U posljednjih šest mjeseci Stanki Gjurić stiglo je nekoliko lijepih priznanja za rad, od festivalskih nagrada za filmove do uvrštenja njezine web-stranice u Arhivu književnih autora iz Europe i Euroazije, koju su razvili knjižničari sa sveučilišta Columbia, Harvard, Princeton i Yale, povezanih u konfederaciju knjižnica Ivy Plus. Kratkometražni animirani film “Jednom davno” na Stop Motion Film Festivalu u Argentini, u konkurenciji autora iz 18 država, osvojio je dvije nagrade, onu za najbolji film za djecu i nagradu publike, dok je šesnaestominutni film za djecu “Lavograd” nagrađen na Teknochat Film Festivalu u Barceloni.
– Na moje, ponajprije književno stvaralaštvo aktualna pandemija nema neki osobit utjecaj jer su mi i inače za pisanje, kao pretpostavljam i većini pisaca, potrebni izolacija i mir, a toga u ovo vrijeme imam i više nego dovoljno. Trenutačno radim na svojoj umjetničkoj monografiji i završavam knjigu lirskih eseja, a i jedno i drugo trebalo bi biti objavljeno u ovoj godini, tako da se ni po čemu ne bi moglo reći da je za mene ovo loše vrijeme, osim što ne putujem na filmske festivale jer se svi održavaju online. Kad je pak o snimanju filmova riječ, da kojim slučajem želim snimiti kakav zahtjevniji film, s više glumaca, zacijelo bih imala problema, no to ionako odgađam za neko bolje vrijeme, premda sam, moram priznati, još u siječnju snimila jedan petominutni u kojem glumim samu sebe, a uz mene, na filmu se pojavljuje i petogodišnja djevojčica koja glumi mene u djetinjoj dobi. Eto, snalazim se... – smije se Stanka Gjurić, koja voli da je se predstavlja kao multimedijsku umjetnicu. – Taj me pojam vjerojatno najbolje opisuje – dodaje.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Objavila je dvadesetak knjiga, zvučni zapis svoje poezije na CD-u i nekoliko filmova. Pjesme su joj objavljivane u antologijama i zbornicima, uključujući i antologiju svjetske ljubavne poezije objavljenu u SAD-u. Pisala je za novine, glumila i snimala televizijske priloge. Rođena je u Čakovcu 1956. godine.
– Sve su mi uspomene iz Čakovca drage i uistinu ništa ne bih voljela zaboraviti. Iz djetinjstva ima toliko toga čemu bih se voljela vratiti, a podosta toga vezano za moje djetinjstvo spominjem i u svojoj knjizi “Istina o sreći”, naročito vrijeme do moje sedme, osme godine, kad sam još stanovala u prizemnoj kući na Sajmištu, igrala se s djecom na ulici, penjala se na stabla tik uz kuću, dok bi mi mama kroz prozor dodavala mast na kruhu posutu šećerom. Ništa nije bilo ljepše od toga. Roditelji su me pustili da kročim svojim vlastitim putem. Nisu odmah, jasno, uvidjeli da je jedino tako sa mnom moguće, da sam dijete koje isključivo sluša svoj unutarnji glas. Potrebno im je bilo ponešto vremena da do toga dođu, na sreću ne predugo. No kad su jednom shvatili, više me nisu ni u čemu sputavali. Zahvalna sam im na tome – kaže.
Majka je radila kao daktilografkinja na Općinskom sudu, a otac je bio direktor računovodstva u Građevinskom kombinatu Međimurje. Jedinica je, no ima dva starija polubrata – jednog iz očeva prvog braka i drugog iz očeve veze prije braka. Imala je 14 godina kad je samoinicijativno uspostavila kontakt s mlađim polubratom. Kao djevojčica je, otkriva, odlučila je da se nikada neće udati jer je to “vrlo važno za njezino pisanje.”
Zarana je počela pisati pjesme, već s devet godina, nakon što se “zaljubila” u jednog Zorana, dječaka iz razreda.
