Ako se po jutru poznaje dan, onda početak nacionalnog programa 60. festivala u Puli naviješta na vrlo dobru i zanimljivu filmsku berbu. Festival je otvoren novom komedijom Dalibora Matanića "Majstori" koja će sasvim sigurno nastaviti uzlazni trend gledanosti domaćeg filma.
Socijalni temelji
U činjenici da će ljudi opet hrliti u kina zbog jedne domaće komedije, dok domaće drame baš i ne podnose, ne treba gledati slabosti; štoviše, uspjeh domaćih filmskih komedija ohrabruje jer govori o tome da bezobzirna trivijalizacija humorističnog miljea u televizijskim serijama posljednjih godina još nije poharala svaku dozu dobrog ukusa.
Dakle, nakon ispipavanja raznih žanrova, Matanić se filmom "Majstori" vratio svojim počecima kada je komedijom "Blagajnica hoće ići na more" pokazao sklonost stiliziranoj socijalnoj komediji. "Majstori" također u osnovi imaju istaknut socijalni temelj, samoću i otuđenost svojih junaka koji svaki na svoj način traže sreću. Domaćica Keka (Areta Ćurković) nezadovoljna je brakom sa željezničarom Bajom (Nikša Butijer), a živce joj dodatno reže nespretni majstor (Goran Bogdan). Kada odluči pobjeći od obojice na more, tamo je pak očekuje usamljeni ribar (Bojan Navojec) koji ima klasičan galebarski stav, ali u pozadini se radi o još usamljenijem dirljivom liku.
Naglašavanje dramskog i socijalnog u komediji odmah povlači i određene paralele s komedijama Chaplina i Jirija Menzela, i to su neki od utjecaja od kojih Matanić vjerojatno ne bježi. Godine predanog rada, s uvijek ambicioznim, ali katkad nedovoljno artikuliranim i izbrušenim rukopisom, očito daju rezultate. U "Majstorima" se pokazuje kao vrlo vješt redatelj, podjednako sposoban graditi scene fizičkog humora a da ne upada u karikaturalna pretjerivanja, graditi odnose među likovima i oslikavati njihov svijet – njihovu zapetljanost u nekim bivšim vremenima ovdje osobito dobro prikazuje upotrebom zabavne glazbe otprije deset, dvadeset i trideset godina. "Majstori" nisu velik film za povijest, ali vraćaju vjeru u domaći humor i vrlo su ugodno iznenađenje na početku festivala. Jednako kao i, možda više, novi film Nevija Marasovića "Vis-a-vis". Redatelj koji je prije tri godine iskočio filmom "The Show Must Go On" opet se pojavio naslovom iz neovisne produkcije – dakle, snimljen je bez financijske pomoći sustava HAVC-a.
U načinu financiranja ujedno prestaju sve sličnosti s "The Show Must Go On", filmom kojim je Marasović, vrlo uvjetno rečeno, nastojao parirati skupim američkim akcijskim spektaklima. "Vis-a-vis", intimna priča o redatelju (odlični Rakan Rushaidat) koji u odnosu s glumcem pokušava popraviti scenarij i proći na natječaju djeluje kao da je nastala iz osobnih frustracija autora (i njegovih prijatelja).
Teška kategorija
Tako će se po trač-stranicama vjerojatno više razglabati o tome je li Marasović zapravo autor koji stalno sluša da mora još malo popraviti scenarij i je li Janko Popović Volarić zapravo "ekranizirao" rastavu svog braka s Jelenom Veljačom, no ovdje je važno jedino da je Marasović napravio izuzetno dojmljiv, realističan i opipljiv film koji u trenucima djeluje kao "Živa istina" i drugi pseudodokumentarci Tomislava Radića. Radi se o vrlo teškoj kategoriji, osobito teškoj za glumce koji su redom fantastični, što je velika potvrda Marasovićeve autorske zrelosti.
Drugoga dana festivala prikazan je i film "Svećenikova djeca", ali on je već pokazao svoju snagu kao i "Zagonetni dječak", prikazan trećega dana, pa se sada njima trebaju baviti još samo članovi žirija.