Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta nedavno je dobila vanjski dnevni boravak.
Sada se uz istočnu stranu zdanja sagrađenog potkraj 19. stoljeća može kava popiti na terasi otvorenoj za građane. Ne može se reći da je HNK proširio spektar djelovanja jer je terasa zapravo “produženje” kantine koja je djelovala u podrumu zgrade namijenjene zaposlenicima HNK. No bez obzira na to, terasa odmah uza zgradu HNK potaknula je oprečne stavove Zagrepčana. Dio njih smatra da imamo već previše terasa u gradu te da se HNK treba držati kazališne, a ne ugostiteljske funkcije. Mnogi pak rado sjednu na terasu s pogledom na ukrašene travnjake, tepihe od maćuhica, te na palače Masarykove ulice i Mažuranićeva trga. Sad se u “Bistaču”, kako su nazvali tu terasu, može, uz kavu, popiti i vino, neko od zagrebačkih zanatskih piva, pojesti sendvič ili tortu nazvanu po opernoj pjevačici Ruži Pospiš-Baldani.
Što uopće nije loš potez HNK, s obzirom na to da je Zagreb posljednjih nekoliko godina zaista postao pravi turistički grad. Osim toga, time privlače i one koji ne namjeravaju nužno otići na predstavu, operu ili balet. Zagreb sada možemo barem u tom segmentu uspoređivati i s Londonom koji u opernoj kući, koju kolokvijalno zovu Covent Garden, po dijelu grada u kojem se nalazi, također ima veliki restoran. Otvara se sat i pol prije predstave, a zatvara na njezinu kraju. U intervalima između činova najveće su gužve, a rezervacije za restoran primaju se tjednima unaprijed. Što fali da jedna kazališna kuća na taj način zaradi koju kunu više? Isto vrijedi i za muzeje, koji, nažalost, ne broje veliku posjećenost. Upravo pripremaju obnovu gornjogradske palače Gvozdanović, koja prikazuje život imućnijeg građanskog sloja između dvaju svjetskih ratova.
U sklopu uređenja predvidjeli su i malu kavanu kako bi bili održivi. Koncept samoodržavanja u kulturnim ustanovama popularan je u inozemstvu, treba ga usvojiti ako funkcionira.
Mogli bi i šator koji postaviti. A stolove i oko Zdenca života.