Počeo je kao arhitekt, postao glumačka legenda, sinkronizirao crtiće, ali i porniće

Navršio je 78 godina i sasvim sigurno može se reći da nema generacije koja barem jednom nije čula za njega. Od njegova glasa u crtanim filmovima, preko uloga u kazalištu do glumačkih bravura u serijama i filmovima. Otokar Levaj nakon više desetljeća uspješne karijere danas sebi bez sumnje može reći – sretan sam čovjek.

Završili ste arhitektonsku školu, zaposlili se u arhitektonskom studiju, a tek nakon toga upisali glumačku akademiju. Da danas imate priliku sve ispočetka, bi li gluma opet dobila prevagu nad arhitekturom?

Osmogodišnju školu završio sam 1957. u tada najmodernijoj zgradi na Balkanu (Mesićeva) i bezbrižno ljetovao u Splitu, odakle je moj otac. Te ‘57. godine bio je dogovor da upišem gimnaziju pa onda neki društveni faks. Ali ne lezi vraže, dok sam igrao picigin na Bačvicama, u Zagrebu je pala odluka da me se upiše u srednju arhitektonsku, jer ću tako imati siguran kruh u rukama. Šok, jer prema graditeljskom zvanju nisam gajio nikakvih osjećaja. Kako bilo, sljedećih sam osam godina, četiri godine škole, tri godine rada u projektnom birou Žerjavić i godinu i pol JNA, smatrao izgubljenima. Iako, iz današnje perspektive gledano, sva su mi tada stečena znanja dobro došla u kazališnoj karijeri i uopće u vještini preživljavanja. Malo je poznato da sam nekoliko mjeseci bio tehnički šef u ZKM-u. Kada bih danas mogao početi sve ispočetka, odmah bi bio umirovljenik na Floridi.

Studirali ste s Radom Šerbedžijom i po završetku studija napravili najbolji rad. Je li to bila prevaga za vaš uspjeh?

Godine 1966. upisao sam se na Akademiju i bio najsretniji čovjek na planetu. Kasnije se pokazalo da je radost bila pretjerana, no tada sam, sjedeći na ulazu zgrade Kola, preko puta HNK, u društvu budućih, a i poneke tadašnje “zvijezde”, mislio da je Olimp brdašce na koje mi glumci gledamo s nebeskih visina. Profesori su redom bili poznati glumci, redatelji i književnici. Godine su prolazile brzo u radu na klasicima, Krleži, Marinkoviću, Shakespeareu, uz Spaića, Para, Hajdarhodžića, Krču i Marottija. Imao sam sreću biti u klasi Koste Spaića i raditi “Kiklopa” i “Dunda”, “Vučjaka” i “Karamazove” sa Šerbedžijom, Frajticom, Šarićem i Fokom Meštrovićem, Ratkom Buljanom i još nekolicinom njih koji su sasvim sigurno obilježili dolazeća desetljeća. Svakako sam i sam u tom mozaiku ostavio trag.

Glumačka akademija danas se suočava s prijavama za seksualno zlostavljanje studentica. Je li to veliki problem današnjice ili je to stara priča koju su svi, pa i u vaše studentsko doba, gurali pod tepih?

Odmah moram reći da situacije koje danas nazivamo seksualnim uznemiravanjem ili seksualnim ucjenjivanjem u školi tada nije bilo. Kasnije u karijeri znalo se čuti da poneki redatelj ili stariji kolega/kolegica koristi svoj položaj u nečasne svrhe, no više kao iznimka nego pravilo.

Vaše najaktivnije kazališno razdoblje ono je 80-ih. Tada su sve glavne uloge kazališta Komedija bile vaše. Što se dogodilo početkom 90-ih kada nestajete iz podjela uloga?

