Europa i svijet 1970-ih. U ovom razdoblju Italija je također svjedočila stvaranju novog brenda autorskih stripova – fumetti d’autore – s Linusom kao bitnim okupljalištem.
No, dok su Francuzi preuzimali inspiraciju iz MAD-a i američkog undergrounda, Talijani su naginjali ozbiljnijem pristupu, sa značajnijim literarnim aspiracijama te estetikom koja proizlazi iz klasičnih američkih avanturističkih stripova, književnih ilustracija i lijepe umjetnosti. Dino Battaglia pripadao je „venecijanskoj školi”, grupi mladih autora koji su se pojavili u poslijeratnim godinama i među kojima su bili Hugo Pratt, Mario Faustinelli i Alberto Ongaro. Tijekom pedesetih i šezdesetih, radeći primarno u žanrovima pustolovina za dječake – ratni, vestern, pustolovni, sci-fi – njihovi su stilovi crtanja postali pročišćeniji i uglađeniji od stilova većine francusko-belgijskih strip autora ovih „realističnih” žanrova.
Do kasnih šezdesetih Battaglia je adaptirao književne klasike, uključujući priče Poea, Stevensona, Maupassanta i Melvillea, na stranicama Linusa i drugdje. Battaglia je postao snažan primjer za to koliki umjetnički potencijal može imati stranica stripa. On je stavljao tintu na papir onako kako bi grafičar radio na površini tanjura: prskanjem, črčkanjem ili korištenjem suhog kista stvarao je atmosferski teksturirane površine koje su bile posebno djelotvorne u njegovim pričama o nadnaravnom. Za Guida Buzzelija put do postajanja autorom bio je izazovniji i neobičniji. Počevši kao tinejdžer u poslijeratnom Rimu, radio je kao unajmljeni crtač dvadeset godina, crtajući vesterne, pustolovne i ratne priče za talijanske i britanske publikacije, dok je tražio svoju „pravu” karijeru u lijepoj umjetnosti. Onda je 1965. godine na izložbi svojih slika ostao nezadovoljan svojom sposobnošću da stvori pripovjedne teme na platnu. Odlučio ih je razvijati u stripovima.
Korak koji je Buzzelli napravio, kao autor koji je krenuo u stvaranje strip pripovijesti pune dužine, neplaćen i izvan ikakvog izdavačkog konteksta, bio je uistinu radikalan, a možda i besprimjeran. Strip koji je stvorio, La Rivolta dei Racchi, završen 1967. godine, politička je alegorija duga četrdeset šest stranica, smještena u primitivnom svijetu u kojoj ponižena kasta neprivlačnih i polumutiranih ljudi služi kao roblje lijepoj, dekadentnoj eliti. Odbili su ga svi veliki talijanski izdavači, no bio je uključen u katalog festivala stripova Lucca 1967. godine: prestižan, no ne široko distribuiran. Ipak, Buzzelli je započeo još jedan potpuno osobni strip, I Labirinti, pikarsku pustolovinu nalik na noćnu moru smještenu u postapokaliptični svijet. Teme su bile slične: sci-fi metafora za klasnu borbu, koja suprotstavlja arogantno lažno savršenstvo lijepe elite bez emocija i pogrešno shvaćene ideje znanstvenika ludih za moći, s poniženom podklasom hibrida ljudi i pasa koja je zapela u sredini.
Godine 1970. Buzzellijev strip La Rivolta dei Racchi slučajno je vidio Georges Wolinski, urednik Charlija Mensuela. Wolinski je objavio ovaj strip te I Labirinti, kao i Buzzellijevu sljedeću priču, Zil Zelub (1972.). To je ljuta, nadrealna politička satira u kojoj se udovi naslovnog lika (koji je autoportret samog autora, kao što je to bila većina njegovih protagonista) odvoje od njegovog tijela i djeluju samostalno. Tek nakon što je postigao značajan stupanj uspjeha u Francuskoj, Buzzellijeva su zrela djela masovnije izdavana u uglednim talijanskim časopisima. Nastavio je stvarati iznimno idiosinkratične i beskompromisno osobne stripove tijekom iduća dva desetljeća.
Guido Crepax, deset godina mlađi od Battaglije i Buzzellija, došao je iz svijeta oglašavanja i predstavljao je modernistički pristup fumetti d’autore. Crepaxova Valentina započela je kao seksi moderna pustolovina na tragu Peellaertove Jodelle ili Forestove Barbarelle, ali se brzo razvila u eksplicitno erotski strip, istražujući fantazije naslovnog lika koji je uranjao u svijet sadomazohističkog seksa. Crepax je eksperimentirao s narativnim razdvajanjem, skačući između Valentinine stvarnosti, snova i sjećanja, integrirajući psihološku studiju s erotizmom u više od dvadeset knjiga tijekom sljedećih trideset godina.
Kako bi oslikao senzualnu subjektivnost svojih priča o Valentini, Crepax je eksperimentirao s layoutom, fragmentirajući stranicu na male kadrove raznih veličina koji sadrže kratke poglede i detalje scene ili radnje. Pokazat će se da će ova tehnika utjecati na američke stripove, pogotovo na djela Jima Steranka.
