kratka priča

Plod

Plod
30.04.2021.
u 11:20
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
Pogledaj originalni članak

Gusta magla oko mene počela se rasplinjavati.

Još uvijek je tu, mogu je rezati, a ponekad se nadvije nad mene kao oklopni štit koji nikada više neću do kraja pomaknuti, ali pojavile su se rupe u njoj. Rupe kroz koje vidim bistro. Na početku sam mislila da je to fatamorgana, da je moj toliko oslabljen mozak počeo zamišljati prostore slobode preskačući sadašnjost i nastanjujući se u nekom dalekom riječnom koritu koje još ne postoji i koje će se tek tamo negdje, u budućnosti, za mene otvoriti i izliti vodu koja će me isprati od svega što se na meni nakupilo; od slojeva prašine, znoja i virusa.

No zatim se prostor dubokih i mirnih udisaja i izdisaja, bez bezdana bolova i grčenja tijela počeo širiti. Prozor pored mene, zavjesa i krevet, ništa nije bilo onakvo kakvo sam pamtila. Dodirivala sam te nove, nepoznate strukture, njušila ih i prolazila po njima prstima. Promatrala sam svjetlost kako prolazi kroz prozor. Zimsko, hladno svjetlo dodirivalo je moje lice. Još je uvijek, dakle, zima?

Sada je sve oko mene bilo mirno i tiho, samo sam duboko u svojoj utrobi osjećala blagi šum. Toplo, mirno strujanje. Taj šum bio je, tako sam si govorila, plod.

U mojim mislima to je već bilo pravo dijete, beba koja je plivala po mojoj maternici kao u dubokom moru, a kada bi se umorila, zamišljala sam da se opušta i prepušta valjuškanju u toploj plodnoj vodi. Je li osjećala potres, pandemiju? Je li bila blizu toga da napusti taj nesiguran brod u koji je ubačena protiv svoje volje, kao slijepi putnik, ali s vrlo jasnom destinacijom? Ili je jednostavno uživala u svemu što joj je moje tijelo imalo za pružiti? Pitanja su bila sve češća. Novi strahovi, nove nedoumice udarale su posvuda i svaku bih osjetila kao jasan udarac bičem, katkad jači, katkad slabiji. Morala bih razgovarati s doktorima, mislila sam, u vrijeme vizite to ću svakako napraviti. Tko zna je li sve u redu, jesam li ja u redu, hoće li se sve u nekom trenutku vratiti, hoće li se pojaviti nove komplikacije? Zatim bih se smirivala. Mnogo je stvari na koje nemam utjecaja.

Dijete, shvaćala sam konačno, kroz moju koprenu su postupno dopirala različita značenja te riječi. Imat ću dijete. Imat ćemo, ispravljala bih se brzo. Boris i ja. Na zalasku veze, u zamoru koji nas je već dugo držao u svom stisku. Iako o tome nismo razgovarali, osjećala sam da se nešto među nama mora promijeniti; nešto tektonsko, skriveno duboko u nama. Možda je upravo ovo bio naš novi početak. Nova šansa. Otkrit ćemo prostore o kojima nismo imali pojma. Glasove koje još nikada nismo koristili. Bit ćemo roditelji. I tu bih zastala, smetena tom riječju koju, kao ni majka, nisam mogla niti znala vezati uz sebe. Ali sada mi se to činilo kao dobra stvar. Bila sam prazan list papira. Mogla sam koristiti pojmove onako kako sam htjela. Mogu roditeljstvo pretvoriti u ono što želim, mogli bismo to možda zajedno, Boris i ja, ako se sve poklopi. Ali ne treba razmišljati previše unaprijed: mogla bih, mogli bismo. Bit ćemo neki drugi, bit ćemo bolji – to su samo riječi. Čovjek planira, bog se smije, zaključivala sam nakon naleta optimizma. Očekivanja i planiranja počela sam promatrati kao kobnu pogrešku iza koje bi šumio potmuli božji smijeh.

Prije su se smrt i umiranja činila gotovo nemogućim scenarijem. Naravno da ću se izvući, da ćemo se svi izvući, u kojem to svemiru inače zdravi ljudi koji dođu u bolnicu jednostavno – umru?

U ovom, odgovarao je sada glas duboko u meni. U svemiru u kojem medicina slijepo pipka oko sebe i nabacuje ideje, teorije, naučene činjenice, ali ne zna. Kaže: vidjet ćemo. Kaže: samo tijelo zna. Kaže: svaki organizam je drukčiji.