Godine 1973. dobivam svoj prvi angažman u ZKM-u. Profesionalno se bavim glumom od 1968. još tijekom studija, no radni odnos zasnivam ‘73., kada mi je Joško Juvančić ponudio ulogu u “Vitezovima okruglog stola”, autorskog trojca Senker – Škrabe – Mujičić. Bio je to dosta subverzivan komad u kojem je kralj Artur prikazan kao Tito, a i drugi su likovi bili lako prepoznatljivi suvremenici. Četiri sam godine išao iz predstave u predstavu igrajući uz dječji repertoar i neke vrlo zanimljive komade eminentnih suvremenih autora. Kušanove “Naivce” npr. ili Fabrijev “Čujete li kako rokću svinje u ljetnikovcu našijeh gospara”. Trud nije ostao nezamijećen, pa sam 1977. iz Komedije dobio poziv da u “Muholovci” Fadila Hadžića odigram glavnu ulogu pokvarenog direktora na početku karijere. Takvih ću uloga u karijeri odigrati ohoho. Jedna, na koju sam posebno ponosan, je direktor u “Češlju”, istog autora. Tu prvi put igram s divnom kolegicom Sandrom Langerholz, kao ljubomornom suprugom s kojom ću u još dva navrata biti u ljubavnoj (“Graničari”) i bračnoj (“Matiček se ženi”) vezi. Zatim prelazim na sve mlađe partnerice, Margetić (“Probudi se, Kato”), Durbešić (“Orden”, “Kidaj od svoje žene”), Brekalo, Bilušić, Elegović i tko zna gdje bi mi bio kraj da nije došao rat.

Uz kazališnu aktivnost odvijala se u drugom planu i televizijska, a u trećem filmska karijera. Pravu i prvu ulogu na filmu daje mi Bogdan Žižić u “Kući”. Naravno, igram pokvarenog budućeg direktora koji smjesti naivnom Šovagoviću pa on završi u zatvoru. Još sam jednom odigrao pokvarenjaka u Aćimovićevu prvijencu “Je l’ ti jasno, prijatelju”, a onda i jedan pozitivan lik, arhitekta u Mimičinu filmu “Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, sa sjajnim Pavlom Vujisićem i Mikijem Manojlovićem.

Kazalištima su desetljećima, od tih 90-ih godina pa naovamo, upravljali jedni te isti ljudi. Tko se po vama iskazao, a tko je unazadio zagrebačku kazališnu scenu svojim upravljanjem?

Nakon raspada partijskih komiteta, čije smo sjednice gledali na TV-u do dugo u noć, snimljene na netom nabavljenim videorekorderima, smijući se tim tipovima koji su lamentirali o ovoj ili onoj ugroženosti, počeli smo polako shvaćati da je vrag odnio šalu i da će i moja generacija također osjetiti “radosti” koje je moja mama, npr., doživjela već dvaput. Zaredali su recitali za mir i “Bože čuvaj Hrvatsku”. Praljak, Međimorec i Lasta otišli su na Sunju pa sam i ja odlučio krenuti na branik domovine, no supruga je stala na vrata i zapriječila izlaz. Na tim vratima sasvim je sigurno spašen jedan život – moj. U kazalištu se situacija mijenja. Ja izlazim iz podjele nastavka “Kidaj od svoje žene”, zbog nesuglasica s ekipom, i okrećem se nadolazećoj modi sinkronizacije crtanih filmova. U kazališta prestajem odlaziti čak i kao dio publike. U žutoj zgradi sam od tada pa do danas bio valjda samo jednom, prije osam ili devet godina, kada sam zajedno sa Špirom bio prezenter na Nagradi hrvatskog glumišta.

Javnost se nedavno nakon smrti Mire Furlan prisjetila medijskog linča koji je ta velika glumica doživjela ranih 90-ih u rodnom Zagrebu. I ne samo ona, sličan tretman imao je i Rade Šerbedžija. Kakvo je vaše sjećanje na te godine u hrvatskom kazalištu? Jeste li vi osobno mogli nešto drukčije učiniti?

