Tri riječka Klimta nakon 136 godina opet spremna za izložbu. Je li Klimt zbog ljubavi dolazio na Kvarner?

Desetljećima je bila izložena u pariškom Musée d’Orsay, no 80 godina nakon što su je nacisti otuđili u Austriji, slika “Ružino grmlje ispod drveća” Gustava Klimta bit će vraćena obitelji Nore Stiasny, bivše vlasnice i žrtve holokausta, objavila je prije koji dan francuska vlada. Naime, istragom je tek nedavno dokazana provenijencija slike, pravda mora biti zadovoljena, a Francuska tako ostaje bez jedinog Klimta koji je posjedovala. Za razliku od Francuza, a zahvaljujući povijesnoj narudžbi riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotte, Hrvatska se može podičiti posjedovanjem tri Klimtova, stručnoj javnosti slabo poznata originala. Upravo je dovršena njihova restauracija, a prije nego budu vraćene na strop gledališta riječkog HNK kamo su bile postavljene 1885., slike će 20. travnja biti izložene u Muzeju grada Rijeke u sklopu izložbe “Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza”. Valja napomenuti da je restaurirano devet kazališnih slika jer osim Gustava Klimta (koji potpisuje “Sv. Ceciliju”, “Orfeja i Euridiku” i “Marka Antonija i Kleopatru”), autori ostalih platna su njegov brat Ernst Klimt i kolega Franz Matsch.

– Slike smo demontirali u kolovozu 2018. Kod nas u Restauratorskom odjelu Rijeka konzervirali i restaurirali smo šest stropnih slika, tri Gustava Klimta i tri Franza Matscha, a tri proscenijske slike Ernsta Klimta konzervirane su i restaurirane u Zagrebu. Na svim slikama radovi su dovršeni i spremne su za izlaganje – kazala je Ana Rušin Bulić, viša konzervatorica-restauratorica Restauratorskog odjela Rijeka, pa nastavila:

– Bile su u prilično lošem stanju, tamne i teško čitljive zbog nataložene atmosferske nečistoće, a sloj boje odvajao se od platna i otpadao u vidu sitnih ljuskica. U najlošijem stanju bila je slika “Sv. Cecilija” ili “Alegorija instrumentalne glazbe”, imala je teža oštećenja bojenog sloja i bila u velikoj mjeri preslikana tijekom prethodnih restauratorskih radova obavljenih krajem 70-ih godina 20. stoljeća. Sa slika smo uklonili nataloženu atmosfersku nečistoću i preslike, konsolidirali slojeve i time prekinuli proces otpadanja boje, ojačali smo ih novim lanenim platnima s poleđine i montirali na nove drvene podokvire. Nismo ih lakirali jer je njihova površina izrazito matirana, s obzirom na to da su rađene temperom na platnu i nikada niti nisu bile lakirane. Radovi su bili zahtjevni zbog velike osjetljivosti slika na većinu otapala koja inače koristimo pri restauriranju. Stoga su ove slike čišćene suhim postupkom, gumicama i spužvicama koje se inače koriste kod restauriranja umjetnina na papirnatom nosiocu. Konzervatorsko-restauratorski radovi na ovim slikama zahtijevali su primjenu sveg našeg dosadašnjeg iskustva i znanja. Budući da prije demontaže nisu bile poznate čak ni dimenzije slika, od velike je važnosti i iscrpna pisana i fotografska dokumentacija koju smo ovom prigodom izradili.

Nekih većih otkrića pri restauraciji, kaže, nije bilo. Slike same po sebi su na neki način otkriće jer do sada su stajale na 20 m visine, jedva čitljive zbog prljavštine i preslika, pa sad ovako očišćene i na zemlji otkrivaju fine poteze Klimtova kista koje prije nismo mogli vidjeti.

U vrijeme nastanka slika, Gustav Klimt bio je mladić od 23 godine i već šest godina djelovao u udruženju Künstler-Compagnie koje je u Beču osnovao s mlađim bratom Ernstom i školskim kolegom Matschom. Bilo je to vrijeme kada se nalaze u nezavidnoj financijskoj situaciji, puno prije no što će postati slavno ime koje na današnjim aukcijama postiže svote od 150 milijuna dolara, a ove riječke slike među prvima su i koje je uopće potpisao. Giovanni de Ciotta 1883. angažirao je slavni bečki arhitektonski studio Fellner & Helmer za projektiranje zgrade Teatro Comunale današnjeg HNK Ivana pl. Zajca, u koji će tada biti postavljen i prvi riječki telefon i prva riječka električna žarulja, a Klimtov Künstler-Compagnie dobili su zadatak da naslikaju slike za interijer Kazališta.