Taj glas bio je nov. Do bolnice ga nikada nisam čula, ali sada ga nisam mogla prestati slušati. Preuzeo je sve ostale glasove u meni, glasove tople i poznate, koje sam poznavala i koji su me tješili kad je to bilo potrebno, ili hrabrili i motivirali, davali podlogu na koju sam mogla leći i ozdraviti. Je li ovaj novi glas koji svakodnevno čujem, koji mi govori da nije gotovo, da je daleko od gotovog, samo lagano uklizavanje u ludilo? Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju imam, ako sam je uopće i imala, mislila sam. Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego što bi se ugasila svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse.

Boris je počeo ostajati dulje, kao da je primijetio promjenu u mojim mislima, iako još uvijek nismo puno razgovarali. Ono što je svakako opazio i zbog čega mu je bilo drago, bila je promjena u mojem tijelu. Bljedilo i sive podočnjake zamijenila je normalnija boja kože, češće sam se smijala i ispitivala ga o tome kako je, čime se bavi, kako mu je na novom poslu. Danas sam rekla da se želim malo prošetati.

– Ponijet ću infuziju sa sobom, želim samo malo biti na hodniku – rekla sam. – Dođi, oslonit ću se na tebe.

Bila sam još uvijek preslaba za dugu šetnju bez ičije pomoći, ali željela sam udahnuti malo zraka. Borisu se ta ideja očito jako svidjela jer me gotovo izvukao iz kreveta i osovio na noge. Pri naglom dizanju zavrtjelo mi se u glavi i osjetila sam da ću pasti, ali sam se samo sagnula i primila za rub kreveta. Boris je zabrinuto gledao u mene, pomičući se lagano lijevo-desno za slučaj da mu padnem u naručje. Djelovao mi je dirljivo tako uplašen pa sam skupila snagu, odmahnula rukom i kroz smiješak rekla samo:

– Možemo, sve je dobro.

Hodnik sam tih dana također promatrala kao da ga vidim prvi put. Biljke u kutovima, ljude, mahom doktore, koji su žureći prolazili pored mene, pacijente koji su se šetali ili samo mirno sjedili u svojim ogrtačima.

– Bolje sam – rekla sam kratko Borisu, držeći ga ispod ruke – puno bolje.

– Vidim – odgovorio je blago – već i hodaš i jedeš i sve.

Često smo hodali po našem kvartu, pogotovo za ljetnih večeri, kada je zrak bio blag i mirisao na med. Držala sam ga isto ovako, ispod ruke i nježno se oslanjala na njega. Nedostajale su mi naše šetnje, pomislila sam. Neće ih više biti, ne tih šetnji. Ali bit će, možda, nešto novo. Neistraženo i nepoznato. Još sam uvijek bila skeptična prema budućnosti, kao da sam se na prevaru izvukla iz nečega iz čega mi nije trebalo biti spasa.

– Bit će čudno – rekla sam – imat ćemo ovo iskustvo. Nemoći. Nesigurnosti.

Tišina je kuckala u zidovima bolnice. Nije bilo zvukova. Čitava zgrada kao da je utonula u šutnju obavijenu tamnim neprobojnim štitom.

– Što ćemo s njim? – pitao je.

– Pokušat ćemo ga dobro upotrijebiti – rekla sam još tiše.

– Bit ćemo mama i tata – nastavila sam, gledajući pred sebe.

Boris se nasmiješio.

– Volio bih da se zove Alisa, ako je curica – rekao je.

Iznenadila sam se i stala nasred hodnika. Nisam mislila da je uopće previše razmišljao o djetetu, a kamoli o spolu ili imenu. Stajala sam tako još nekoliko trenutaka, pogubljeno, sve dok me nije zabrinuto pogledao. Rekla sam samo:

– Dobro sam. Alisa. Jako lijepo ime.

Pomislila sam na Alisu u zemlji čudesa i iza zrcala, jedinu Alisu koje sam se mogla sjetiti, a koja se u mnoštvu čudovišnih likova i situacija ipak nekako uspjela izvući. Izboriti za sebe. I u tom trenutku, to mi je bilo dovoljno za nastavak moje kratke, oprezne šetnje.

A možda, pomislila sam, i za mnogo budućih šetnji. 

O autorici

Jelena Zlatar Gamberožić (Zagreb, 1982.) zaposlena je u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Doktorirala je 2012. godine. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Autorica je znanstvene knjige „Urbane transformacije suvremenog Zagreba, Sociološka analiza“ (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča „Odjavna karta“ (CeKaPe, 2014.), romana „Slijepa točka“ (CeKaPe, 2015.), zbirke priča „Ticala“ (Hena.com, 2016.) i zbirke priča „Strani gradovi“ (CeKaPe, 2018).

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.