Kapica se uvijek vraćala, malo iznošenija, ali snažnija nego ikada.
Sve je započelo s Frankom.
Prošla sam prvi ciklus kemoterapije i nisam se mogla pomiriti s tim da ću biti ćelava. Onda sam ugledala momka koji je nosio bejzbolsku kapicu s natpisom: ŽIVOT JE DOBAR.
Meni se takvim nije činio, uskoro je trebao biti još gori, pa sam pitala momka odakle mu kapica. Dva dana poslije Frank je prešao cijeli grad, dovezao se do moje kuće i dao mi jednu kapicu. Frank je čudesan čovjek. Po zanimanju je soboslikar, a u životu se vodi jednim jednostavnim geslom: Mogu.
Ono ga podsjeća na to da bude zahvalan za sve. Umjesto da kaže: „Danas moram na posao“, Frank sebi kaže: „Mogu na posao“. Umjesto da kaže: „Moram u trgovinu“, on jednostavno ode. Umjesto da kaže: „Moram odvesti djecu na trening“, odvede ih. To pravilo vrijedi za sve situacije.
Možda kapica ne bi imala takvu moć da je bila na nekome drugome, a ne na Franku. Bila je mornarsko plava, s ovalnom našivkom na kojoj je bijelim slovima pisala njegova poruka.
Nepravedan, moj život jest bio dobar. Iako mi je kosa ispala, iako sam bila slaba i bez obrva. Umjesto da nosim periku, nosila sam tu kapicu – to je bio moj odgovor na rak, moja privatna oglasna ploča za cijeli svijet. Ljudi otvoreno zure u ženu ćelave glave. Moja kapica je bila moja poruka njima.
Postupno sam se oporavila, kosa je opet narasla i Frankov dar sam spremila u ormar. Ležala je ondje dok moja prijateljica nije oboljela od raka i pitala me za šiltericu koju sam nosila. I ona je htjela takvu. Na početku se nisam htjela rastati od svoje kape. Bila mi je poput amuleta, pružala mi je osjećaj sigurnosti. Ali morala sam je dati dalje, inače bi mogla prestati donositi sreću. Prijateljica mi je obećala da će ozdraviti i dati je sljedećoj ženi. Umjesto toga kapu je vratila meni kako bih je ja dala nekoj drugoj ženi koja se bori s rakom.
Prozvale smo je kemo-kapica.
Teško je reći koliko ju je žena nosilo ovih proteklih jedanaest godina. Prestala sam brojiti. Toliko je mnogo prijateljica oboljelo od raka dojke. Arlene. Joy. Cheryl. Kaye. Sheila. Joan. Sandy. A kapica je išla iz ruke u ruku. Prijateljice su je davale jedna drugoj.
Svaki put kad bi se vratila k meni izgledala je otrcanije i jadnije, ali zato je u svakoj od tih žena svijetlila nova nada. Svaka koja je nosila sretnu kemo-kapicu danas je živa i dobro je.
Prošle godine dala sam je Patricku, svojem prijatelju i kolegi. Bilo mu je 37 godina kada mu je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Patricku sam dala kapicu premda nisam bila sigurna da djeluje kod svake vrste raka. Patrick je rekao svojoj mami za kapicu, kako je sada on sljedeća karika u našem lancu preživljavanja. A ona je našla tvrtku Life is good, proizvođača kapa i drugih proizvoda s tim mottom. Nazvala ih je, ispričala im našu priču o bejzbolskoj kapi te naručila cijelu kutiju.
Razaslala je kape Patrickovim najbližim prijateljima i rođacima, a oni su se slikali s njima. Patrick je po cijelom hladnjaku pričvrstio fotografije prijatelja s fakulteta, njihove djece, pasa i vrtnih patuljaka s kapicama na kojima je pisalo Život je dobar.
Ekipa u tvrtki Life is good, Inc. bila je ganuta pričom koju im je ispričala Patrickova mama. Održali su sastanak i pred svoje zaposlenike postavili zadatak da, „u duhu putujuće sretne kemo-kapice“ daju svoju kapu nekome kojemu je potrebno ohrabrenje. Poslali su Patricku fotografiju na kojoj je svih njihovih 175 zaposlenika s kapama na glavi.
Patrick je završio kemoterapiju i dobro se osjeća. Doista je imao sreće; kosa mu nije ispala, samo se malo prorijedila. Kapu nije nosio, ali ona mu je i bez toga pomogla. Držao ju je na stoliću podno stuba kako bi poruku mogao pročitati svakoga dana.
Pomogla mu je prebroditi one zaista gadne dane kada je htio prekinuti kemoterapiju i odustati. Takvi su dani poznati svima koji imaju rak. Poznati su čak i onima koji ga nikada nisu imali.
Pokazuje se da nije sve nas ohrabrivala kapa, nego njezina poruka. I da nam ona i dalje daje snagu.
Život je stvarno dobar.
Šalji dalje.
