Rusija Ukrajini stoljećima nije dala disati. Velikoruski šovinizam je u genima tog naroda

U zagrebački stan Oresta Shourgota dosad sam uvijek dolazio razgovarati o glazbi, o velikim solističkim projektima koje je ovaj sjajni violinist pripremao za koncertne pozornice. Nedavno smo se tako trebali naći i razgovarati o Beethovenu, čiji je veliki Koncert za violinu i orkestar Shourgot pripremao za solistički nastup uz orkestar Zagrebačke filharmonije, u kojoj je već 21 godinu koncertni majstor, a ujedno i profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Međutim, samo tri dana prije nastupa dobio je pozitivan test na koronu pa je na koncertu, uz onu dirigentsku, solističku ulogu preuzeo slavni virtuoz Shlomo Mintz s kojim Shourgota povezuje prijateljstvo i uzajamno poštovanje.

– Ja mogu samo reći da je Bog tako htio, a cijela ta priča o Beethovenu sada je već daleka prošlost – rekao mi je Shourgot kada smo se napokon našli na razgovoru nakon što je u njegovoj domovini zbog ruske agresije počeo rat.

Vi ste iz Lavova. Koga sve imate ondje i kako su?

Tamo su moji roditelji, oboje sveučilišni profesori, majka još uvijek radi na konzervatoriju, a otac, profesor ekonomije, u mirovini je. Tamo je i moj ujak, profesor Zaranski sa svojom obitelji​, također violinist koji predaje na konzervatoriju. Svi su, hvala Bogu, dobro. Čujem se s roditeljima svaki dan.

I kakva je ondje situacija?

Lavov nije napadnut jer je najzapadniji veliki ukrajinski grad, udaljen malo manje od sto kilometara od granice s Poljskom. Ali, bilo je napada u okolici. Pratim situaciju i prikupljam informacije iz mnogo izvora, uključujući i ruske blogere koji su u opoziciji prema Putinu. Rusijom sada upravlja hunta, fašistički režim, a ovo što se događa u Ukrajini nije neka ratna operacija, to je genocid. Nedužnim ljudima, civilima, ženama i djeci ne dopušta se da napuste napadnuta područja nego im se nudi transport u Bjelorusiju. A onda? U Rusiju da ih tamo ubiju? Da naprave neki novi Babin Jar ili Bleiburg, kako god hoćete?

Vaši roditelji ne razmišljaju o odlasku?

Zvao sam ih, nudio im organizaciju puta, oni imaju načina i mogućnosti da odu, ali na to i ne pomišljaju.

Odmah ću vas upitati o promjeni repertoara na koncertu Zagrebačke filharmonije dan nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Skidanje Četvrte simfonije Čajkovskog s programa izazvalo je mnogo različitih komentara...

Ja to mogu objasniti s muzikološkog aspekta. U finale Četvrte simfonije Čajkovski je ugradio rusku narodnu pjesmu “Breza u polju stajala”. Ta pjesma o brezi kovrčavog lišća nema nikakav politički prizvuk. Ali tijekom 20. stoljeća ona je postala simbol “ruskog polja” kao ruskog prostora, ruskog svijeta, ruske “veličine”. Sada tu riječ stavljam u navodnike jer ovo što se trenutačno događa u svijetu ne pokazuje nikakvu rusku veličinu, nego samo velikoruski šovinizam. Čajkovski nije tako razmišljao i nije mogao biti svjestan što će se dogoditi nakon njegove smrti. Međutim, kako se ta simfonija često izvodila i u Sovjetskom Savezu i u cijelome svijetu, ona je postala simbol te velikoruske imperijalističke psihologije i politike. Zbog toga sam smatrao da u tom trenutku to djelo nije prikladno. Ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch i naš šef-dirigent David Runtz, uz razumijevanje tog trenutka, donijeli su odluku da će se muzika Čajkovskog, naravno, izvoditi na tom koncertu, ali ne u tolikom opsegu, i ne Četvrta simfonija upravo zbog ove simbolike koju sam sada objasnio. Zbog suosjećanja s tragedijom koja je tada počela i još uvijek traje simfonija Čajkovskog zamijenjena je Beethovenom. Maestro Runtz etnički je Poljak i on jako dobro zna što su Rusi napravili Poljskoj 1939. godine, a i kasnije, i zato je bio pun razumijevanja i suosjećanja. Nije bilo govora o eliminaciji Čajkovskog s programa jer izvodili smo njegov Violinski koncert.

