Promatramo li isključivo faktografski, zaključak je da je novi album Nicka Cavea “Wild God” njegov prvi snimljen s pratećim Bad Seedsima nakon “Ghosteena” iz 2019. No znajući da je sviračka uloga sastava bila prigušena na tom elegičnom albumu te da nisu ni sudjelovali na zadnjem albumu “Carnage” Cavea i Warrena Ellisa, nakon kojega je s The Bad Seedsima 2022. stigao i na INmusic, jasno je da se bendovski ugođaj Bad Seedsa vraća nakon albuma “Skeleton Tree” iz 2016., na kojem se Cave prvi put uhvatio ukoštac s tragičnom pogibijom petnaestgodišnjeg sina Arthura.
I od tada ga ta tema nije pustila na miru, a on je emotivno ogoljelim autoegzorcizmom i pjesnički slojevitim pristupom pokušao objasniti, ili olakšati, i sebi i drugima, kako nastaviti. Smrt je odredila nabrojene radove, a budući da je preklani umro i njegov najstariji sin Jethro, a godinu prije i Anita Lane, djevojka i suradnica još iz vremena benda The Birthday Party, koautorica i dvije važne Caveove pjesme koje i danas izvodi (“From Her to Eternity” i “Stranger Than Kindness”), i novi album “Wild God” bavi se smrću. Ali pokazuje i tračak svjetla na kraju mračnog tunela.
Glazbeno je album zapravo na tragu “Push the Sky Away” iz 2013., na kojem su Cave i Ellis prvi put počeli raditi na pjesmama neomeđene, slobodnije strukture. U deset pjesama, od početka s melodičnom “Song of the Lake” srednjeg tempa, koja pozadinskim vokalima i gudačima pomalo vuče i prema soulu šezdesetih, Caveovi nadahnuti tekstovi podloženi su svojevrsnim gospelom za 21. stoljeće. Ili, kad se baviš životnim temama, vrati se životnim žanrovima. Osjeti se to u uzvišenim temama koje često kreću “od nule”, tj. tišine, poput naslovne pjesme ili “Final Rescue Attempt” i “Conversion”, s prigušenim Caveovim glasom, da bi se u nekoliko minuta vinuli do glasnog, mantričnog spoja njegovih melodija, pjevanja, naslaga gudača, zbora i puhačkih instrumenata s Caveom u poznatom vokalnom zanosu.
”Wild God” može se promatrati i kao pokušaj da se prevlada tema smrti, koja je Cavea pratila zadnjih godina. Uostalom, Cave je s Ellisom nedavno napisao i glazbu za igrani biografski film “Back to Black” o Amy Winehouse, čija se tema također uklapa u njegov autorski svijet i životna iskustva zadnjih godina. Bilo da se radi o žabama ili ljudima – kao što čujemo iz pjesme “Frog”, jedinoj s izraženijim potezom električne gitare, u kojoj opisuje situaciju kad je hodajući iz crkve spazio žabu u travi – Cave promatra sva živa bića s jednakom empatijom, optimističniji u borbi protiv tame koja ga je okruživala.
Svu glazbu zajedno su napisali Cave i Warren Ellis, a dugi tekstovi pjesama, naravno, Caveovi su i donose obilje značenja. I Bad Seedsi su doživjeli neke izmjene i figuriraju kao platforma u koju se uključuju drugi glazbenici, poput Collina Greenwooda na basu (brat Jonnyja Greenwooda iz Radioheada i Smilea), dok se Martin Casey pojavljuje u svega nekoliko pjesama, iako je stalni dio postave benda na koncertima.
Prisutnost zbora, gudača i duhačke sekcije pojačava svojevrsni gospel ugođaj pjesama, koje nakon mirnijeg početka prelaze u crescendo naslovne pjesme, “Frog” ili “Conversion” sa svim elementima glasne svirke i pozadinskih vokala usmjerenim prema “oslobađanju”. U mirnijem završnom dijelu albuma, osim eterične “Cinnamon Horses” sa zavjesama sintesajzera, nalazimo i posvetu Aniti Lane u “O Wow O Wow (How Wonderful She Is)”, u koju je uključen i njezin veseo glas iz snimke telefonskog razgovora s Caveom.
Klavirska balada “Long Dark Night” kao da je došla s albuma “The Boatman’s Call”, ali središnje mjesto albuma zauzima prekrasna, mirna “Joy”, s izraženim vokalnim zborom, flautom i orkestracijom, u kojoj Cave kaže “We’ve all had too much sorrow, now is the time for joy”.
Iako su ga producirali zajedno, uloga violinista, multiinstrumentalista i Caveova najvažnijeg suradnika zadnjih petnaestak godina Warrena Ellisa – s kojim je skladao i desetak albuma filmske glazbe – osjetno je povučenija, a zvuk benda gurnut u izraženiji plan. Ne na onaj eksplozivan način kako smo ih znali čuti – i kako ih još uvijek znamo s koncerata – ali očito se radi o povratku klasičnijem bendovskom zvuku nakon eksperimenata elegičnih radova kao što je “Ghosteen”, na kojemu su članovi The Bad Seedsa bili u debeloj pozadini zamisli Nicka Cavea i Warrena Ellisa.
Dakako, refleksivni Cave i dalje je u središtu priče, tematski suptilan i slojevit, pjevački u izvrsnoj formi, pa ispada kao da je želio ponovno pustiti s lanca i neke karakteristike koje godinama nismo čuli s mračnih i smrću razrovanih albuma. No “zvijer” Bad Seedsa ovog puta ipak je kontrolirana izborom teških tema koje poput gospel eseja pokušavaju samom autoru, a on slušateljima, objasniti kako se boriti i susretati s nedaćama koje nas okružuju. Nick Cave 15. listopada s The Bad Seedsima dolazi u Arenu Zagreb. Odsvirao je puno sjajnih nastupa kod nas, od Lisinskog do otvorenog travnjaka INmusica pred nekoliko desetaka tisuća poklonika, ali idući dolazak njegov je prvi koncert kod nas u kontroliranim uvjetima velike sportske dvorane. Pjesme s “Wild God” nedvojbeno će obnoviti repertoar koncerta u Areni Zagreb i uklopiti se u poznatu eruptivnu priču susreta uživo.