Postali smo velesila u stripu, najpopularniji svjetski superjunaci nastaju u Hrvatskoj

Najbolji svjetski stripovi nastaju u Hrvatskoj ili barem nastaju kreativnošću hrvatskih autora. Nije to nikakva tajna, već je nekoliko godina tako, ali danas je Hrvatska doista stripaška velesila, rijetko ćemo naći prostor s kojeg dolazi toliko talenta u nekoj kreativnoj industriji. Dalibor Talajić za Marvel je nacrtao Deadpool Kills the Marvel Universe, najprodavaniji Marvelov pojedinačni album u posljednjih nekoliko godina. Goran Parlov stekao je kultni status radeći za Marvel s renomiranim scenaristom Garthom Ennisom na Punisheru.

Goran Sudžuka u 18 godina na američkoj je sceni radio za gotovo sve veće američke izdavače da bi se gotovo isključivo posvetio crtanju Marvelova Daredevila i, u suradnji s Talajićem, Deadpoola. Tonči Zonjić nakon kratkog rada za DC i Marvel sretno se udomio u Dark Horseu gdje crta kultni serijal B.P.R.D. Esad Ribić svoju dugu američku karijeru okrunio je ekskluzivnim ugovorom za Marvel.

Stjepan Šejić stekao je brojne ljubitelje svojim dugogodišnjim radom na serijalu Witchblade za Top Cow. Njegova supruga Linda Šejić crta i piše svoj serijal Blood Stain za Top Cow. Kolorist Miroslav Mrva uspješno surađuje s Marvelom i Imageom već nekoliko godina. Samoborski Amerikanac Matt Hollingsworth višestruko je nagrađivani kolorist.

Ive Svorcina postigao je strelovit uspjeh kao kolorist, većinom radi za Marvel i Image. Igor Kordej nakon iznimno uspješne američke karijere osvaja francusko tržište, za što je dobio orden viteza. Danijel Žeželj, osim iznimnog niza vlastitih ostvarenja, nalazi vremena za uspješnu suradnju s mnoštvom američkih izdavača već 20 godina. Darko Macan jedini je hrvatski scenarist s uspješnom međunarodnom karijerom u Americi, a onda i u Francuskoj. Hrvati su hit, Andrija Maurović bi bio ponosan!

S trojicom naših autora porazgovarali smo o stripu, njihovim karijerama, svemu što treba znati da bi se uspjelo danas u vrhunskom stripu.

– Većina nas koji radimo za strane izdavače generacija je koja je odrasla u Jugoslaviji i koja je imala bogatu i raznoliku strip-industriju i strip-scenu. Stripovi su tada bili jeftini, lako dostupni na svakom kiosku i imali smo uvid u gotovo svu svjetsku produkciju.

Poput prijašnjih generacija, ni mi nismo imali nikakvu pravu školu stripa, nego smo učili iz stripova koje smo čitali i iskustava koje smo razmjenjivali među sobom. Neki od nas pohađali su umjetničke škole ili akademije, na kojima smo mogli steći opće likovno obrazovanje, ali se na strip uglavnom nije gledalo s odobravanjem.

Ono što nas je razlikovalo od prethodnih generacija je to što smo internacionalnu karijeru bili prisiljeni ganjati jer domaća scena više nije postojala u trenutku kad smo bili dovoljno zreli i odlučni da se stripom bavimo profesionalno. Osobno nisam sanjao o radu za američke, francuske ili talijanske izdavače, sanjao sam o tome da poput Igora Kordeja, Radovana Devlića ili Baneta Kerca imam stalan angažman u revijama poput Stripoteke, koji je značio stabilan izvor prihoda i potpunu autorsku slobodu – prokomentirao je Goran Sudžuka uspjeh naših umjetnika u visokotiražnom stripu.

Biuković otvarao vrata

– Radilo se na animaciji, komercijalnoj ilustraciji, crtalo murale po birtijama, natpise na trafikama i slično. Bilo što da se nešto zaradi! Na kraju je postalo jasno da za moje vještine ovdje naprosto nema potrebe, dakle ili ćeš naći posao negdje drugdje ili ćeš se ostaviti toga. Početkom 90-ih postalo je moguće naći posao vani pa je nas nekoliko krenulo u tom smjeru, Biuković, Macan, Parlov, Sudžuka.

