Na Meštrovićevu Kašteletu izvedena je treća, ujedno posljednja dramska premijera 66. Splitskog ljeta, komad “Gordana neće doći” koji je na tekst Jelene Bosančić, ravnateljice splitske Drame, autorice i glumice, režirao Ivan Planinić. Riječ je o pomalo neobičnoj, otkvačenoj, šarmantnoj i ležernoj predstavi koja će se, premda je rađena za “ljetno izdanje”, uvjereni smo, naći na repertoaru splitskog teatra u sljedećoj sezoni i puniti gledalište.
Elementi kabareta
Izvorni tekst Jelene Bosančić nastao tijekom višemjesečne karantene i izolacije zbog koronavirusa nosio je naziv “Dom za nezbrinutu djecu”, no tijekom proba i posvemašnjeg dorađivanja, mijenjanja i dodavanja, promijenio je ime u “Gordana neće doći”. Autorica naglašava da je riječ o zajedničkom ishodu kreativnog rada cijelog autorskog tima, glumaca i glazbenika.
Predstava je to o četvero ljudi u tridesetim godinama koji su opterećeni golemim brojem ekrana i društvenih mreža, koji zbog raznoraznih razloga nisu u stanju ostvariti dublji emocionalni kontakt i gotovo nikada nisu imali kvalitetnu vezu, koji se boje i ne snalaze u izravnoj komunikaciji, već funkcioniraju uglavnom preko poruka, koji su frustrirani nametnutim obrascima i slikama kakvi tobože moramo biti, osjećajno ispražnjeni i stalno u nekakvim očekivanjima i čekanjima... Najslikovitije rečeno, totalno su nesigurni. Priča je postavljena kao klasičan dramski zaplet, ali jednako tako bi mogla biti scenarij za nekakvu televizijsku seriju.
Četvero je glumačkih protagonista: kirurga kojem je “grijeh” i ograničenje činjenica što živi s mamom igra Stipe Radoja, kuhara opterećenog prošlošću i obiteljskim odnosima Goran Marković, mladog računalnog programera kojeg negdje u dubini duše stalno muči pitanje je li možda ipak “peder” tumači Donat Zeko, a spisateljicu Jelena Bosančić. Odlično su se snašli u tipiziranim likovima koje su vješto kreirali te istovremeno pokazali pjevačke pa i plesačke sposobnosti. U predstavi se prepoznaje Brecht i autorsko kazalište i čuje “poznata filozofska” rečenica: “Žena je tumor i bolest.” U prvom dijelu koji podsjeća na nekakav televizijski kabaret otkriva se zaplet ljubavno-prijateljskog četverokuta, dok u drugom do izražaja dolazi čista, ogoljena istina. Likovi odbacuju maske, istrugan je fasadeks, na djelu je suočavanje sa stvarnošću, pravi život nije virtualni svijet. Lica su zadana i jasna, glumci se poprilično oslanjaju jedan na drugoga, malo je melodramatskih trenutaka.
Izvanredna glazba
Najveće iznenađenje vrhunski je bend koji uživo na pozornici izvodi glazbu. Miron Hauser, umjetnički voditelj i dirigent Jazz orkestra HRT-a skladao je, a uoči premijere naglasio, prvi put u životu funkcionalnu glazbu, što mu je bio priličan izazov. Kao “debitant” zaslužio je čistu peticu za glazbu koju naziva kubanskom, a u kojoj ima elemenata soula, funka, popa i drugih glazbenih stilova. A glazba nipošto nije samo u ulozi dodatka ili ukrasa. Dapače, apsolutno je ravnopravna glumačkom dijelu predstave, na trenutke i dojmljivija.