Nakon svjetske premijere u Cannesu i ovacija o kojima se naveliko pisalo, "Supstanca" je započela svoj put po velikim platnima diljem svijeta. Kod nas je igrao na filmskom festivalu u Puli, a idući tjedan pak službeno dolazi u domaća kina. Film je u najmanju ruku – šokantan. A i to je rečeno poprilično eufemizirano.
Da, riječ je o tjelesnom hororu, subžanru u kojem je francuska redateljica Coralie Fargeat očito pronašla svoju estetiku i prostor za izričaj. Dovoljno je sjetiti se njezine Lolite iz "Osvete" iz 2017. godine. U "Supstanci", kao i u svakom tjelesnom hororu čini se da mora postojati poprilična količina gnjeva, srdžbe i mržnje. Lolita je svoje neugodne emocije izliječila na muškarcima, dok ih Elizabeth Sparkle (Demi Moore) iz "Supstance" liječi na samoj sebi. Tim je priča još strašnija.
Elizabeth je, naime, velika zvijezda koja, našavši se u svojim pedesetima, zbog pritiska svoga šefa, počinje osjećati kako njezino vrijeme prolazi. Točnije, kako je prošlo. Inače, ima svoj fitness show na TV-u, ali producenti su u potrazi za nekim mlađim. Ljepšim, zgodnijim, seksipilnijim. Elizabeth ubrzo dobiva otkaz. Ne prihvaćajući starenje, a što je još očitije mrzeći sebe – jer je zbog činjenice da je bila posvećena karijeri sada usamljena – Elizabeth odlučuje isprobati nešto što jamči buđenje njezine bolje i ljepše verzije. To nešto naziva se supstanca. Dolazak do magične supstance poprilično je opskuran. Sve je u šiframa, ne zna se tko je s druge strane tajanstvenih telefonskih poziva, a skladište u kojem Elizabeth treba pokupiti supstancu u najmanju ruku izgleda kao mjesto na kojem će je dočekati trgovci organa. Upute za korištenje su jednostavne. Pojavit će se željena verzija Elizabeth, ali ni u jednom trenutku ni jedna ni druga verzija ne smiju zaboraviti da su zapravo – jedno. Neodvojive su. Uskoro se u pomalo nadrealnom, mučnom i šokantnom preobražaju rađa savršena verzija Elizabeth – Sue (Margaret Qualley). Jedan od glavnih uvjeta koji jamče uspješnost eksperimenta sa supstancom je taj da se Sue i Elizabeth, bez iznimke, moraju mijenjati svakih sedam dana. Naravno, malo što ovdje polazi po planu, a razvoj, točnije propadanje i Elizabeth i Sue vizualno postaje sve više grozno neodoljivo. Ma koliki to oksimoron bio.
Osim što je "Supstancu" na trenutak iznimno teško gledati, bez obzira na naviknutost na uvrnutosti na filmu kakve su priređivali, primjerice, Lynch ili Cronenberg, film je toliko neočekivano sulud, pa blago i poremećen da ga je nemoguće ne gledati. Koliko god da se kraj jedva čeka, toliko vlada i žal onog trenutka kad dođe. Čak je i sam završetak, koji je potpuno groteskan i pomalo blesav (s više krvi nego kod Tarantina) sjajno osmišljen. "Supstanca" kao kritika težnji za vječitom mladosti, za opsjednutošću izgledom svakako je film koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.