Ratnih sam se godina bavio uglavnom sinkronizacijom, i to ne samo crtića nego i reklama, koje su od EPP-a pretvorene u PP. Taj je posao zahtijevao cijelog čovjeka, jer sam se, osim režijom i glumom, bavio organizacijom, castingom, a znao sam pisati i režirati promidžbene spotove. Pokazalo se da kazalištima ide i bez mene, kad su se već odrekla usluga jedne Mire Furlan ili jednog Šerbedžije. U Komediji, primjerice, gdje smo se u O-kaju Srića i ja tucali jajima umjesto pištoljima na uskrsnoj matineji, sada su se igrala prava crkvena prikazanja, kao da tražimo oproštenje za sve godine koje smo proveli u “grijehu”. Ne znam kako bih komentirao ružne stvari koje su se događale tih ratnih godina, a i s godinama postajem blaži u ocjenjivanju, svjestan da sam i sam možda svojim nečinjenjem nekome nanio nepravdu. Moja iskustva, osim općenito teškog života, nisu frustrirajuća, osim bizarne epizode na porti Prisavlja, gdje sam bio svakodnevni gost suradnik, kada me mlađahni djelatnik gledajući u moju osobnu pitao: “Vi ste Židov?” “Ne”, rekao sam, “Ja sam glumac.”

Kad smo kod politike, što je to, prema vašem mišljenju, što političari od osamostaljenja Hrvatske nisu uspjeli svladati, a trebali su za dobro upravljanje?

Čini mi se da smo gotovo sve, osim borbe za samostalnost, napravili krivo. Umjesto da novoj kući iskopamo duboke i čvrste temelje, mi smo se prvo pobrinuli za odoru portira na vratima i njegovu ceremonijalnu smjenu u podne. Ukrasili smo novi dom insignijama, a zaboravili armirati serklaže (i doslovno, što se vidjelo u potresu). Ono što je trebalo postati Švicarskom, pretvorilo se u rupu u zakonu te, umjesto da svi postanemo kapitalisti koji će svaki mjesec ubirati vrhnje profita, većina je završila na zavodima za zapošljavanje. Tako smo se iz male perspektivne zemlje pretvorili u zatucanu zemljicu u kojoj će možda boljestojeći ili srednjestojeći starci (pardon, stranci), u koje sada i sam spadam, doći jeftinije provesti zadnje dane. A trebali smo, prema mom mišljenju... E, kada bih ja znao što smo trebali, ne bih u Bradentonu pisao ove retke, nego bih u Sv. Nedelji sklapao električne automobile.

Prvi hrvatski ratni film “Vrijeme za” redateljice Oje Kodar snimate 1993. godine. Iz današnje perspektive, biste li pristali snimati ponovno takav film?

Rat je već uvelike bjesnio, ja imam pedesetak godina i dovijam se na sve moguće načine da obitelj opstane. Ljudi moji, sedam dana snimanja, sedam mjesečnih plaća. A film? Koga briga za to. Plaćeni zaostali računi i još je preteklo. Reda radi, treba reći da se film zvao “Vrijeme za” i da je najgori film u kojem sam igrao, a i uopće. Ali imao je socijalnu notu i spasio je desetke hrvatskih obitelji od gladi.

Danas se baš vama može zahvaliti što uz crtanih filmova djeca uče različite dijalekte. Kako ste se toga dosjetili?