– Zaljubljenost je urodila nadahnućem za moje pisanje. Nisu to bile mirisne ljubičice u cvatu (smije se). Dakako, nisam bila nadahnuta samo romantičnom ljubavi, pisala sam i o svojoj baki, s vremenom i o odnosima s roditeljima, problemima tinejdžerske dobi i tome slično. Oduvijek sam puno razmišljala, puno bila nasamo sa sobom, promišljala o smislu i značenju života, čovjekovoj ulozi u njemu. Također, sve ono što sam osjećala, što me je određenog trenutka dovoljno taklo, ponukavši me da svoja razmišljanja stavim na papir, grozničavo sam zapisivala, a tako činim i danas, jednako kao što sam činila i kao dijete. Za moju poeziju kritičari kažu da je refleksivna i, eto, moj pristup pisanju, teme, to i govori – navodi.
Jedan detalj iz biografije: na natječaju za mlade pjesnike “Goranovo proljeće” 1981. godine nije dobila nagradu za neobjavljenu zbirku pjesama jer je u pismu uz rukopis poslan na natječaj pogrešno navela da su njezine pjesme već kod jednog izdavača pa ju je žiri pozvao na razgovor tražeći dodatno objašnjenje jer joj želi dodijeliti nagradu. Njezine su se pjesme doista nalazile kod izdavača, ali samo na provjeri rukopisa, no kako je nagrada bila objavljivanje prve knjige, za svoj je rukopis dobila drugu nagradu. Sjeća se da je te godine jedan od članova žirija bio Alojz Majetić. Poezija je, smatra, zapostavljena među čitateljima. A i proza, hvala na pitanju, ne stoji mnogo bolje, a posebno ne ono što ona danas najčešće piše – lirski esej. No ne zamara se time. Vjeruje u one čitatelje, koliko god ih bilo, koji uživaju u njezinim knjigama. U jednoj stvaralačkoj fazi pisala je i erotsku poeziju pa su je nazivali i erotskom pjesnikinjom, s čime se baš i nije slagala.
– Upravo sam zato i objavila audiokasetu, a kasnije i CD pod naslovom “Erotska poezija Stanke Gjurić”, jer kad me već proglašavaju erotskom pjesnikinjom, mislila sam, neka bude s razlogom. Šalu na stranu, imala sam taman toliko ljubavnih pjesama da ih objavim na taj način pa sam to i učinila, stavljajući naglasak na ono “erotsko” – kaže.
– Ne u tolikoj mjeri kao što su to Amerikanci, ali jesu. Dakle, ako se mjerimo s njima, dobro stojimo, što je za svaku pohvalu. Amerikance sam uzela za usporedbu jer nisam srela konzervativnijeg naroda od njih. Izbliza sam ih imala prilike proučiti, ali i na temelju njihovih filmova štošta se može zaključiti. Jesu li Hrvati konzervativni? Uglavnom jesu, no treba gledati i na to u čemu su sve konzervativni, jer nisu u svemu. No isto tako rekla bih kako to ne mora biti nužno loše. Teško mi je o tome govoriti jer sam izrazito liberalnih stavova, ali poštujem svačije pravo da bude ono što želi, onakav kakav želi biti i da se u skladu s time ponaša. Kad je riječ o društvu u globalu i smjernicama koje su mu dane, život može biti ponešto kompliciraniji za stremljenja onih koji drukčije misle i osjećaju – odgovara.
Književnica Ljerka Car Matutinović napisala je da Stanka kao pjesnikinja nudi “osebujni senzibilitet, specifičan i slikovit, nepodvrgnut metričkoj shemi, ali je konstrukcija ritmizirane rečenice usklađena ritmom ljudskog daha i lucidnošću meditiranja”, dok je Nives Mikelić zapisala da je Stanka potvrdila svoj poseban dar zapažanja i vještinom psihologa razotkrila najsloženiji mehanizam postojanja, potrebu jedinstva muškarca i žene u traganju za ljudskom srećom i potrebu svakoga čovjeka da bude voljen.
