Ako biste mogli vidjeti sve ptice na svijetu, vidjeli biste cijeli svijet. Pernata stvorenja mogu se naći u svakom kutku svakog oceana i u staništima tako ogoljenima da nisu staništa ni za što drugo. Sivi galebovi podižu svoje ptiće u čileanskoj pustinji Atacami, na jednom od najsušnijih mjesta na svijetu. Carski pingvini zimi sjede na jajima na Antarktici. Jastrebovi se gnijezde na berlinskom groblju gdje je pokopana Marlene Dietrich, vrapci na semaforima na Manhattanu, čiope u morskim špiljama, lešinari na himalajskim liticama, zebe u Černobilu. Jedino su mikroskopski oblici života rasprostranjeniji od ptica.
Kako bi opstale u tako različitim staništima, otprilike deset tisuća ptičjih vrsta na svijetu evoluiralo je u spektakularnu raznolikost oblika. Raspon veličine im je od noja, koji može dosegnuti visinu od tri metra i rasprostranjen je u Africi, do prikladno nazvanog Helenina kolibrića, koji živi samo na Kubi. Kljunovi im mogu biti masivni (pelikani, tukani), sićušni (mala trnokljunka) ili dugi kao ostatak tijela (dugokljuni kolibrić). Neke su ptice – šareni batač u Teksasu, crvenoleđi medosas u južnoj Aziji, zelenoleđi lori u Australiji – šarenije od bilo kojeg cvijeta. Druge dolaze u gotovo bezbrojnim nijansama smeđe koje opterećuju vokabular ptičjih taksonomičara: riđa, cimetasta, hrđasta, prugasta, kestenjasta.
Ptice nisu ništa manje raznolike po ponašanju. Neke su vrlo društvene, druge upravo suprotno. Afričke pletilje i plamenci okupljaju se u višemilijunskim jatima, a papige grade cijele gradove od pruća. Vodenkosovi se kreću sami i pod vodom, u koritima planinskih potoka, a albatros lutalica sa svojim trometarskim rasponom krila može jedriti osamsto kilometara daleko od bilo kojih drugih albatrosa. Novozelandske lepezašice prijateljski su raspoložene i mogu vas slijediti. Karakara će se, zurite li predugo u nju, obrušiti i pokušati vam kljucnuti glavu. Trkačice timski ubijaju čegrtuše za hranu, jedna ptica odvraća zmiji pozornost, dok se druga prikrada iza nje. Pčelarice jedu pčele. Listarice premeću lišće. Uljašica, jedinstvena noćna vrsta iz američkih tropa, klizi iznad stabala avokada i grabi voće u letu; lunja pužarica radi to isto, samo s puževima. Debelokljune njorke mogu zaroniti u vodu do dubine od 200 metara, sivi sokoli mogu se obrušiti kroz zrak brzinom od 380 km/h. Prugastoleđa trnorepa provest će cijeli život pokraj jednog jezera od dvije tisuće četvornih metara, dok plavoleđa sjeničica može migrirati u Peru i zatim naći put natrag do drveta u New Jerseyju gdje se gnijezdila lani.
Ptice nemaju krzno i nisu umiljate, ali po mnogočemu su nam sličnije nego neki sisavci. Grade složene domove i u njima podižu obitelj. Odlaze na duge zimske odmore u topla mjesta. Kakadui su oštroumni, rješavaju zagonetke koje bi i čimpanzama bile izazovne, a vrane se vole igrati. (Pogledajte na YouTubeu snimku vrane iz Rusije kako se sanjka niz snježni krov na plastičnom poklopcu, pa leti natrag gore s poklopcem u kljunu i opet se spušta.) Zatim su tu pjesme kojima ptice, poput nas, ispunjavaju svijet. Slavuji ćurlikaju u europskim predgrađima, drozdovi u središtu Quita, drozdalji u Chengduu. Sjenice imaju kompleksan jezik kojim prenose, ne samo jedne drugima nego i svakoj ptici u susjedstvu, koliko jesu ili nisu sigurne od grabežljivaca. Neke lirašice u istočnoj Australiji pjevaju pjesmu koju su prije jednog stoljeća njihovi preci možda naučili od nekog doseljenika koji ju je svirao na fruli. Fotografirate li neku lirašicu previše puta, dodat će zvuk vaše kamere svojem repertoaru.