I to sa solistom Romanom Simovičem, sjajnim glazbenikom koji je po ocu također Ukrajinac. Jeste li s njim razgovarali o cijeloj situaciji?

Naravno, jer Romana poznajem još od škole, on je neko vrijeme čak i učio violinu kod moje majke, a s njegovim ocem, dirigentom Igorom Romanovičem Simovičem, ja sam prvi put svirao koncert Čajkovskog kad mi je bilo trinaest godina u Lavovu. Roman je predstavnik lavovske glazbene dinastije. Njegov djed Roman Apolonovič Simovič, po kojem je on i dobio ime, bio je velik i važan ukrajinski kompozitor, a ja sam baš prošlog ljeta bio na njegovu grobu u Aleji ukrajinskih velikana na lavovskom groblju.

Vi ste rođeni 1971. godine. Kakva je u vašem djetinjstvu i mladosti bila svijest o Ukrajini i kakva je bila pozicija Ukrajinaca u Sovjetskom Savezu?

Ja sam 1987. godine otišao u Moskvu u Centralnu muzičku školu. Ukrajina je tada bila jedna od sovjetskih socijalističkih republika, a svu vlast imala je Komunistička partija. Svatko tko nije partijac bio je neprijatelj naroda. Hvala Bogu, nitko iz moje obitelji nije bio u partiji. U Moskvi je bilo mnogo ljudi koji su bili normalni, ali i puno nenormalnih koji su me zvali “banderovcem” i “zapadencem”. Mene je to vrijeđalo, a ta stoljetna mržnja Rusa prema Ukrajincima nikada neće prestati. Ali, da bih postigao svoj cilj, odlučio sam sve žrtvovati da bih postao dobar muzičar i na sve to nisam obraćao nikakvu pozornost. Zapravo, izbjegavao sam svaku diskusiju i oštre kutove, u Moskvu sam otišao zbog školovanja i sve te uvrede sam gutao i nije bilo nekih većih eskalacija. Onda su se 1991. dogodile promjene i u Moskvi se cijela atmosfera promijenila. Predsjedniku Jeljcinu vjerovali smo kao političaru koji je ipak bio demokratski orijentiran i to nam je davalo razlog za optimističan pogled u budućnost. Međutim, Jeljcin se jako brzo degradirao i njime su, kao i Kremljem i cijelom ruskom politikom počeli vladati pseudopolitičari, financijska oligarhija. A na kraju je na vlast doveo Putina. Čim sam ga vidio, znao sam da to neće dobro završiti.

Vi ste tada već bili u Hrvatskoj?

Da. Ali do kraja 1996. bio sam u Moskvi i vidio sve promijene, prvo pozitivne, a onda i one koje su društvo vratile unatrag. Opet bih se poslužio muzikom da objasnim neke stvari. Ruska Federacija sovjetsku himnu zamijenila je starom ruskom himnom. A Putin je kao himnu Ruske Federacije ponovo vratio sovjetsku. Samo je malo promijenio tekst, odnosno, tada je još bio živ autor stihova sovjetske himne Sergej Mihalkov od kojeg je Putin naručio te izmjene.

Moram priznati da mi je glazba te himne oduvijek bila veličanstvena...

Da, ta muzika koju je komponirao Aleksandrov je moćna. Ali vraćanje te himne simbolički je značilo povratak Sovjetskog Saveza.

Kako ste vi u Moskvi doživjeli i proživjeli trenutak u kojem se Ukrajina osamostalila ne postavši dio Ruske Federacije?

