Rak i ja smo se upoznali 19. veljače 1998. godine, u danu kada sam se probudila nakon kirurške biopsije. Sve prije toga nalazilo se na drugoj strani vremenske crte – p.n.e., prije novotvorbene ere.
Nisam imala namjeru pustiti da me rak ubije, ne ako mogu nešto poduzeti. Te prve godine sjećam se kao kroz maglu. Kada sam se oporavila od operacije, bilo je vrijeme za šest ciklusa kemoterapije. Kada mi je kosa ponovo počela rasti, došlo je vrijeme za šest tjedana zračenja. Kada sam se vratila u formu, od biopsije su prošle dvije godine. I tada me sustiglo. Kvragu, imam rak.
Kušnje i nevolje poput raka, razvoda, gubitka zdravlja, prihoda ili najbližih mogu te ubiti – ili ojačati. Mene je rak ojačao nakon što me više puta bacio na koljena. Tijekom tih mjeseci liječenja dogodili su mi se strašni trenuci krajnjeg očaja u kojima sam htjela odustati.
U konačnici, zbog raka sam postala snažnija. Upala sinusa? Gripa? Istegnuće mišića? Nikakav problem. Bol? Ništa zato. Strah? Tko bi se time zamarao! Znala sam biti prestrašena kada sam pisala kolumnu. Ono što drugi nazivaju kreativnom blokadom, ja nazivam tremom. Smlavile bi me moje sumnje i nesigurnosti. Sada pišem bez ograda, bez okolišanja. Govorim bez žaljenja, bez straha, bez kočnica. Ako to ne kažem sada, kada ću?
Moja kći me neprestano podsjeća na to zašto je važno razgovarati o borbi s bolesti. To je obveza koju ima svatko od deset milijuna Amerikanaca koji su preživjeli rak. Svakoga dana netko nov dobije dijagnozu. U prvom se trenutku rasplačeš. Potom postavljaš pitanja na koja možda ne želiš čuti odgovor: Može li se od toga oporaviti? Može li se liječiti? Je li se proširilo?
A zapravo želite znati samo jedno: Koliko ću živjeti?
A to nitko ne zna.
Ja sam prošla sve. Operaciju. Kemoterapiju. Zračenje. I daljnje operacije. Odstranili su mi obje dojke nakon što sam doznala da imam mutaciju gena BRCA1, koja znači da imam 87-postotne izglede za rak dojke.
Kako izgleda život bez dojki?
Inspiracija mi je Audrey Hepburn. Počela sam se diviti gimnastičarkama i balerinama. Mogla sam spavati na trbuhu, tako da ništa ne stoji između mene i mojih luksuznih plahti. Nisam nosila grudnjak – a ni grudi. U istome danu mogla sam nositi košarice B, C ili D, ili nijednu. Mogla sam vježbati, trčati ili preskakati uže a da me pritom ne guši sportski grudnjak. Nisam se morala bojati da će mi se grudi zbog gravitacije ovjesiti.
Da sam znala kako je lako živjeti bez dojki, ne bi mi bilo tako teško donijeti odluku o dvostrukoj mastektomiji. Gledajući unatrag, bila je to najteža odluka u mojem životu. Nakon što vam odstrane grudi više nema povratka, nema hipoteza i spekulacija, pregovaranja, odgađanja ili nijekanja činjenica. Tada je nepovratno. Jedino vi možete donijeti odluku i vi ste jedini koji mora s njom živjeti do kraja života. To je tako trajno, zastrašujuće i drastično.
A onda, jednoga dana, to gubi na značenju. Jednostavno, takva si kakva si.
Prvih godinu dana osjećala sam se bolesno. Tjelesno i emocionalno. Ostala sam bez dijela sebe.
U našoj kulturi vlada opsesija grudima. Čini se da svaka slavna žena ima implantate. Dekolte ne možete izbjeći čak ni na blagajni u trgovini namirnicama, na naslovnicama časopisa kao što su Cosmopolitan, People i Us. U prvoj godini nisam mogla čak ni ući u Victoria's Secret. Nisam mogla podnijeti pogled na grudi i grudnjake koji mi više nisu bili potrebni.
Netom nakon operacije nisam mogla nositi protezu jer je prsište moralo zarasti. Osjećala sam se tako čudno s ravnim prsima. Nisam imala svoj pokrov, svoj štit. Osjećala sam se razoružanom i ranjivom. Nedostajale su mi moje grudi. Od vremena do vremena ležala bih u kadi, skupila bih pjenu na prsa i pokušala se sjetiti kako su moje dojke izgledale i kako sam se s njima osjećala. S vremenom sam zaboravila kako je to bilo. Zaboravila sam na njih, u dobrom smislu riječi. Više ne uspoređujem svoj stari i novi život. Jednostavno, to sam ja.
