Priča o dva zuba

Lijevi gornji očnjak kao da mu se malo produljio i olabavio. Osjeća to pri iole čvršćem zagrizu, a drmne li ga – klimata se. Bi li mu pogledao taj zub?

– Pogledao bih, zašto ne.

Pred prozorom o koji su udarale krupne kapi listopadske kiše, šef zine, srednjakom ljevice razvali obraz, a neuobličenim grlenim glasanjem i uz pomoć kažiprsta desne ruke upozori što mi je pregledati. Vidio sam tek vjenčić gusto poredanih, naizgled zdravih zubića. Svi na broju, uključivši umnjake. Sporni očnjak ničim nije odudarao. Svojski sam ga prodrmusao. Nije se pomaknuo.

Ako se zna da je meni, upola mlađem od tog šezdesetgodišnjaka, u zubalu preostao tek donji desni očnjak dok je sve ostalo umjetna roba nalijepljena na jeftino plastično kopito, a i taj jedinac me muči: otkad-dokad pri srkutu nečeg vrelijeg ili mrzlijeg, ponekad i bez ikakva povoda, sijevne mi i čeljusti se proširi nepodnošljiva bol, ako se dakle sve to zna lako se domisliti da mi je bilo teško išta reći o nalazu koji je razotkrivao tek začudno zdravo zubalo vremešna čovjeka. Ali, srećom, nisam morao ništa reći. Šef je sam uzeo tumačiti. Zna što mu se događa. Zubno meso odmaknulo se od krune zuba i stvorio se džep u koji su naselile štetne klice. Tome treba doskočiti tako da se antibioticima pobiju bakterije, a trljanjem ljekovitim mazivom treba postići da se gingiva ponovo sljubi s krunom zuba. Nego, lako za antibiotike, uzet će ih tu, na odjelu. S mazivom, međutim, ići će teže. Naime, neće on nikakav sintetski preparat. Želi prirodni pripravak. Kada je radio kao opći praktičar, uspješno je propisivao takva sredstva, no s vremenom im je zaboravio sastav. Zato je jutros posegnuo za knjigom „Magistralna receptura“ koju mu je svojedobno poklonio autor, njegov znanac farmaceut Ivo Corubolo. Iz te knjige odabrao je ono što mu se čini najboljim. Smjesa je to triju alkoholnih iscrpina, dviju trijeslovina – tormentile i gale i jedne smolaste droge – mire ili smirne. Ali, njemu je sneruke tražiti ljekarnu, a ja stanujem taman do ruku stare zagrebačke apoteke. Ispisat će recept i zamoliti me da mu to mazivo nabavim. Hoće li mi biti teško to za nj napraviti? Neće.

Predao mi je preskripciju, a Corubolovi magistralci ponovo su se našli na nevelikoj polici za knjige u odabranom društvu s „Liječničkim priručnikom“, Glaserovom „Općom psihopatologijom“ te s nekoliko brojeva časopisa „Praxis“ i s po jednim primjerkom predratnog Micićeva „Zenita“ i „Pečata“ Miroslava Krleže. A svoje su mjesto na tom tijesnom prostoru izborile i zbirke pjesama Rastka Petrovića i Šime Vučetića, kao i te, 1968. g., objavljen Novakov roman „Mirisi, zlato i tamjan“.

S papirićem na kojem je, ispod masnim slovima otisnutog zaglavlja s nazivom naše najveće duševne bolnice, bilo ispisano Rp: Tincturae Tormentillae/Tincturae Gallae/Tincturae Myrrhae aa 10,0/ MDS: za mazanje desni, ne samo da nisam uspio dobiti lijek u apoteci na uglu Ilice i Kačićeve nego mi to nije pošlo za rukom ni u jednoj od brojnih ljekarni na petnaestak kilometara udaljenom potezu od Iličkog placa do Dubrave. Negdje bi me otkantali s kratkim ‘nema’ ili ‘ne može’, na drugom bi se pak mjestu pravdali da nemaju potrebnih ingredijenata za izradu smjese. Riječju, doživljavao sam sve ono što doživljavaju i drugi klijenti koji nastoje u ljekarni ishoditi iole zahtjevniji magistralni lijek.