Toliko je bilo važnih i velikih događaja i svijet se 1991. toliko promijenio da to čak i nije bilo primarno, a na početku je svakako zavladala euforija što više nema komunističkog Sovjetskog Saveza. A kad su počele promjene ekonomske politike, morali smo se snalaziti kako smo znali. Ja sam imao svakodnevnu disciplinu, puno vježbao, davao satove... U to vrijeme i nije bilo toliko bitno kako tko diše s nacionalnog aspekta, bili smo sretni što je komunizam pao i sve je izgledalo pozitivno. Ali, komunizam zapravo nije pao, ništa se nije promijenilo, jer ljudi koji su vladali u komunizmu sada su se samo prozvali demokratima i nastavili vladati jer su imali pristup komunističkim financijama. U našim krugovima glazbenika to se i nije previše komentiralo. Mi smo samo pratili i gledali. Sve tamo do 1993. nacionalno pitanje nije bilo u prvom planu jer svi smo počeli drukčije disati. Zadnji trenutak u kojem je još postojala neka nada u demokraciju bio je sukob Jeljcina s parlamentom, s ekipom u Bijeloj kući koju je predvodio Hasbulatov, o kojoj nemam ništa dobro reći. Jeljcin je za nas i tada bio vrlo pozitivna osoba. Čak i 1996., kada je dobio drugi mandat, premda mu je votka već bila uništila mozak, još uvijek je bio bolji kandidat i od Zjuganova i od Žirinovskog, velikoruskih šovinista, ma kako god oni sebe zvali. Ali, to što je na vlast bez izbora doveo Putina, Jeljcinu nikad nismo oprostili. Nakon toga zlo je metastaziralo i ovo što imamo danas rezultat je te politike.

Što ste vi, kao mladi čovjek i tada još uvijek student Konzervatorija Čajkovski, očekivali od Zapada nakon raspada Sovjetskog Saveza?

Zapravo nije bilo nikakvih očekivanja zato što je ta takozvana sloboda 1991. nama došla bez krvi, kao neka vrsta političkog poklona. Ukrajina se, vjerujući garancijama Ruske Federacije, Velike Britanije i SAD-a, odrekla svog nuklearnog naoružanja. To je već bio početak kraha jer Kremlju se nikada ne smije vjerovati. Sve je to započeo prvi ukrajinski predsjednik Kravčuk, a nastavio Kučma. Rusija Ukrajini cijelo to vrijeme, kao i u zadnja tri i pol stoljeća, nije dala disati. Ali sada se Ukrajina ujedinila i svi su se, bez obzira na nacionalnu i etničku pripadnost, deklarirali kao Ukrajinci. A u Ukrajini je, morate znati, bilo toliko mnogo različitih naroda, smjerova, političkih opcija i svađa. Sada je sve to ujedinjeno. Ukrajina u ovom trenutku za slobodu prolijeva svoju krv i Ukrajina je zapravo već pobijedila, samo što je teško prognozirati koliko će to još trajati. Nažalost, u povijesti je uvijek bilo tako, sloboda se uvijek plaćala krvlju i ta cijena je prestrašna. Ipak, teško je povjerovati da se u naše vrijeme događa takav strašan i razoran rat.

Koliko ste bili zadovoljni politikom i stanjem u Ukrajini nakon njena osamostaljenja?

Mnogo toga mi je smetalo, počevši od prvog predsjednika Kravčuka, koji je bio komunist kao i Kučma. Kravčuk treba odgovarati pred poviješću zato što je darovao Rusiji strateško nuklearno naoružanje, kao i Kučma koji je završio taj proces. Onda smo na lažiranim izborima dobili za predsjednika bandita recidivista Janukoviča, koji je bio dva puta u zatvoru zbog razbojništva i silovanja i trebao bi biti u kavezu. Juščenko, koji je bio navodno proukrajinski orijentirani predsjednik, nije napravio ništa. A onda nam je sam Bog poslao Porošenka koji je napravio velike stvari za Ukrajinu.

Koje to?

Uz donošenje zakona o jeziku, unaprijedio je međunarodnu diplomaciju, omogućio putovnicu s kojom sam ja napokon mogao putovati po svijetu bez vađenja vize za svaku zemlju, a njegova je zasluga i to što su Ukrajinci napokon dobili svoju autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Zahvaljujući njemu, ojačala je i ukrajinska vojska.

Jedna je hrvatska televizijska voditeljica ovih dana u znak podrške Ukrajini napravila frizuru kao Julija Timošenko.

Uh, to je veliko neznanje. Ukrajinske pletenice Julije Timošenko uopće ne znače da je ona bila ukrajinska patriotkinja jer to je sve bila laž. Molim vas, nemojte nju poistovjećivati s Ukrajinom. Ja je ne volim ni spomenuti.