Kao što je sedamdesetih Zagreb bio poznat po Zagrebačkoj školi crtanog filma, tako smo i osamdesetih prednjačili u sinkronizaciji crtića i bili tehnički i kreativno ispred drugih republičkih centara bivše države. “Mama” svega toga bila je Biserka Vučković sa svojom ekipom na RTZ-u. Angažirala je prvake zagrebačkih kazališta, Krču, Šermenta, Rogulju, Puhala, Ivezić, Milivojevića, Mejovšeka, Sagnera, Rokicu, Cvitković, a negdje sredinom osamdesetih i moja se malenkost našla među odabranima. Radilo se isprva u Šubićevoj, puštajući na platno “šlajfe” i loveći sinkroniju, a zatim na Prisavlju u sinkronizaciji s novim suvremenim uređajima koji su posao uvelike olakšavali. Nekako u to vrijeme počelo je popuštanje strogih mjera oko privatne inicijative i jedna poduzetna grupa ljudi odlučila je uložiti novac u posao s crtićima. Angažirali su me kao kreativnog menadžera, cast direktora i organizatora. S ponosom mogu reći da smo bili prvi u Jugi koji su privatno počeli sinkronizirati crtane filmove u Alfa filmu Zlatka Žugčića, s redateljicom Sandrom Sekulić i osvježenom glumačkom ekipom. Nažalost, Sandra je otišla u diplomaciju pa sam ja kao najiskusniji preuzeo i redateljski posao. Taj je zlatni period trajao desetak godina, kad je konkurencija ojačala, a zamor materijala bio očit. No tu je stasala nova glumačka ekipa na čelu s Duvnjakom, Tihomirovićem, Savićem, Ožboltom, Prohićem, Mirelom i Sinišom Popovićem, Milovanovićem, Natašom Maričić, Sanjom Marin, Jasnom Palić, Srićom uz neizbježne Marottija, Rogulju, Rokicu i mnoge, mnoge druge. Jesam li ja zaslužan za uvođenje dijalektalnog govora u crtićima? Ne znam. Možda. No to je došlo prirodno, jer neki su likovi jednostavno vapili da izađu iz štokavskog izričaja i progovore ili uličnom “šatrom” ili nekim od naših mnogobrojnih dijalekata.

Malo je poznato da ste u tom razdoblju sinkronizirali i erotske filmove.

Dobili samo narudžbu za sinkronizaciju pornića. Rekli bismo, pa zar ljubavi treba posuđivati glas? Ispada da treba. Pa i Rostandov je Cyrano de Bergerac posudio svoj glas nevještom ljubavniku ne bi li osvojio voljenu. I mi smo pristali da našim odraslima učinimo razumljivim ljubavne vještine Amerikanaca ili, recimo, Francuza. Naime, pristao sam ja, ali sada je trebalo okupiti ekipu. Za “ljubavnike” nije bilo problema, ali naći glumice koje bi dale glas “veselim umjetnicama” nije bilo lako. Zapravo, bilo je gotovo nemoguće. Da izbjegnem bilo kakve nesporazume, mi smo se glasali samo u dijalogu, a sve onomatopeje tipa uh i ah uzete su iz originala. Vještom sam diplomacijom ipak uspio uvjeriti dvije kolegice da u posuđivanju glasa, pa makar i za seks, nema ništa loše i mi smo nakon mjesec dana posla isporučili četiri cjelovečernja filma za odrasle na hrvatskome književnom jeziku. I bili bismo to brzo i zaboravili da tadašnji visokotiražni Globus nije formirao istraživački tim da otkrije koji su to glumci/glumice sudjelovali svojim glasovima u nečasnim pozicijama. Naime, shvatilo se da isti interpreti glume naivne Pepeljuge, prinčeve i vitezove, a “sa strane” iskazuju zavidnu vještinu u ljubavnim akrobacijama, makar samo verbalnima. Zaboravili su da roditelji valjda ne gledaju porniće prije spavanja u društvu vlastite djece, kojih ne bi ni bilo da nije bilo takvih i sličnih ljubavnih nastojanja. Istraživanje je urodilo time da sam ja priznao, doduše bez kajanja, da sam jedan od sudionika i na tome je stalo. Bih li to ponovio? Da!

Dio vaše karijere je i 40 godina čitanja knjiga za slijepe, odnosno suradnja s Hrvatskom knjižnicom za slijepe osobe. Koliko ste knjiga zapravo pročitali?

Godine 1969. na oglasnoj ploči Akademije osvanuo je oglas tadašnjeg Saveza slijepih Hrvatske, današnjeg Hrvatskog zavoda za slijepe i slabovidne, da se traži spiker za snimanje zvučnih knjiga. Odmah ću vam reći da je to krvav posao jer se čita “prima vista” ili na prvu, a plaća se po efektivno snimljenom materijalu. Knjige su često pune stranih imena ili stranih citata, pa s bilješkama na margini, a čitaju se i školski udžbenici, često s opisom neke slike i slično. Ja sam u tih 40 godina pročitao bezbroj knjiga, neke s više zanimanja, neke rutinski i tako sam pomažući drugima, pomagao sebi šireći i svoje vidike. Bilo je i komičnih situacija sa stranim imenima, npr. s Francuzima, koji su mi išli najteže. Jednom sam tako sočno opsovao neko meni teško izgovorljivo ime, što je greškom ostalo na snimci pa je publikum “uživao” u mojim frankofonskim varijacijama.

