Publika nam se vratila, ove sezone ima je 80 posto više, a od 80-ih nije bio toliki interes za drame

Balet HNK Zagreb nakon 30 godina ide na gostovanje u Sankt Peterburg, i u baletnoj metropoli svijeta pleše “Anu Karenjinu”, koreografa Lea Mujića. A slijedi i uzvratni posjet: 5. i 6. lipnja, u sklopu programa Sankt Peterburg u Zagrebu, publika će moći vidjeti soliste i plesače iz Marijinskog teatra i Baleta Leonida Jakobsona, laureate najprestižnijih ruskih nacionalnih nagrada kao što su Jekatarina Osmolkina, Aleksandr Sergejev, Vladimir Škljarov, Jurij Smekalov, Andrej Sorokin… Nema boljeg povoda za razgovor s intendanticom središnje nacionalne kazališne kuće, Dubravkom Vrgoč.

Da vam je netko kada ste dolazili u HNK rekao da ćete s Baletom u Rusiju, vaš bi odgovor bio?

Da to nije moguće. No, ako se potrudiš, sve je ipak moguće, posebno u kazalištu. Svakako nisam vjerovala da se to tako brzo može dogoditi, jer u HNK sam došla u jesen 2014. i za nešto više od dvije i pol godine pokrenuli smo mnoge stvari. Unutar kuće, ali i izvan nje. Nastup zagrebačkog Baleta u Aleksandrijskom teatru u Sankt Peterburgu 7. svibnja velik je događaj ne samo za naše kazalište, već i za cijelu hrvatsku kulturu. Sankt Peterburg je najpoželjnija svjetska baletna destinacija, a Aleksandrijski teatar je iznimno prestižno mjesto za gostovanje.

S koliko nestrpljenja čekate novi balet koreografa Lea Mujića, Glembajeve, i koliko toga već sada smijete otkriti?

Nestrpljenje je veliko, jer je riječ o nesvakidašnjem kazališnom događaju u kojem se jedan medij transformira u drugi – dramski u plesni. Dakle, kultno djelo hrvatske dramske literature Krležina drama „Gospoda Glembajevi“ neće se glumački interpretirati, već će se otplesati.

Sve ono što se u „Glembajevima“ izgovara, a riječ je o „brbljivoj literaturi“, ovdje će se predočiti, uz glazbu Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova, pokretom, u nadi da ćemo sačuvati istu onu atmosferu propadanja koju svjedoče Krležini junaci. Riječ je o uzbudljivom procesu plesnog iščitavanja velikih književnih djela koje smiono pokreće koreograf Leo Mujić, koji se na istoj pozornici već proslavio i s plesnim viđenjem velikog Tolstojeva romana.

Bilo je po društvenim mrežama puno sličica na temu praznog gledališta HNK, a činjenica je da ja ni “preko veze” ne mogu kupiti karte za “Tri zime”, “Ljude od voska”, “Labuđe jezero”... Kakvi su financijski rezultati dosadašnje sezone?

Kada sam došla u HNK, gledalište je većinom bilo prazno. U to vrijeme često su na društvenim mrežama bile objavljivane fotografije praznih redova što je svakako bilo frustrirajuće. No, bilo je to i poticajno, jer sam, vjerujući u taj teatar, odnosno u njegove umjetnike, učinila sve kako bi on postao važan u ovom gradu, ali i izvan njega. Od početka ove sezone publika se doista vratila u kazalište i to popunjavajući gledalište više od 80 posto.

Za „Labuđe jezero“ danima se unaprijed nije mogla kupiti karta kao i za „Petra Pana“. Opera „Zaljubljen u tri naranče“ bila je rasprodana, no možda je najveći fenomen Drama HNK. Naime, od 80-ih godina prošlog stoljeća nije bilo takvog interesa za naše dramske izvedbe. I dok su „Tri zime“ premijerno izvedene prije godinu dana i reprizirane u toj godini 37 puta, još uvijek se za njih traži karta više kada god ih stavimo na program, kao i za našu novu dramsku predstavu „Ljudi od voska“. Samo za usporedbu, u prva tri mjeseca ove godine broj publike se povećao za 40 posto (od 44.607 iskorištenih ulaznica u prvom tromjesečju 2016. do 62.441 ulaznice u istom razdoblju 2017.), a višak prihoda za 81 posto.

“Tri zime” su u našoj javnosti dočekane panegiricima, koje svakako i zaslužuju. No, jeste li očekivali reakcije koje su uslijedile nakon “Ljudi od voska”, a koje se, napadajući autora, zapravo otišle miljama daleko od teatra?

Nisam to očekivala, iako je u ovom vremenu sve moguće. Uočila sam, kada su krenule polemike i dopisivanja na društvenim mrežama, mnogo potencijalnih likova koji su se naknadno nastojali upisati u Matinu dramu, bez želje ili privole samog autora. I taj mi se fenomen učinio zanimljivim, jer osigurava život dramskom tekstu i nakon njegova scenskog uprizorenja na jedan prilično neobičan način, ali primjeren histeriji koja prati bezgranične transformacije našega ustaljenog tranzicijskog stanja.