Zbog razlike u tečaju, čak i loš posao omogućavao je da se tu bolje živi pa smo pucali na bilo što. Pomalo se počelo dobivati i bolje poslove i krenulo se s mrtve točke – sjeća se Esad Ribić.

Goran Sudžuka vrlo je brzo po završetku srednje škole, poput mnogih svojih kolega tada, počeo crtati kratke horor stripove za njemačkog izdavača. – Iako su, zbog raznih okolnosti, to bili uglavnom loši stripovi bez puno prostora za napredak, bili su važni jer su mi pružili mogućnost da od stripa živim i stječem iskustvo, što u Hrvatskoj u devedesetima nije bilo moguće. Gotovo deset godina poslije, nakon stotina iscrtanih stranica za Nijemce i desetke stranica za domaće izdavače (uglavnom Modru Lastu) stekao sam znanje i iskustvo koje mi je omogućilo da konkuriram na američkom tržištu.

Preko Edvina Biukovića, koji je tada već dugo bio prisutan na američkoj sceni, dobio sam priliku pokazati svoje radove urednicima u Vertigu, potkući DC Comicsa, koji je tada bio jedan od najcjenjenijih izdavača. Dobio sam tada pozitivan feedback, ali ne i angažman, već obećanje da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti prikladan projekt za mene. Nakon godinu dana konačno sam dobio ponudu da radim na novopokrenutom mjesečnom serijalu “Outlaw Nation” (kod nas kasnije objavljen kod Libellusa u formi albuma pod naslovom “Odmetnuti”) koji je pisao cijenjeni britanski scenarist Jamie Delano. Ponudu sam, naravno, prihvatio i za rad na tom stripu 2001. dobio prestižnu nagradu Russ Manning za najboljeg debitanta na američkoj sceni. Od tada, s manje ili više uspjeha, radim za američke izdavače – govori Sudžuka.

Upravo smo u Stripoteci upoznali američke stripove o superherojima koje danas crtaju i naši umjetnici. Zašto baš superheroji, pitali smo Dalibora Talajića.

– Bilo je američkih stripova kod nas kasnih sedamdesetih na dalje, kako ne! Eks Almanah je bio gotovo specijaliziran upravo za superheroje. Tu je bila i Stripoteka, koja je doduše bila orijentirana na ono najbolje iz europskog stripa, ali je pratila i neke superjunake. Hulka ili Silver Surfera. Ono što je smatrala vrednijim iz tog žanra. A moja baš ljubav spram superheroja? Ne znam, ta patetika, priče veće od života, njihove osobne žrtve kako bi svima drugima bolje bilo... Superheroji su danas ono što su antički mitovi bili nekad. I ne samo antički. To me privlačilo. To, a i taj američki način pripovijedanja priče slikom. To “u glavu” eksplozivno prikazivanje svega što se zbiva u priči. Sve je dramatično! U tome sam se prepoznao – kaže Talajić.

Koliko je talent presudan u stripu, izdvaja li se strip po nečemu u odnosu na druge kreativne djelatnosti?

– Zapravo ni po čemu. Da, talent za crtanje kao i talent za pripovijedanje slikom je bitan, ali kao i u svemu drugome, najvažniji je rad. Konstantan rad i, koliko god nekome smiješno zvučalo jer je eto riječ o tek nekakvom stripu, težak rad. Esad Ribić, naš svjetski poznati strip-crtač, znao je reći kako je svatko od nas sposoban nacrtati jednu savršenu stranicu stripa u mjesec dana, samo što se ne radi o tome, već je bitno dati sve od sebe u strogo zadanom roku. A u eventualnoj karijeri važno je samome sebi redovito dizati letvicu oznake kvalitete.

Tek kad je to prepoznatljiva konstanta, onda možete zaključiti da ste uspjeli. Da ilustriram primjerom. Prije nekoliko godina Marvelov tadašnji lovac na talente C.B. Cebulsky bio je na jednoj od brojnih međunarodnih konvencija – u Maleziji. Oduševljen je bio talentiranim crtačima koji su tražili posao i komentirao to na Twitteru: “Mnogo je dobrih crtača ovdje; hrvatska razina kvalitete!” To mnogo znači. I za buduće momke koji budu tražili posao. Kad dođu negdje i kažu da su iz Hrvatske, svi će urednici obratiti pozornost na njih. Lijepo je biti dio te priče – rekao nam je Talajić, sin naše poznate operne pjevačice Ljiljane Molnar-Talajić.