Svojedobno ste se družili s velikanima kao što su Jure Kaštelan, Ivan Raos, Miljenko Smoje... Koliko su ta druženja utjecala na vas i profesionalno i privatno?

Godine 1977. prešao sam iz ZKM-a u Komediju, igrao sam glavnu ulogu u “Muholovci” Fadila Hadžića, direktora, prvog u nizu pokvarenih partijskih aparatčika. Još se gromoglasni smijeh nije stišao, a ja već na Hvaru na Danima kazališta dovršavam “Sv. Aleksija” Tituša Brezovačkog, kojeg igra moj najbolji prijatelj uz Žugčića i Duvnjaka Slobo Milovanović. Radi se 15 dana na Hvaru, 15 dana koji će promijeniti cijeli moj život, prvi put. Tada upoznajem kostimografkinju Rutu Knežević i prelazim iz opernog svijeta koloraturnog soprana Elene Hristove, (prve žene op. a.) u likovni svijet Rute Knežević. Time ulazim i u krug akademskog slikara Joke Kneževića, Rutina oca, u Gandalj kod Omiša (Lokva-Rogoznica), slikarovo morsko skrovište i okupljalište tadašnjeg splitskog kulturnog kruga, od Kaštelana do Raosa, od Kečkemeta do Krune Prijatelja, od Katušića do Smoje. Povremeno je znao navratiti Žaki Marušić, redatelj “Velog mista”, pa Genda, Vasja, Zdravka, Vlatko Perković i tko zna tko sve ne. Beskrajni razgovori pod kruškom, bićerini i krigle, pa sir i pršut i nezaboravne Mladenkine palačinke. Tu sam saznao od Žakija da mu se žena, kad je ljuta na njega, obraća s Joakime, kao što je i mene ljuta Ruta zvala Otokare. Bezbrižne, ali kreativne godine brzo su prolazile, a krug se počeo smanjivati. Jematva je činila svoje, pa prvo uzela Joku, pa jednog po jednog prijatelja, pa Mladenku i na kraju Rutu. Sada sam i sam u godinama kada strepiš hoćeš li kod svetog Petra znati PIN i password.

Danas ste američki državljanin, no vaš prvi posjet Americi bio je 70-ih godina. Tada vam je ipak bila draža tadašnja Jugoslavija? Uostalom umalo ste, tih davnih godina, uhićeni u Teksasu zbog nedoličnog ponašanja?

Točno je da sam prvi put bio u Americi 1978., ali istini za volju treba reći da je moj prvi pokušaj otkrivanja novog kontinenta bio koju godinu prije, i to s “Kristoforom Kolumbom” Miroslava Krleže, kada smo se brodom “Santa Maria” otisnuli iz Dubrovnika do Lokruma. Radilo se, naime, o predstavi Dubrovačkih ljetnih igara koju je režirao Georgij Paro, a naslovnu je ulogu igrao Božidar Boban, maestralno. Dramu je Krleža posvetio Lenjinu i Oktobarskoj revoluciji, ali tu je posvetu nakon posjeta SSSR-u razočaran povukao.