Meni se pak iz perspektive nekoga tko se dugo bavi teatrom zadiranje u svako autorstvo umjetničkog djela čini nepotrebnim i nedopustivim. I pitam se proučava li danas netko društvene kronike Shakespeareova vremena kako bi upozorio na eventualnu neetičnost velikoga pisca? Sigurna sam da su „Ljudi od voska“ velika drama koja će nadživjeti bilješke iz društvenih kronika i društvenih mreža. No, „Ljudi od voska“ svjedoče i o nečemu drugom što se već godinama nije tako jasno pokazalo u kontekstu naših društvenih zbivanja, a to je da je teatar ponovno postao važan te da se o njemu govori.

Novoj sezoni se ni izbliza ne nazire kraj, a uskoro će i nova dramska premijera i to Čehov, a redatelj je gost vrlo respektabilne biografije?

Eimuntas Nekrošius koji režira Čehovljeva „Ivanova“ svakako je veliko ime u kontekstu svjetskog teatra. To je umjetnik koji je godinama ucrtavao smjerove europskom kazalištu i smjelo prelazio njegove granice povezujući ekspresivnost kazališnih govora s najdubljim emocijama. Još 80-ih godina Nekrošius je proslavio litavsko kazalište, a njegove predstave „Višnjik“, „Othello“ i „Radost proljeća“ pamte i hrvatski gledatelji. Susret takvog velikog kazališnog umjetnika i naših glumaca bit će nedvojbeno uzbudljiv, napose jer je riječ o Čehovljevu komadu što nudi sliku društva kroz intimne odnose ljudi koji su se pogubili u vremenu ekonomskih i moralnih kriza.

HNK Zagreb ne miruje ni ljeti – gostujete na Igrama?

Pozvani smo da na Dubrovačkim ljetnim igrama gostujemo s dvije naše hit-predstave. Činilo mi se stoga zanimljivim osmisliti program koji bi bio neki „mini festival“ u festivalu čime bi se HNK Zagreb predstavio publici na Igrama. Tako ćemo sredinom srpnja tri puta, na otvorenom, izvesti „Labuđe jezero“ što će svakako biti veliki događaj zanimljiv gledateljima koji su ovaj klasični balet redovito gledali u zatvorenim kazališnim dvoranama. Samo nekoliko dana poslije, pod ljetnim nebom izvest ćemo „Tri zime“ Tene Štivičić, predstavu koja se već prošle godine u brijunskoj tvrđavi iznimno dobro uklopila u „prirodnu scenografiju sa zvijezdama“.

Što već sada smijemo reći o sezoni 2017./18?

Mogu otkriti samo neke naslove. Sezonu počinjemo mjuziklom „Tko pjeva, zlo ne misli“, hommageom Golikovu kultnom filmu, ali i gradu u kojem živimo. Režira Rene Medvešek, jedan od redatelja čiji je autentična scenska poetika, po mom mišljenju, već odavno trebala biti predstavljena na pozornici našega središnjeg nacionalnog kazališta. Nadamo se da će ta predstava ponuditi gledateljima duh jednog prošlog, ali i sadašnjeg Zagreba i uputiti ih na uzbudljivost susreta tih dvaju vremena.

U Baletu se za početak sezone priprema također pomalo neobičan, ali iznimno atraktivan projekt – “Apoksiomen” koji pomiče granice ustaljenih baletnih predstava. Ideju o tome da pokretom dočara slavni antički kip i plesom ispriča priču o njemu dao je belgijski koreograf Claudio Bernard. Apoksiomen će u predstavi biti predočen kao poveznica zemalja mediteranskog bazena, a predstavljat će u povijesnim reminiscencijama i današnji trenutak Europe, trenutak ekonomskih i moralnih devastacija te tragičnih migracija.

Riječ je o koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu s belgijskom skupinom As Palavras diffusion te Théâtreom de Liège. Glazbu za „Apoksiomena“ sklada Tamara Obrovac, a u hrvatskoj ekipi su i dramaturgica Lada Kaštelan, scenograf Sven Jonke i kostimograf Silvio Vujičić.

Na prestižnom Festival Ruhrsko triennale u rujnu bit će praizvedba suvremene opere „Kein Licht“ za koju je libreto napisala nobelovka Elfride Jelinek, muziku je skladao Phillippe Manoury, a redatelj je Nicolas Stehmann. Riječ je također o našem koprodukcijskom projektu koji smo zajednički osmislili s pariškom Operom Comique, L’Opera national du Rhin, Ruhrtriennale, Le Grand Theatre de Luxembourg i Münchner Kammerspiele, a za koji smo nagrađeni prošle godine prestižnom Nagradom Fedora.