No ptice čine i nešto što bismo svi voljeli da možemo, ali ne možemo, osim u snovima: lete. Orlovi bez napora lebde na toplim zračnim strujama; kolibrići zastaju usred zraka; prepelice prhnu tako da vam srce stane. Sve rute kojima ptice lete povezuju planet poput stotinu milijardi niti, od drveta do drveta i od kontinenta do kontinenta. Nikad nije postojalo vrijeme u kojemu se njima svijet činio velikim. Nakon razmnožavanja, europska čiopa ostat će u zraku gotovo godinu dana leteći do podsaharske Afrike i natrag, hraneći se, mitareći i spavajući u letu, bez ijednog slijetanja. Mladi albatrosi provedu i do deset godina lunjajući otvorenim oceanom prije nego što se prvi put vrate na kopno kako bi se razmnožavali. Zabilježeno je da je jedna riđa muljača preletjela bez prekida 11.695 kilometara u devet dana od Aljaske do Novog Zelanda, dok crvenogrli kolibrić može sagorjeti i do trećine svoje sićušne tjelesne mase kako bi prešao Meksički zaljev. Hrđasti žalar, vrsta male obalne ptice, svake godine odlazi na kružno putovanje između Ognjene zemlje i kanadskog Arktika; jedna dugovječna jedinka, nazvana B95 (po oznaci na nozi), preletjela je više kilometara nego što razdvaja Zemlju od Mjeseca.
Postoji, međutim, jedna ključna sposobnost koju ljudska bića imaju, a ptice ne: vlast nad okolišem. Ptice ne znaju štititi močvare, ne mogu upravljati ribolovištem, ne mogu klimatizirati svoja gnijezda. Imaju samo nagone i fizičke sposobnosti koje im je namrla evolucija. Već ih vrlo dugo dobro služe, 150 milijuna godina dulje nego što su ljudi ovdje. Ali sad ljudska bića mijenjaju planet – njegovu površinu, njegovu klimu, njegove oceane – prebrzo da bi se ptice prilagodile evoluiranjem. Možda vrane i galebovi lijepo žive na našim smetlištima, kosovi i čvorkaši u našim tovilištima, crvendaći i bulbuli u našim gradskim parkovima. No budućnost većine ptičjih vrsta ovisi o našoj posvećenosti njihovoj zaštiti. Jesu li nam dovoljno vrijedne da se potrudimo?
Vrijednost je u kasnom antropocenu počela gotovo isključivo značiti ekonomsku vrijednost, korist za ljudska bića. A sigurno je da su mnoge divlje ptice iskoristive kao hrana. Neke od njih pak jedu štetne kukce i glodavce. Mnoge druge igraju uloge od životne važnosti – oprašuju biljke, raspršuju sjeme, služe kao hrana grabežljivim sisavcima – u ekosustavima čija trajna divljina ima vrijednost zbog turizma i sekvestracije ugljika. Možda ste također čuli kako se tvrdi da populacije ptica funkcioniraju, poput poslovičnih kanarinaca u rudnicima ugljena, kao važni indikatori ekološkog zdravlja. No treba li nam doista nedostatak ptica reći kad je neka močvara ozbiljno zagađena, neka šuma raskrčena i spaljena ili ribolovište uništeno? Žalosna je činjenica da divlje ptice same po sebi nikad neće imati svoj obol u ljudskoj ekonomiji. One žele jesti naše borovnice.
