Ja sam od svega već odustala! – rekla je Glorija prije izlaska na scenu.
Mnogi su njezinu poruku primili u točno određeno doba dana. Uronjenoj u vlastite misli poput aktivnog vulkana na otoku Hokaido na pamet su mi padale samo kratke rečenice. Siječanj. Subota. Podne. Smrt. Slika Glorije koja je ostala u mome sjećanju pristajala je uz boju kuhinjskog stropa, savršena i bezbolna. Miris ranjenih vukova i tajnih zagrljaja širio se prostorom brzinom od 320 km na sat. Tako sam gledala i na život, očima sokola ubačena u obojenu stvarnost u kojoj imamo zajednički pristup knjigama. I zvukovima. Nalik na scene iz boemskog života, moja je ruka drhteći držala rukopis jedne priče koja je probijala granice igre i identiteta. Napadnuta činjenicama da je sve povezano, otvorila sam oči i vidjela novi podcast u kojem Bruce Springsteen sjeda u skupocjeni automobil odvozeći se s bivšim američkim predsjednikom. Odlučila sam se okupati u hladnoj vodi slušajući stihove pjesme Point Blank i tada sam pomislila kako bih na ulicama nekog velikog grada mogla biti sretna. Ali kada su sretni, ljudi to ionako ne primjećuju. Isto je i sa smrću. Upravo su javili kako je umro netko slavan. U prijevodu, u krvi dnevnih vijesti, smrt je postala novo normalno. Možda ćete se nasmijati, ali pomislila sam kako smrt na trapezu sigurno nije među top deset smrti svih vremena. Na trenutak sam se prepustila morbidnim enigmama i brzo zaključila kako je jedna nevjerojatna akrobacija vrijedna umiranja. Zatvorila sam vodu, prešla rukom preko zamagljenog ogledala, potražila sam staro odijelo koje bi ostavilo dojam čak i na one koji ne vole cirkus. U svemu tome zaboravila sam koliko je ljudsko biće ponekad nalik robotu koji je programiran kako bi izvršio određenu radnju. Zastala sam i duboko udahnula. Tim sam se činom odlučila vratiti u prošlost, iako moje misli danas djeluju kao tanka iluzija između ludosti i sna, ali ako zagrebem ispod površine kao na zaslonu ekrana, ostane uspavano lice, lice s naslovnice.
Njezino lice prekriveno tamnim puderom kao projekcija onih koji nisu tu, ispucale usne i suha usta, kosa kao nekoć mekoća vinograda i praznih čaša viskija kroz koje su me gledale oči koje podsjećaju na rat, na sudnji dan, na postelju u kojoj je ležala Mimi odvaljena od stvarnosti s rubova pariških krovova.
Skidam naočale, uzimam staru fotografiju na čijoj poleđini piše: Glorija, 1991. Netko nas je jednom fotografirao, bila je Nova godina, snijeg koji smo gledali preko ramena prekrio je drvo na kojem sam vidjela plakat koji najavljuje dolazak cirkusa u grad. Spektakl koji se te večeri u kratkim crtama odvio niz snježnu padinu kao po scenariju za dobar južnokorejski film umalo je završio smrtnim ishodom. Ali, saonice na kojima smo sjedile zaustavile su se točno ispred znaka STOP koji kao da je govorio: “Više sreće drugi put.” Tako je u umjetnosti jednog vremena Glorijino postojanje obilježilo moju mladost, moje strahove i čežnju, moje stihove koje sam prvi puta zapisala za vrijeme rata kada je pala granata na krov jedne kuće. I sa zvukom sirene na koricama Kiklopa koji nas je tada privlačio kao Kirka svoje žrtve otkrila sam svoje obožavanje pišući: “Letiš zrakom s pomoću užeta i dodiruješ tlo rukama Isabelle Enoch, tvoje ruke pružaju otpor tupim udarcima kroz neobične okolnosti koje su spojile mjesec i vodu…”
Sjećam se samo starog telefonskog imenika i gramofona u potkrovlju gdje smo pozdravljali genijalce, intelektualce koji su nosili u torbama Hessea, a u glavama nemir. Okolnosti koje su nas spojile bile su nalik malim neredima koje smo upisivale u svoje ružičaste dnevnike. Tada nisam pisala pod svojim imenom, bilo je to kao da usađujem tuđu podsvijest u svoj mali kreativni prostor. Kao ljubav na B strani starih ploča, uz Gloriju sam se osjećala jednostavno, držala sam dva sunca u rukama i tada sam prvi put usporedila životni vijek čovjeka i puža s jezikom flaminga. Ležale smo na boku okrenute od prozora i vremena kao da poprimamo neki novi oblik. Stavila je prste u kosu i ljutila se na svijet ispitujući me o pravima žena pozivajući se na neka od najranijih djela feminističke filozofije. U vrtlogu naših najdubljih razgovora, izmišljala bih igre riječima koje su se pretvarale u višesatnu zabavu ispunjenu Glorijinim monolozima, istrgnutim stranicama i naslovnicama popularnih časopisa. Glorija je znala živjeti kao na filmu, svojim me držanjem podsjećala na Ritu Hayworth, glave često naslonjene na stari slikarski stalak.
Netko je jednom u potkrovlju u kojem smo se okupljali ostavio boje, kistove i nedovršenu sliku, u kojoj biste, kada se zagledate u nju, mogli vidjeti obrise naočala Antona Čehova. Učinilo mi se u tom trenutku da sam otkrila značenje riječi sreća. Pomislila sam kako ću i ja jednom tako opisati stvarnost da ono što je skriveno iznutra, može slobodno izaći van. U tom me zanosu prekinula buka, Glorija je vrisnula na sunce i mene. I tako se slomila velika narativna nit koja mi je prolazila mislima. Mnogi su tada oblačili uniforme, svijest o ratu bila je sve jača. Poput statičnog trapeza na kojem užad i šipke ostaju na svome mjestu i mi smo ostajali u malom podrumu dok su trikove pokazivali oni koji su visjeli iznad tla.
Često sam odlazila u poštu, a kada su pisma stizala, čuli su se tupi udarci u malom sandučiću prema kojem sam trčala ostavljajući prazne čaše i posute stope u snijegu po kojem je Glorija uvijek hodala korak ispred mene golih ruku i s crvenim ružem na usnama. Pjevušila je poznatu melodiju skidajući teške čizme: “Che gelida manina. Sì. Mi chiamano Mimi. O soave fanciulla. Quando me n’vo soletta per la via. Addio dolce svegliare. Vecchia zimarra, senti…”
Nedostajat će mi način na koji je nemoguće učinila mogućim poput umjetnika na trapezu koji je preminuo kako bi spasio život svoje žene. Dva užeta dužine dva metra, metalna šipka i to je sve što je potrebno za veličanstveni skok. Skok koji me vratio u srce novih digitalnih kultura gdje uzimamo sirove proizvode i postavljamo ih kao novi kazališni komad. A Glorija, ona koja je utemeljena iz uloge koja joj je izvedbom dodijeljena, raširila je svoja krila i odustala. Zračna kraljica. Glorija. Žena koja je nalikovala na onu koju sam često viđala u ogledalu i koja me zagrlila s uvjerenjem da će buđenje biti jače od smrti.
I baš u trenutku kada sam odlučila početi ispočetka, stala sam i udahnula ovaj iznajmljeni svijet, ovaj u kojem se ni Jonathan Larson ne bi najbolje snašao, poruka je odjeknula poput bombe koja me podsjetila da se nešto dogodilo 1992. godine između “sretan rođendan” i “laku noć”…