– Za sebe bih rekao da sam i ja samouk, bez obzira na to što sam pohađao ŠPU. Ondje smo mogli steći neko opće likovno obrazovanje, ali puno vrednije od toga bilo je to što smo mogli upoznati vršnjake koji također vole strip i žele se njime baviti. U mom slučaju to je bio Edvin Biuković koji je imao ključnu ulogu u mom životu.

Za napredak u stripu najvažniji je rad, vježbanje. Čitanje i proučavanje drugih autora je, u nedostatku formalnog obrazovanja, izvor znanja. Razmjenjivanje iskustva s vršnjacima i podrška starijih kolega pomažu u “otkrivanju tople vode”, ali ništa od toga ne vrijedi bez vježbanja, vježbanja i vježbanja – ističe Sudžuka. A priča zacijelo neće stati na ovoj generaciji.

– Imamo novu generaciju koja se polako ali sigurno probija i već su napravili prve korake. Maxim Šimić već je nacrtao neke stripove za Dark Horse i samo je pitanje vremena kad će dobiti angažman u kojem će moći pokazati sav svoj potencijal. Matej Stić i Fran Strukan rade kratke stripove za male izdavače i spremni su za veće izazove. Na Likovnoj akademiji studira nekoliko talentiranih mladih ljudi za koje vjerujem da imaju blistavu budućnost ako ustraju u namjeri da se stripom bave profesionalno.

Na sreću, klima se ondje mijenja i, ponajprije zbog iznimne energije i zalaganja profesorice Ines Krasić, pokrenut je strip kao izborni kolegij, a odaziv je iznimno pozitivan. Koliko čujem, u Osijeku su također napravljeni pomaci u tom smjeru. Siguran sam da će to pomoći da imamo mnogo više uspješnih strip-autora i da će lakše i brže učiti i stjecati iskustvo potrebno za profesionalno bavljenje stripom – kaže Sudžuka.

Novo doba, nove mogućnosti

Iako, bit će i promjena, napominje Esad Ribić.

– Razlika je između velikog i malog tržišta, američko je veliko i radi se svašta. Stalno se nešto mijenja, ali posla ima. Kako će to izgledati u budućnosti, nitko ne zna, ali postoji brojna publika koja ima interes za strip. Problem je za autore prebacivanje u digitalni oblik jer se događa isto što smo vidjeli u glazbenoj industriji, na kraju tog procesa autor uvijek nekako završi s manje novca nego prije, a s druge strane otvaraju se mogućnosti koje nisu postojale prije digitalne revolucije. Problem je bilo što naplatiti u takvom sistemu – kaže Ribić.

Talajić dodaje da stripu zapravo nije nikada bilo bolje.

– Erodiraju naklade velikih izdavača, ali to je zato što je sve više malih, kao i samizdata. Hollywood se koncentrirao na Marvelove i DC-ove stripove i naravno da na njih najprije skreće pozornost, ali – možda neočekivano – skrenuo je pozornost i na strip uopće. Strip kao strip zapravo nikad nije bolje stajao. Tržište je prezasićeno i izdavači se trude naći nove načine kako da se ustabile u brojkama. Ali sam strip je dobro. Baš dobro. I vjerujem da će još dugo tako i biti – optimističan je Talajić.

No, možemo li se uz toliki broj uspješnih domaćih stripaša nadati i nekoj jakoj izdavačkoj kući?

– Ne znam za druge, ali ja ne vidim kako bi to moglo funkcionirati na ekonomskoj osnovi. Ponešto od toga što se ovdje radi može se plasirati van, ali većina nas funkcionira unutar postojeće industrije i nisam siguran da bi to išlo izvan nje. Razmišljam o samoizdavaštvu, ali samo svojih stvari i ponekog tuđeg rada za koji zaključim da ima smisla, ali još ćemo vidjeti ima li to doista smisla. Živnuo je interes, vjerojatno zbog filmskih adaptacija, ali nisam primijetio znatniji rast prodaje kod nas. Ljudi sada znaju za te likove i da su neki naši ljudi radili na njima, ali to je, čini mi se, to – zaključuje Esad Ribić.