Jedno se vrijeme bavila i manekenstvom, a okušala se i u glumi. Kao tinejdžerica bila je članica legendarne čakovečke kazališne skupine Pinkleci.
– Glumom se još uvijek bavim. Posljednje gdje sam glumila bilo je u mome vlastitom filmu “Link” ove godine, a predzadnje u filmu Vinka Brešana “Koja je ovo država!” 2018. godine. Kako sam počela glumiti? Kad si popularan, kao ja u to vrijeme, i u mnogim si medijima, dobre ideje rađaju se u glavama kreativnih pojedinaca pa me je tako Rajko Grlić, pročitavši moj intervju u jednom od tadašnjih magazina, pozvao na audiciju za svoj film “Đavolji raj”, na kojoj sam prošla i dobila ulogu Bijele Ruže. U to sam vrijeme, kad su me tražili za audiciju, bila u Grčkoj, i nakon što sam se telefonom čula s roditeljima, čim su mi rekli da sam pozvana na audiciju za ulogu u Grlićevu filmu, nisam ni časa dvojila hoću li otići, premda sam bila daleko od kuće, s dečkom i vrlo zaljubljena, na ljetovanju. Kupila sam povratnu kartu, jer sam se planirala vratiti dečku koji me tamo ostao čekati, i prvim avionom odletjela za Zagreb na audiciju. Znala sam da ću dobiti ulogu jer sam se, u mislima, vidjela u njoj, baš u toj ponuđenoj mi ulozi, davno prije, još kao djevojčica od petnaest godina. Što se manekenstva tiče, nosila sam revije varaždinske modne kuće Nada, no puno sam više radila kao fotomodel snimajući televizijske reklame, prospekte, spotove, postere i slično – otkriva. Obožava hrvatske filmove i ne može, kaže, shvatiti zašto tako velik broj Hrvata ima averziju prema hrvatskom filmu.
– Volim filmove vjerojatno gotovo svih hrvatskih redatelja čiji sam rad uspjela popratiti, a naročito, dakle, već spomenutog Rajka Grlića i Vinka Brešana, kao i Zrinka Ogreste i Vlatke Vorkapić, kod kojih sam i sama glumila, zatim su tu filmovi Ivana-Gorana Viteza, Ivone Juke, Arsena Ostojića, Antonija Nuića, Arsena Oremovića… Tu ću stati jer zaista ne bi bilo kraja mome nabrajanju – kaže. I sama se petnaest godina bavi snimanjem kratkih filmova.
– Želja je došla posve spontano. Dobila sam na dar sićušnu kameru i jednostavno počela snimati. Nakon što sam imala uspjeha s prvim filmom, što se, naravno, ni bi dogodilo da ga nisam poslala na jedan zagrebački natječaj, a potom na Filmski festival u Cannesu, nastavila sam snimati. Pretpostavljam kako me nešto trebalo motivirati da bih se time nastavila baviti, iako, poznajući sebe, učinila bih to i da sam doživjela fijasko. Vrlo sam uporna i ne odustajem lako.
Osim toga, čitav mi proces, sam po sebi, od snimanja do montaže, pričinja neizmjerno zadovoljstvo, no ne bih rekla da svojim filmovima šaljem bilo kakvu poruku. Zapravo, gledatelj je taj koji o tome odlučuje. Ako on misli da sam mu poslala poruku, tada jesam – ističe. U prvom nagrađenom filmu “Ubojite misli” ulogu je dobio i njezin prvi pas Hooper, koji je dobio ime po američkoj seriji “Hooperman” iz 1987. godine, jer je Stankinu ocu svidio pas glavnog lika Harryja Hoopermana. Kasnije su doznali da je Hooper zapravo ženka, a ne mužjak, kako su isprva mislili, no ime su zadržali. Trominutni film koji progovara o problemu mina zaostalih iz rata 90-ih godina nagrađen je na međunarodnom festivalu kratkometražnog filma i videa u Torontu, gdje su se 2006. godine okušali autori iz 49 zemalja s 279 filmova. Koliko su hrvatski umjetnici prepoznatljivi u svijetu?