Moja je, međutim, pozicija bila kompliciranija. Naime, recept je bio ispisan ispod vrlo uočljiva zaglavlja s naslovom duševne bolnice, što je često u osoblju apoteke izazivalo podsmijeh. Smatrali su me nasamarenom naivčinom kojeg je neki veseljak namagarčio podvalivši mu sredstvo za mazanje desni kao tobožnji lijek za ublažavanje kakve duševne smetnje. A u jednoj ljekarni na Maksimirskoj cesti, tek što je pogledom okrznula recept, magistrica je buljave oči uperile prema meni koga je baš u tom trenu presjekla munjevita bol u donjoj čeljusti zbog čega mi se lice izobličilo u bolnom grču. Očito smatrajući da se pred njom nalazi iz umobolnice odbjegli luđak, prema tehničarki je dreknula: „Hitnu!“ Iz ruku sam joj otrgnuo recept i trkom pobjegao iz apoteke. Nisam se zaustavljao do ljekarne u donjoj Dubravi, gdje mi je tik pred zatvaranje magistrica dospjela reći da na dvadesetak minuta hoda udaljenoj Čulinečkoj cesti radi kolega koji voli izrađivati stare pripravke, a ljekarnu obično drži otvorenom dugo nakon isteka radnog vremena. Tako je i bilo. Čim je u toj pripizdini sredovječni muškarac pogledao moj recept, doslovce je poskočio od radosti jer, kako reče, on tim sredstvom održava zube zdravima već pedeset godina. U bočicu je nalio količinu smjese deseterostruko veću od propisane, dakle puni decilitar i rekao da mi to poklanja. A vidjevši me onako blijeda, mokra i jadna svojim oldtajmerom, danas zaboravljene marke Hanomag, odvezao me do grada. Iskrcao me u Ilici, pokraj kina „Kozara“. Ali, umjesto da postupim razborito pa da se nakon doduše mučnog ali ipak uspješno obavljena posla povučem na počinak, vrag me natentao da stupim u kino. Upravo je počinjalo kasnovečernje prikazivanje filma „Kad budem mrtav i beo“. U polupraznoj i zatamnjenoj prostoriji neka žena s tamnim naočalama i šilt-kapom natučenom duboko na čelo pozvala me da sjednem pokraj nje, što sam i učinio.

Smjesta me primila za ruku i započela pjevušiti „Nema života bez ljubavi“, te godine popularni šlager Tereze i Mira Ungara. Ubrzo je predložila da ‘odemo negdje’. Otišli smo u svega pedesetak metara udaljenu moju sobu. Toj noćnoj epizodi ne bi bilo mjesta u ovoj priči da moja družica, stupivši u sobu, nije zaželjela nešto popiti, a budući da nisam imao nikakva pića, žustro je posegnula za bočicom s magistralcem koju sam bio odložio na noćni ormarić. Jedva sam joj lijek oteo iz ruku i položio ga navrh ormara, gdje ga nije mogla doseći. Ono što je uslijedilo služi mi tek na sramotu i vrijedno je svakog zaborava.

