Brdo”, “Tiho rušenje”, “Plivač” i zbirku priča “Kod Yvesa”.
Između vaše dvije zbirke pjesama prošlo je čak deset godina. Otkud želja da se ponovno vratite poeziji?
Nisam siguran je li riječ o želji ili potrebi. Prije će biti potreba. I dok sam pisao prozu, nedostajalo mi je pisanje poezije, a zanimljivo, dok sam pisao poeziju, također mi je nedostajalo pisanje poezije. Zvuči apsurdno, ali samo tako mogu objasniti na koji način osjećam potrebu za poezijom i gdje ona stoji u mom životu. Taj je razgovor neprestan, bilo da se događa dok gledam, hodam ili pak pišem. Romani i priče tražili su jedan drugačiji tip koncentracije i banalno možda, drugačije korake na drugačiju muziku. U tom sam se plesu dobro zabavio, osjetio mnoge užitke koje donosi pisanje priča, na kraju i samo objavljivanje knjiga, pa onda i njihova recepcija, bile su dobar, bogat svijet. Dakle, da sažmem, u pitanju je duboka i fatalna potreba.
Jeste li u tih deset godina čitavo vrijeme pisali pjesme i skupljali ih za “Tišinu i njezine olovke”?
Nisam, mnogo sam čitao poeziju, nešto malo tek pokušao, ali nije se događalo ništa vrijedno. Kad govorim o vrijednosti, ne mislim pritom na onu osnovnu razinu pismenosti i kakve-takve poetičke nadgradnje, nekog malog očuđenja, možda čak i jezične finte, dakle stvari koje možemo naći i u lošoj ili prosječnoj poeziji, nego mislim na nešto vrijedno za mene, za moj razvoj, neki generator iznutra. Nisu nastajali snažni stihovi i ništa se nije moglo pokrenuti. Ili ja možda nisam dovoljno inzistirao, i to je moguće. Ali nastajali su romani, tu sam napisao i pokoji stih.
Zbirka je podijeljena na dva dijela, pjesme u stihu i one u prozi. Što vas tjera na stih, a što na prozu?
Nisam siguran da me išta tjera, više me pokreće. Mislim da je riječ o osjećaju jezika u datom trenutku, koji pak dopire na površinu iz nekog dubinskog osjećaja vlastitog života, njegove drame ili spokoja. Ustvari najčešće onog između, drama i spokoj su dvije točke na luku između kojih je zategnuta struna po kojoj sviruckam. Dakle, stvari su jako blizu, ali se negdje i ne poklapaju u svojoj besprijekornosti. Mislim da pripadam i poeziji i prozi.
Kako kod nas prolazi poezija? U posljednje vrijeme se čini, pogotovo s eksplozijom društvenih mreža, da je došlo do procvata poezije.
Nisam na mreži pa tu ne mogu mnogo reći, posebice ne o procvatu. Ako se dogodio negdje na mreži ili u mreži, moram se ispričati, mene nije pogledao. Pratim portale, časopise i produkciju, i to najbolje što mogu. Poezija prolazi bolje od pjesnika, stara stvar.
Radite i na radiju, i to baš u emisiji o poeziji. Što vas to privlači kod radijskog medija?
Nisam dovoljno pristojan da o tome govorim kratko. Jako volim radio, emisija koju spominjete zove se “Metafora” i ide uživo svakoga petka na Prvom programu Hrvatskog radija u 20.15 sati. Dugo sam sanjao tako nešto i onda se dogodilo da su me moje urednice pozvale i počeli smo. Svaki petak za mene je praznik! Pjesnici su na radiju u mojoj emisiji dobili prostor kakav njihovi kolege u susjednim zemljama mogu samo poželjeti, to mi je iznimno drago.
Na čemu radite? Stiže li nešto svježe u novoj godini?
Radim na knjizi priča, da, svakako bih volio objaviti sljedeće godine novu knjigu.
U vašoj bilješci o piscu stoji da živite kao slobodni umjetnik. Kakav je to život jednog slobodnog umjetnika?
A kako, često i bez slobode. Evo ja se ne želim i ne mogu žaliti, radim puno, nekako su stvari posložene, nadam se da će takvima i ostati. Ali nema tu mnogo vrdanja, ne mogu dignuti kredit ili ići u minus, ne mogu baš ni otputovati negdje, ali kako je nekim drugim umjetnicima, ne pada mi na pamet žaliti se. Za umjetnika je najvažnije da se bavi umjetnošću. Nije ovo Grunfova mudrost, nego moja.
Kako je na vas utjecala ova pandemijska situacija u koju smo zapali? Neki kažu da su im karantena i neizvjesna situacija u kojoj se svi nalazimo na neki način probudili kreativnost, dok su drugi na rubu živčanog sloma. U kojem ste vi taboru?
Nisam na rubu živčanog sloma, ali teško mi je zbog bolesnih i nemoćnih ljudi, zbog djece kojima je ukradeno djetinjstvo, starih ljudi, uopće zbog toga što je sve dovedeno do apsurda i u pitanju je doista neizvjesna borba. Radim, čuvam se, pokušavam s ljudima s kojima sam u kontaktu biti dobar i blag.
Jeste li na svojoj koži osjetili posljedice pandemije na kulturni sektor? Mislite li da se s tim adekvatno nosimo ili osjećate da je država kulturnjake ostavila na cjedilu?
Imao sam nekih zastoja u emitiranju emisije, pa otkazivanja gostovanja, na kraju veći dio programa “Kava i kolači”, tribine u Knjižnici Bogdana Ogrizovića nije se mogao dogoditi, što zbog potresa, što zbog korone. Taj program vodim već deset godina, a prije mene je to radio pokojni pjesnik Simo Mraović. Nadam se da ćemo sljedeće godine opet po starom, svaku drugu nedjelju. Osobno, mislim da se ulažu napori da se pomogne ljudima i da se osiguraju neka sredstva. Ali što će biti sa svima nama, kako ćemo se iz ovoga izvući, doista ne mogu reći. Empatija je svakako jedan od širih puteva kojim bismo trebali ići, ona bi mogla olakšati i pomoći u ovoj situaciji.
Pored Elle Dvornik umjetnost je suvišna...