Godine 1978. u ITD-u smo pod ravnanjem Zlatka Boureka premijerno izveli lutkarsku predstavu “Orlando Maleroso” Saliha Isaaca, sasvim neuobičajen eksperiment, jer tada se smatralo da su lutkarske predstave rezervirane samo za djecu. Bourek nije tako mislio i “Orlando” je bila prva od tri predstave za odrasle istog redatelja. “Orlanda” je slijedio “Hamlet”, također u ITD-u, i “Skup” M. Držića u Komediji. Sva tri naslova imala su snažan odjek u kulturnoj javnosti, “Orlando” je čuvena La Mama Theatre iz New Yorka pozvala na turneju u SAD. Turneja je uključivala dva grada, New York i Lubbock u Teksasu, a odigravala se u sklopu 200. godišnjice američke državnosti! I došao je dan putovanja. Na zagrebačkom aerodromu, tada još bezimenom, okupila se reprezentativna ekipa ITD-a s direktorom Šembijem na čelu. Tjedan dana glumili smo na Off Broadwayu u La Mama Theatreu pa čak i zaradili neki novac te pobrali dobre kritike. Puni sebe nakon tjedan dana preko Dallasa odlazimo u Lubbock. Dobra klopa, lijepe predstave, ali nešto nedostaje... Nema alkohola, odnosno ima, ali treba znati kako do “zakopana blaga”. Rent-a-car pa u susjednu regiju, a u njoj jedan do drugog samo dućani s pićem. Pokupovali smo što se pokupovati dalo pa u obližnje izletište na hamburger. Izletnici su nas u čudu pogledavali, mislili smo zbog nepoznatog jezika, ali kad se pojavila naoružana patrola, shvatili smo da kršimo zakon i red. Pobacali smo polupune konzerve piva i naučili lekciju – pij malo, pij doma. A Amerika danas? Danas Amerika živi svoje postmiloševićevsko razdoblje. Ne, nisam se zabunio, jer Trump je doista američki Sloba, koji je pustio nacionalističkog i rasističkog duha iz boce sve pod parolom antibirokratske borbe. Kako će to završiti, još se ne zna.

Iako ste u mirovini, volontirate u kazalištima na Floridi. Znaju li oni dok volontirate da ste u Hrvatskoj ostvarili zavidnu glumačku karijeru?

Kada sam, dakle, drugi put otkrio američki kontinent, morao sam, da ne budem dokoni umirovljenik, naći neku zanimaciju. Prvo sam pola godine išao u školu za odrasle da naučim jezik, a onda sam se prijavio u Asolo Theatre Sarasota kao “Asher volunteer” iliti razvođač. To je izvanredna prilika za upoznavanje drugih ljudi i usput gledanje kazališnih predstava najviše profesionalne razine, od mjuzikla, komedija pa do “teških” drama. Ako me je netko upitao za “background”, što je tu normalno, rekao bih da sam profesionalni glumac. Nikoga to ne iznenađuje jer je najnormalnije da glumac koji nema angažman radi neki drugi posao. Bio sam tako razvodnik na “Ubojstvima u Orient expressu” pa sam se hvalio kako se radnja drame odvija u mojoj zemlji. Ipak, najviše vole priču o tome kako smo se Dunja i ja spojili nakon 55 godina i uvjeravaju me da o tome napišem scenarij i snimim film. Da! Zašto ne?

Ima li u vašem glumačkom razdoblju neostvarenih glumačkih želja?

Moj se IV. b razred sastajao isprva svake pete godine, pa onda i rjeđe, a ja sam na svakoj toj godišnjici govorio da sam izuzetno sretan čovjek. Imao sam sretan prvi, pa drugi i sada treći brak. Imam troje (zapravo dvoje plus Marko) djece (Eli i Marin) te dvije predivne unučice Emu i Tiju. E, sada bi samo trebalo kukati da nisam odigrao ovu ili onu ulogu. Odigrao sam sve što se nudilo i što sam u određenom razdoblju bio sposoban izvesti. Igrao sam ponajprije domaće autore – Marinkovića, Brešana, Hadžića, Grgića, Raosa, trolist Senker – Škrabe – Mujičić, Brezovačkog, Krležu, a od stranih Shakespearea, Molièrea, Dostojevskog... Snimio sam desetak serija i dvostruko više filmova. Proputovao sam pola zemaljske kugle, navršio 78 godina i još sam živ. Jesam li propustio nešto? Sigurno! Jesam li mogao više, bolje? Sigurno! Bih li u nekom novom životu promijenio nešto? Možda! Jesam li u ovom životu sretan? Da, ja sam sretan čovjek!