– Prvotni koncept izložbe trebao je imati 60 originala, no zbog pandemije otpale su posudbe iz Beča, Linza i Rumunjske. Sada idemo s riječkim originalima, a ostatak izložbe “Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza” multimedijalan je. Koncept je temeljen, kao što ime govori, na Klimtovoj ranoj fazi u kojoj naglasak stavlja na crtež, pa ćemo u biti i njegovu zrelu fazu predstaviti također kroz opus crteža koji je manje poznat od njegovih slavnih ulja na platnu – kaže autorica izložbe Deborah Pustišek Antić.

Što se tiče mjesta nastanka riječkih slika, ne postoji nikakav pisani trag da je Klimt ikada bio u Rijeci, a i teško je uopće pretpostaviti da su u to vrijeme slikari putovali na mjesta izvršenja narudžbi.

– Gotovo sigurno je da su ih naslikali u Beču u svojem ateljeu. Nastale su zacijelo 1884. jer su početkom 1885. bile i izložene u Beču, a potom su ih, pretpostavlja se, arhitekti Fellner i Helmer donijeli u Rijeku. No, postoji mogućnost da je Klimt kasnije u životu, kad je bio u boljoj financijskoj situaciji, boravio u Opatiji, no ne znamo je li tom prigodom posjetio i Rijeku – govori Pustišek Antić. Naime, te pretpostavke dolaze od činjenice da su početkom 20. st. umjetničke veze Beča i Zagreba jake, a Kvarner i Opatiju često posjećuje i Gustav Mahler. U Opatiju je Mahler dovodio i svoju kćer oko koje je u to vrijeme skakutao i strastveni Klimt pa se pretpostavlja da ju je tada tamo i posjetio. Inače, zna se da je Klimt bio senzualne naravi, nije se ženio, ali mnoge mlade djevojke kao modeli bile su gošće njegova ateljea i imao je 14 izvanbračne djece. Žene i odnosi s njima definirali su njegovu umjetnost.

– Kroz sve faze vječni izvor inspiracije bile su mu žene. I na izložbi izlažemo aktove, crteže nabijene erotikom. Naime, kako krajem 19. st. kada počinje secesija, i Klimt doživljava stilski preobrat, i u tim crtežima vidi se razlika između onih iz rane faze u odnosu na one kasnije. Crtačka vještina je u svim fazama izvrsna, međutim u ranoj fazi još je sklon akademskom historicizmu i pozitivističkom svjetonazoru i pod utjecajem je svojih profesora, dok u kasnijoj fazi, početkom 20. st., počinje dublje ponirati u psihološku karakterizaciju likova, naglašavati tamnu stranu ljudskog karaktera, mistiku i duboke patnje. Prekretnica su mu slike koje je naručilo Bečko sveučilište početkom 20. st. “Medicina”, “Pravo” i Filozofija” koje su bile i odbijene i kritizirane od konzervativnog Beča – kaže Pustišek Antić.

Zanimljivo je da riječko kazalište Klimtove slike dobiva prije bečkog Burgtheatera, a prema Matchovim zapisima narudžba koju su dobili za Burgtheater nastala je upravo zahvaljujući riječkim slikama. Nedugo poslije Rijeke Klimt se u svađi razilazi s Matchom čiji će opus ostati u okvirima akademskog slikarstva i izgubit će se u masi solidnih slikara, brat Ernst umire 1892., a 1897. Klimt kreće na put prema svjetskoj slavi. Postaje predsjednik novoosnovanog Udruženja umjetnika, odnosno secesije kojoj po zaokretu u europskoj umjetnosti može parirati još samo pojava renesanse pola stoljeća ranije. Nakon te faze istupa i iz secesije i počinje njegova Zlatna faza u kojoj nastaju i najpoznatija platna. Slavna muza bila mu je i Adele Bloch-Bauer, a na jednom od najčuvenijih djela tog perioda, “Poljupcu”, prikazao je sebe i sestru svoje šogorice Emilie Louise Flöge kao ljubavnike. Oni to, po svoj prilici, i jesu bili, bila mu je životna partnerica, iako često se navodi da su održavali samo platonsku vezu. Klimt je preminuo 1918. u Beču.