Rat se dugo najavljivao. Je li vas iznenadio? Kako ste se osjećali 24. veljače ujutro?

Toga jutra prvi me nazvao moj prijatelj i kolega s Muzičke akademije Ivan Novinc i pitao me što se to zbiva u Ukrajini. Ja sam ga zapitao što je bilo. “Pa rat”, rekao mi je. A ja sam mu rekao da je rat počeo odavno. Nije trebalo biti vojni ekspert da bi se vidjelo što znače velike vojne vježbe na granici Ukrajine. A tome je prethodilo stvaranje kaosa sa sirijskim izbjeglicama koje je Bjelorusija upućivala prema poljskoj granici. Evakuacija ruskog stanovništva iz oblasti Donjecka i Luganska također je bila jasan znak. Bile su to prevelike migracije da biste pomislili kako je to samo igra. Ali, mene sada brinu druge stvari. Situacija na tlu je prilično dobra, ali naš problem je nebo. Putin je već slomio zube u ratu protiv Ukrajine i ja poručujem NATO-u: zatvorite ukrajinsko nebo!

Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg već je rekao da bi uvođenje zabrane letenja nad Ukrajinom dovelo do izravnog sukoba Rusije i NATO-a.

Taj će se sukob svakako dogoditi, prije ili poslije. Cijeli Zapad ponaša se licemjerno, ljudi sami sebe zavaravaju misleći da se to može izbjeći. Od svakog popuštanja i straha Putinova zločinačka osvajačka ambicija i teritorijalni apetiti samo će rasti.

Kakva je bila situacija s ukrajinskim jezikom u vrijeme vašeg djetinjstva?

Ja sam iz Lavova, a u tom gradu većina je govorila ukrajinski. Ali u središnjoj Ukrajini i u Kijevu, a pogotovo u istočnoj Ukrajini, govorilo se ruski. Pitanje jezika uvijek je bilo primarno u Ukrajini.

Kojim ste vi jezikom progovorili?

Moj materinski jezik je ukrajinski, a djed i baka naučili su me poljski. To je bio prvi strani jezik koji sam naučio. U Lavovu je to bilo normalno. Na primjer, katedrala u Lavovu iz 14. stoljeća pripada poljskoj biskupiji. A ruski sam naučio tako da ga uopće nisam učio, on je jednostavno bio svuda oko mene. Kad sam, na primjer, išao svirati u Harkiv, tamo su svi govorili ruski. Tek je bivši predsjednik Petro Porošenko prvi donio zakon o jeziku, kada ukrajinski postaje jedini službeni jezik, ali u parlamentu je to oboreno zbog brojnih proruskih stranaka. To nas je jako unazadilo, a konstantno pozivanje na veliki ruski jezik bilo je znak velikoruske šovinističke politike. Sjećam se Putinova razgovora s učenicima na televiziji prije neke dvije godine. Pitao je jednog dječaka gdje završava Rusija, a ovaj je odgovorio: “Na Dalekom istoku.” A Putin mu je odgovorio: “Ne, ti griješiš. Rusija ne završava nigdje.” Dakle, Putin smatra da tamo gdje se govori ruski jezik, tamo je i Rusija. Njegove ambicije o veličini Rusije nisu normalne. On je čovjek koji u svojoj shizofreniji nema granica. On živi u svom filmu i ima neku svoju vlastitu realnost u glavi.

Mislite li da je poremećaj njegove ličnosti glavni razlog ovog rata i bi li sve to prestalo da netko u Rusiji sada makne Putina?

Ne. Velikoruski šovinizam u genetici je ruskog naroda i to se neće promijeniti. Rusija ima 144 milijuna stanovnika, pa sad to usporedite s ukupno pet tisuća ljudi koji ovih dana ondje prosvjeduju protiv rata. Ja ne znam kako se to može iskorijeniti. I ne radi se o tome bi li netko drugi, da dođe na mjesto Putina, bio bolji, jer taj bi razmišljao samo o tome kako da spasi svoj kapital. Ruski političari nemaju nikakvog principa, osim kapitala. Putinova psihopatija, uostalom, traje već 22 godine. Kad god neki predsjednik ne napusti vlast nakon dva mandata, to ne završava dobro. Čovjek postaje toliko siguran u svoju moć i ako ga netko na vrijeme ne zaustavi, ego mu toliko naraste da to mora eskalirati na ovaj način. Pa Putin je prošle godine opet anulirao sve svoje dosadašnje mandate i nastavio dalje, kao da je besmrtan. Ali on je sada bespomoćan. Već je sada jasno da je izgubio rat čim ga je započeo i pitanje je dana kada će Rusija morati kapitulirati. Ruska ekonomija trenutačno više ne postoji, rubalj vrijedi manje od američkog centa.