Najpopularniji i najutjecajniji talijanski strip autor tog doba ipak je bio Hugo Pratt, čija je karijera svojim opsegom uistinu bila međunarodna. Pratt je bio globtroter i njegov je život – barem kako ga on prepričava – bio pun pustolovine i romanse kao i njegovi stripovi. Godine 1949., s dvadeset dvije godine, Pratt je poveo kolege autore iz „venecijanske škole” u migraciju u Buenos Aires, gdje je ostao više od desetljeća. Radeći s argentinskim piscem Héctorom Germánom Oesterheldom, Pratt je nacrtao nekoliko znamenitih akcijskih serijala, uključujući Sergeant Kirk, Ticonderoga i Ernie Pike.
Vrativši se u Italiju šezdesetih, Pratt je napisao i nacrtao Baladu o Slanom moru (Una Ballata del Mare Salato, 1967.), u kojem nas upoznaje sa svojim najpoznatijim likom, Cortom Malteseom, vojnikom najamnikom koji plovi morima. Maltese je buntovni antijunak slobodnog duha, što ga čini, zajedno s Giraudovim i Charlierovim Poručnikom Blueberryjem, jednim od najpopularnijih i ikoničkih pustolovnih junaka europskih stripova. Smještene između Prvog i Drugog svjetskog rata, i pod utjecajem klasičnih pustolovnih pisaca poput Conrada, Kiplinga i Stevensona, Prattove priče spajaju ironični fatalizam s dobro planiranom akcijom i avanturom.
Na Prattov vizualni stil iznimno su utjecali veliki američki strip stvaraoci, pogotovo autor Terry and the Pirates Milton Caniff, čije je impresionističko korištenje jake, labavo oslikane crne boje kako bi se stvorio volumen i svjetlosni efekti bilo međunarodno imitirano. Pratt je gurnuo Caniffov chiaroscuro stil na novu razinu simplifikacije i ekonomije. Njegov fluidan osjećaj za dosljedno pričanje priče i stil crtanja koji je bio precizan i labav, mišićav i gibak, čine njegove stranice neodoljivo privlačnima oku. Balada o Slanom moru bila je prvi put objavljena u nastavcima u talijanskom časopisu, i imala je veliki utjecaj kad je izdana kao album u Francuskoj 1975. godine. Sa 160 stranica stvara epski osjećaj – ovaj strip bi se mogao opisati pojmom „grafički roman” – i potaknuo je ukus za opsežnu povijesnu pustolovinu koja će postati veliki trend na francuskom tržištu stripa 1980-ih godina.
Kao što Prattova karijera da nagovijestiti, povijest talijanskih i argentinskih stripova međusobno je povezana. Argentina je imala bogatu tradiciju stripa koja ide unazad sve do 1920-ih godina, i proizvela je mnoge vješte i uglađene autore u humorističnim i pustolovnim modalitetima. Godine 1941., César Civita, talijanski Židov koji je pobjegao iz Mussolinijeve Italije, osnovao je izdavačku kuću Editorial Abril u Buenos Airesu. Kad je rat završio, Civita je doveo Huga Pratta i njegove drugove iz venecijanske škole (Dino Battaglia ostao je u Italiji, no bio je objavljivan u Argentini) te je zapošljavao obećavajuće lokalne talente. Među potonjima bili su crtači Solano López, Arturo Pérez del Castillo i, najpoznatiji, Alberto Breccia te pisac Héctor Germán Oesterheld. Ova izvanredna koncentracija umjetničkog talenta bila je plodna i energizirajuća te je Argentina iskusila boom stripova sve do kasnih 1950-ih godina, kad je ekonomija počela propadati. Pratt i ostali Talijani vratili su se u Europu, dok su britanski izdavači poput novoosnovanog Fleetway Publications pokupili već izgrađene crtače, na primjer Solana Lópeza i Castilla. Oesterheld i Breccia dvojac je koji je ostao u Argentini.
Njihova suradnja, koja je započela kasnih pedesetih, procvjetala je u jedan od najvažnijih parova pisca i crtača u povijesti stripa. Počeli su s Mortom Cinderom (1962.-1964.), remek-djelom atmosferične fantazije zahvaljujući Oesterheldovom moralno kompleksnom humanizmu i Breccijinim ćudljivim, sjenama natopljenim prizorima. Breccijini rani utjecaji uključivali su klasične američke pustolovne stripove – i graciozni sjaj Alexa Raymonda i mišićavost Caniffa – ali je stalno tražio nove ekspresivne tehnike; u stripu Mort Cinder počeo je crtati britvicom umočenom u tintu, koristeći oštricu kako bi stvorio fino kontroliranu liniju, a zatim je rotirajući kako bi široki rub mogao koristiti da gurne tintu, kao lopaticom, grubim, širokim potezima. Tijekom šezdesetih Argentina je klizila u politički kaos, a Oesterheld i Breccia nikad nisu skrivali svoja politička mišljenja u svojim stripovima. Godine 1968. surađivali su na biografiji Che Guevare, koju je vlada zabranila, uništavajući originalne crteže i većinu kopija knjige.
Godine 1976. Oesterheld je bio uhićen i, zajedno s većinom članova svoje obitelji, završio u redovima onih koji su „nestali” tijekom argentinskog režima. Nikad nisu bili pušteni, vjerojatno su ubijeni u zarobljeništvu.
