Sve do nedavno svaki racionalan čovjek mislio je da su neke stvari ipak – nemoguće. Bili smo uvjereni da su uzbuđenje, strava i napetost koji se nalaze na najboljim stranicama trilera, posebno psiholoških, zapravo plod bujne mašte autora koji ne samo da odlično pišu, nego su i proučili brojne udžbenike iz psihologije da bi shvatili od čega ljudi najviše strahuju te tako ponudili neku novu temu i novi roman koji će im “podići dlačice na vratu”.
A onda je u malenom i idiličnom selu u Međimurju pronađen leš u zamrzivaču i svi mi smo se morali suočiti s hororom iz susjedstva, činjenicom da je tijelo mlade djevojke 19 godina bilo u škrinji uz koju je tekao neki sasvim običan život; rađala se i odrastala djeca, slavili rođendani, plakalo nad tužnim filmovima na televiziji...
Upravo takvu priču, o malenom mjestu u kojem su moguće nevjerojatne stvari, donosi i roman “Čovjek od krede”, roman prvijenac autorice C. J. Tudor (Znanje, urednica Nataša Pejić, prijevod Ana Silić, 119 kuna). Za sve buduće čitatelje ne bi bilo fer napisati zašto je baš ovaj roman podsjetnik na našu lokalnu stravu, ali dovoljno je reći da autorica piše o traumatičnim događajima iz dvije perspektive: jedna je priča o djetinjstvu dvanaestogodišnjeg dječaka i njegovih prijatelja, koji kredu koriste kako bi jedni drugim ostavljali poruke, a druga priča koja prati tog istog dječaka, sada odraslog (i usamljenog) čovjeka oko kojeg se ponovno događaju zločini.
Najvredniji dio ovog romana njegova je tmurna i zastrašujuća atmosfera, činjenica da čitatelj doslovno do kraja romana ne zna tko je dobar, a tko zao. Istodobno on je i poduka da na svijetu ne postoji apsolutna dobrota, dok se apsolutnog zla nađe doslovno na svakom koraku, čak i tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Recimo u zamrzivaču. •