Koliko imate ruskih prijatelja?

Imao sam ih puno, ali sada imam još samo jednog. Iz razumljivih razloga neću mu reći ime jer je u Moskvi, u opoziciji, u ovom ratu na strani Ukrajine. Kad smo razgovarali o mogućnosti atomskog rata, rekao mi je da mu je u tom slučaju milije poginuti tamo u epicentru, nego živjeti usred tako sramotnog naroda.

Jeste li svjesni da je nazivanje cijelog naroda šovinističkim i da mu je to u genima, također šovinistički govor? Ima li kod vas još imalo prostora i poštovanja za rusku kulturu?

Naravno da ima. Za mene je najveći ruski umjetnik Andrej Rubljov. On je jedan od onih umjetnika koji su ruski sveci. Ali, čak i kroz umjetničku riječ, kao vrhunac izražajnosti, uvijek se propagirala ruska veličina. Mi Rusi smo najveći i najjači, nepobjedivi, bogonosni. Ako sam ja šovinist, što su onda svi oni? Ja sve stvari zovem pravim imenom, kao što bi trebao svaki civilizirani čovjek. Taj narod mora proći svoje čišćenje i odlučiti tko želi da mu bude vođa, a tko patrijarh. Sada nije trenutak za propagiranje ruske kulture. Ona postoji i ona će se vratiti čovječanstvu, ali bez ideja velikoruskog šovinizma nakon što narod doživi pročišćenje. Ruska Federacija mora proći kroz svojih 40 godina izgnanstva i izolacije, kao što je Bog u Starom zavjetu pustio Židove da četrdeset godina lutaju pustinjom. Budućnost te zemlje na novoj je generaciji koja će se napokon očistiti od svih ostataka komunizma, a isto tako i alkoholizma koji je velika pošast.

Spomenuli ste patrijarha. Koja je uloga Ruske pravoslavne crkve u Putinovoj politici?

Kiril nije nikakav patrijarh, on je oligarh.

Vi ste vjernik?

Znam da Bog postoji.

U kojoj ste crkvi kršteni?

Ja sam grkokatolik, djed i baka su me krstili u najvećoj tajnosti, noću, uz svijeće jer je Grkokatolička crkva u Ukrajini i cijelom Sovjetskom Savezu bila potpuno zabranjena, u ilegali. A moji sinovi, rođeni u Hrvatskoj, kršteni su u rimokatoličkoj crkvi.

Pričali ste mi da vam je veliki prijatelj bio Bonaventura Duda, franjevac, svećenik i veliki teolog– bibličar.

Da, on je bio moj ispovjednik, k njemu sam odlazio na duhovne vježbe i razgovore o svemu što bi me mučilo. Bio je veliki intelektualac, a za mene i svetac.

Što mislite, što bi vam on danas rekao, je li način na koji razmišljate i govorite o svim Rusima kršćanski?

Otkako je počela ova genocidna ruska agresija, stalno razmišljam i o tome koliko sam se ja promijenio. Putin duhovnu povijest okreće unatrag, vraća nas na postavke Starog zavjeta “oko za oko, zub za zub”. Ja sam toga svjestan, ali sada jednostavno nije u mojoj ljudskoj moći razmišljati kao kršćanin pun opraštanja. Ne mogu znati što bi mi o tome danas rekao pater Duda, ali u jedno sam siguran: kao čovjek bi me razumio i sa mnom bi plakao.

Rusija Ukrajini zadnjih tri i pol stoljeća nije dala disati. Ali sada se Ukrajina ujedinila i ona je zapravo već pobijedila, ali sloboda se uvijek nažalost plaćala krvlju i ta cijena je prestrašna