Ono na što populacije ptica korisno upućuje zdravlje je naših etičkih vrijednosti. Jedan razlog zašto su ptice važne – zašto bi trebale biti važne – jest to da su nam one posljednja, najbolja veza sa svijetom prirode, koji inače uzmiče. One su najživopisniji i najrasprostranjeniji predstavnici Zemlje kakva je bila prije nego što su na nju stigli ljudi. Dijele podrijetlo s najvećim životinjama koje su hodale tlom: crvenoprsa rujnica koju vidite kroz prozor sićušni je i divno prilagođeni živi dinosaur. Patka u vašem lokalnom ribnjaku uvelike izgleda i zvuči kao patka otprije dvadeset milijuna godina, iz razdoblja miocena, kad su ptice vladale planetom. U sve umjetnijem svijetu, gdje je zrak pun dronova bez perja, a Angry Birds možemo igrati na svojim telefonima, možda ne vidimo razumnu potrebu da pazimo na bivše vladare carstva prirode i pomažemo im. No je li ekonomska računica naše najviše mjerilo? Nakon što Shakespeareov kralj Lear siđe s prijestola, obraća se dvjema starijim kćerima da mu dadu nekakvo obilježje njegova nekadašnjeg veličanstva. Kad mu kćeri odvrate da ne vide potrebu za time, stari kralj plane: “Ne govorite o potrebi!” Prepustiti ptice zaboravu znači zaboraviti čega smo djeca.
Osoba koja kaže “šteta za ptice, ali ljudska su bića na prvom mjestu” iznosi dvije prešutne tvrdnje. Ta osoba možda misli da ljudska bića nisu bolja ni od jedne druge životinje – da će naše temeljno, sebi okrenuto ja, koje motiviraju sebični geni, uvijek činiti sve što je potrebno da proizvede replike naših gena i maksimalno nam poveća užitak, a neljudski svijet neka bude proklet. To je pogled ciničnih realista, kojima je briga za druge vrste tek iritantni oblik sentimentalnosti. To je pogled koji se ne može pobiti i dostupan je svakome kome nije problem priznati da je beznadno sebičan ili sebična.
Ali “ljudska bića na prvom mjestu” može imati i suprotno značenje: da je naša vrsta jedinstveno vrijedna monopoliziranja svjetskih resursa zato što nismo kao druge životinje, zato što imamo svijest i slobodnu volju, sposobnost da pamtimo svoju prošlost i oblikujemo svoju budućnost. Taj suprotni pogled može se naći i među religioznim vjernicima i među sekularnim humanistima, te istovremeno nije ni dokazivo točan ni dokazivo pogrešan. No to dovodi do pitanja: ako smo neusporedivo vredniji od ostalih životinja, ne čini li nas naša sposobnost razlikovanja ispravnog od krivog i svjesnog žrtvovanja nekog manjeg dijela svoje lagodnosti za neko veće dobro više prijemčivima za zahtjeve prirode, a ne manje? Ne povlači li jedinstvena sposobnost za sobom jedinstvenu odgovornost?
Stojite li u nekoj šumi u jugoistočnoj Aziji, možete čuti, a zatim početi i osjećati u grudima, duboko ritmično brujanje. Zvuči meteorološki, ali to je lepetanje krila velikih kljunorožaca koji slijeću na voćke. Imaju masivni žuti kljun i snažne bijele noge, izgledaju poput križanca tukana i velike pande. Dok se pentraju po drvetu, mirno jedući voće, mogli biste uloviti sami sebe kako ste kriknuli od najrjeđe emocije: čiste radosti. To nema ništa s onim što želite ili što posjedujete. Riječ je tek o divnoj činjenici da veliki kljunorožac, kojega za vas uopće nije briga, postoji.
Radikalna različitost ptica neodvojiva je od njihove ljepote i vrijednosti. Vrsta su koja je uvijek među nama, ali nikad jedna od nas. One su druge životinje što ih je proizvela evolucija koje prevladavaju u svijetu, pa bi nam njihova ravnodušnost trebala poslužiti kao obuzdavajući podsjetnik da nismo mjera svih stvari. Priče koje si pripovijedamo o prošlosti i zamišljamo za budućnost intelektualne su konstrukcije bez kojih ptice mogu. Ptice naprosto žive u sadašnjosti. I trenutačno, iako ih naše mačke, prozori i pesticidi svake godine pobiju na milijarde, i premda su neke vrste, osobito na oceanskim otocima, zauvijek izgubljene, njihov je svijet itekako živ. U svakom kutku svijeta, u gnijezdima sitnima poput oraha ili velikima poput plasta sijena, ptići se kroz ljusku probijaju na svjetlo.