Šef, koji se oduševio količinom ljekovitog maziva, za vrijeme višesatnih jutarnjih sjedeljki idućih se mjeseci nije žalio na zube. Zaokupljale su ga političke teme. Nije bio ravnodušan prema zapadnjačkom studentskom buntu pribojavajući se da val pobune ne preplavi i našu zemlju. Nije, kazivao je, njemu ni do Tita ni do Partije, već mu je stalo da se, ovako ili onako, očuva poredak u državi budući da je uvjeren kako pod nebeskom kapom nema ni jedne zemlje koja ljudima omogućava ovakav dembeluk kakav mi uživamo. Odlazio je čak tako daleko da mu se nije činila smiješnom ni glasina da tada utjecajni političar Veljko Vlahović kao jamstvo suvereniteta SFRJ zagovara nabavu atomske bombe. U razgovorima sam skromno participirao, prijetvorno se slažući sa šefovim razmatranjima što je, dakako, stidno, no taj sam manjak dostojanstva djelomično kompenzirao užitkom u pijuckanju vrele kave. Dugo vremena, naime, bilo je potrebno da kavu gucnem tek kad postane mlaka ili se potpuno ohladi jer mi je, kao što je znano, vrelina inducirala nepodnošljive bolove u donjoj čeljusti. Međutim, otkad sam prije nekoliko tjedana, istražujući jezikom, na stražnjoj plohi svoga jedinog zuba osjetio neku hrapavost koju sam dijagnosticirao kao kostojedinu ili početni karijes, sijevajući bolovi preobrazili su se u doduše trajnu, ali podnošljivu nelagodu ispod razine boli.

Da mu sa zubom još nije dobro, progovorio je šef na blagdan Tri kralja rekavši da se taj blagdan ne zove uzalud i Epifanije jer je, eto, i njemu baš jutros sinulo da boljitka ne može ni biti kada sam danomice čačkalicama unose klice. I to ne bilo kakve, već one koje se nalaze – u govnima. Naime, radnici koji sudjeluju u lancu proizvodnje tih drvaca, bilo iz navike ili ritualno, neprestance prstima prčkaju oko guzice. U civiliziranim zemljama to se ne događa. Tamo su radnici pristojni i čisti, a čačkalice dezinficirane i zaštićene plastičnim omotom. U zemljama njemačkog govornog područja zovu se Der Hygienische Zahnstocker. Zamolit će da mu pokušam nabaviti takve štikadente, hoće li mi to biti teško?! Pokušat ću, neće mi biti teško.

Zadaću sam, toga puta, s lakoćom obavio. U kafeteriji „Gorica“, lokalu pokraj Iličkog placa, povremeno susrećem sitnog švercera Didu Smajlovića koji me opskrbljuje britvicama marke Wilkinson. Ta mi je protuha za nekoliko dana džepove kaputa natrpala higijenskim canštokerima.

O Petrovdanu, dan dva prije negoli će otići na uobičajeni srpanjski odmor, šef je zabugario:

Pola godine čačka se sterilnim čačkalicama, potrošio je brod antibiotika i ljekovitih maziva, a boljitka nema pa nema. Štoviše, sav je nikakav, teško diše, ponekad ga hvata drhtavica. Zaključuje da je riječ o fokalnom, dakle žarišnom infektu. Donio je stoga radikalnu odluku. Izvadit će taj prokleti zub. I sve je već dogovorio za taj dan u tri poslijepodne. Uz pouzdanu preporuku jednog znanca iz partizanije bit će primljen u novootvorenu ordinaciju u Ulici Kate Dumbović. Bih li ga otpratio i bio uza nj dok zahvat traje? Otpratit ću ga i bit ću uza nj.

Dok je u suncem obasjanoj i moderno opremljenoj ordinaciji zubar kukom čeprkao po zubima razjapljena i nauznak polegnuta šefa, stajao sam pokraj glave mu i jezikom pokušavao iskobeljati komadić faširanog šnicla zaostalog iza bolničkog ručka u mom sad već solidno dubokom karioznom krateru. A šef mi je izgledao vrlo loše: blijed, upalih obraza,isprekidana disanja, iz usta širio mu se težak zadah koji je ispunjavao cijelu prostoriju.

Kada je klijentu saopćio da su mu zubi zdravi, zubar mi je prišao, primio me pod ruku i šapatom izgovorio: “Kolega, učinite nešto za toga čovjeka.“ Potvrdno sam klimnuo. Ali sve što sam učinio bilo je da sam, rastajući se pred ordinacijom, šefu zaželio sretan put i dobar odmor pa sam zabrzao prema svome stanu. On je oteturao u drugom smjeru i više se nikada nismo vidjeli.