– Mogu reći za sebe da mi se čini da sam prepoznatljivija u svijetu nego doma, barem što se filma tiče – napominje.
Stanka je još 1996. godine počela s publikom dijeliti svakodnevicu i misli u sklopu javnog dnevnika. Web-stranica s njezinim imenom bila je svojevrsni preteča blogova. Koliko je jezik otežavajuća okolnost u smislu da se teško dopire do većeg kruga čitatelja?
– Jezik je svakako otežavajuća okolnost. Kad je o književnosti riječ, teže se probiti vani, ako ne i nemoguće, osim ako živiš negdje na, po mogućnosti, anglosaksonskom području. Vani pisci imaju svoje agente i oni se za njih bore, dok kod nas svatko sam obija pragove izdavača, osim ako ne pripadaš grupi povlaštenih pisaca. Doduše, ja sam se potrudila dvije svoje knjige dati prevesti na engleski. Mada se one mogu naručiti isključivo na internetu, to ipak nije dovoljno za jači plasman na tržištu i dolazak do većeg broja čitatelja. No i to je korak prema nečemu – kaže.
Kao jednu od brojnih crtica izdvaja to da joj je knjiga “Ključarev san”, objavljena 1992. u Zagrebu, prevedena na talijanski jezik i plasirana na talijansko tržište dvije godine kasnije. No za to je doznala tek 2018. godine, i to sasvim slučajno. Knjigu, naime, nije nikome dala na prevođenje. Tko je to učinio, nije saznala. Zahvaljujući egipatskoj književnici i novinarki Azzi Badr neke pjesme prevedene su, ovaj put uz njezinu privolu, na arapski, a objavljivala je i na engleskom, litavskom i turskom jeziku.
Slobodna je umjetnica, a je li kad bila vezana uz neki posao čvrstim ugovorom na dulje staze? Koliko joj znači ta sloboda kao umjetnici?
– Godinama sam pisala za Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, Nedjeljnu Dalmaciju i još nekoliko časopisa. Imala sam svoje kolumne, gdjegdje savjetodavne, s ljubavnim savjetima, a gdjegdje esejističke. Puno znači piscu umjetnička sloboda, koju sam ja, na sreću, imala, kao jedna od rijetkih među svojim kolegama – kaže.
Voli putovanja. Ostala je očarana Egiptom. Tamo se najbolje osjećala. Ima, opisuje, nešto u tamošnjoj atmosferi, kao da ste opijeni ljepotom svakog trenutka. To je posebno osjetila u Aleksandriji, u koju bi se voljela uskoro vratiti. Osim dviju knjiga, koje su zapravo već gotovo posve završene, priprema i dugometražni igrani film po scenariju Roberta Međurečana.
– Piše ga baš za mene i pri samom je kraju. Voljela bih da sa snimanjem mogu početi u kasno proljeće, početkom ljeta, no još ću vidjeti, s obzirom na trenutačnu situaciju, jer nitko ne zna kako će se stvari nastaviti razvijati i teško je bilo što, a naročito takvo, što planirati. Ne bih se čudila da projekt moram odgoditi za iduću godinu jer sam već jednom počinjala pa morala stati. Ovaj put započeto bih željela završiti bez prekidanja – kaže.
– Mislim da sam se okušala u svemu onome u čemu sam željela. Imam, doduše, dara za crtanje, što sam naslijedila od roditelja. Oboje su, naime, vrlo lijepo risali, no nikad nisam pomišljala time se baviti, osim za svoj gušt ili kad netko od mojih prijatelja zatraži da mu napravim portret. Za jedan život sasvim je dovoljno i ovo čime se već bavim.
U umjetnost se baš ne razmem, ali mogu reći da je prava mačka.