Povremeno me moje grudi prisile da ih se sjetim. Fantomski osjećaji dolaze i prolaze. Katkada iznenada imam osjećaj da su opet tu, osjećam njihovu težinu. Posegnem rukom pod grudnjak da provjerim. Bez promjene. Nema ničega.
Najčešće nosim umjetne grudi. Umjesto impantata kupila sam umetke. Čudno je kad ti liječnik svake druge godine mora propisati recept za grudi. Koštaju tristo dolara svaki, no većinu pokriva zdravstveno osiguranje. Ispunjeni su silikonom. Poskakuju i njišu se poput dojki i ispunjavaju grudnjak koji nose žene nakon mastektomije.
Žena s kojom sam razgovarala prije operacije rekla mi je da umetke pokušam doživjeti kao dio sebe. Na početku sam imala s tim problema. Kada sam ih nosila, bilo mi je vruće, teško i neprirodno. A onda, kada sam se jednoga dana spuštala stubama, osjetila sam kako poskakuju kao prave grudi. Posve kao moje stare. Tog smo se dana sprijateljile. Svoje umjetne grudi nazvala sam Thelma i Louise.
Doimaju se mekano i prirodno kada nekog zagrlim. Uvijek su čvrste i ne mijenjaju oblik kada legnem. Ali još uvijek se bojim kada je riječ o mačkama, broševima i nakitu. Ne bih voljela procuriti.
S umetcima sam dobila obline. Bolje izgledam sebi i Bruceu i odjeća mi bolje stoji. Kada ih ne nosim, toliko sam ravna da me ljudi pitaju jesam li smršavjela.
Prije operacije čitala sam da se mnoge žene odlučuju za rekonstrukciju dojki jer ne žele gledati stalni podsjetnik na to da su imale rak. I to je mogućnost, ali ja svoja ravna prsa ili umjetne grudi ne doživljavam kao podsjetnike na rak ili gubitak.
Ženstvenost ima malo zajedničkog s parom mliječnih žlijezda. O mojoj ženstvenosti govori veličina mojeg srca i moje duše. Nisu ti potrebne grudi da bi bila žena, majka, supruga, sestra, nećakinja, teta, baka, kuma, spisateljica, prijateljica, ljubavnica. Ali da bi bila sve to, trebaš biti živa.
Ne, ne osjećam se manje ženom. U mnogim sam pogledima sada više žena nego što sam ikada bila. Otkrila sam svoje pravo ja, ono što sam ispod zaštitnog omotača i upoznala sam samu sebe. Bliže sam svojem srcu. Doslovce. Moje srce više ne skriva barijera dojke. Ono je bliže svijetu, a ja sam bliže samoj sebi.
Sama odlučujem tko sam, kako izgledam i što meni znači biti seksi, što meni znači biti žena, lijepa, snažna, uspješna ili sretna, neovisno o tome što kažu drugi.
Moja prsa su moje čisto platno, bijeli papir. Mogu na njega napisati što god želim.
Ne plačem više pod tušem, ne trzam se kada mi Bruce dotakne gola prsa, ne zamaram se više time kako izgledam. Žrtvovala sam svoje dojke da bih bila ovdje. Kada gledam svoja ravna prsa, vidim život. Taj ravni torzo me svakoga dana podsjeća da sam odabrala život i da ga moram iskoristiti najbolje što znam.
Ne osjećam se manje ženom. Osjećam se kao superjunakinja Wonder Woman.
Zadaća je nas koji smo preživjeli – bolest, razvod, tugu, očaj – svjedočiti, nositi svjetlost nade za sve ljude koji još uvijek traže put kroz tamnu dolinu. Mi koji smo našli izlaz iz te doline dužni smo o tome govoriti. S naše točke gledišta svaki dan života izgleda kao pravo čudo.
Je li kod mene nastupila remisija? Tko zna? Dobila sam poziv u život i ne namjeravam ponovo zaspati. Ako bih morala sve proći iznova, prošla bih. Učinila bih sve što je u mojoj moći da iz svojega tijela izvučem više života. Za život se vrijedi boriti.
Jesam li zdrava? Potvrđuju to sve ove godine, ali ja na to gledam ovako: moja presuda se odgađa svakoga dana. A ja ne gubim ni minutu tog vremena.