Ovih dana kod nas se u medijskom prostoru pisalo da je Marko Perković Thompson možda jedini kod nas koji može rasprodati stadione. Pa ima li kod nas itko osim njega tko bi mogao napuniti, recimo, tri, četiri stadiona na istoj turneji? Zapravo je to već i činio, a nedavni koncerti u Imotskom i Dugopolju podsjetili su na tu činjenicu. No, osim takve identifikacije njegove publike s Thompsonom – pa i onih opće prakse koji mu nisu publika, ali ga podržavaju – valja reći da se za razliku od konkurencije Thompson služi sasvim drugačijim sredstvima.
Je li Thompson doista najpopularniji? Populizam je tu jedan od glavnih sastojaka, a političke konotacije neizbježne, što Thompsona stavlja u sasvim drugačiju poziciju od konkurencije. Drugim riječima, izbacite “Čavoglave”, sporne uzvike “Za dom, spremni” i crne majice HOS-a, pa se komercijalna privlačnost i manevarski prostor Thompsonu bitno sužuju. Budući da sam prije nekoliko tjedana pisao tekst o tim političkim elementima priče koju Thompson prodaje, neću ponavljati i ovog puta, uz jedan detalj.
Većina napisa po medijima prije nekoliko tjedana u središtu je imala upravo te problematične situacije vezane za zazivanje duhova prošlosti, pa i to jasno potvrđuje što čini gro zanimanja javnosti, i one za i one protiv – eksces. No, dužnost svake popularne javne osobe ili glazbenika bio bi da kanalizira svoju publiku, da je “vodi”, a ne da je “potpaljuje” problematičnim sredstvima. Kod Thompsona su takve namjere upravo obrnute, a i njegov proglas nakon prozivki zbog incidenata oko nastupa u Imotskom pokazao je da nema namjeru biti edukativan, nego tvrdoglav.
Jer, tu i leži njegova privlačnost masovnoj publici koju takvi ekscesi najviše zanimaju, a ne glazba. Da je, recimo, putem interneta poručio “ne vičite Za dom, spremni, ne pjevajte o Juri i Bobanu, ne nosite majice HOS-a jer su još 1992. i Franjo Tuđman i Ante Gotovina bili protiv toga”, (HOS je već tada rasformiran), situacija bi bila drugačija, ali tada bi u Dugopolje došlo 4000, a ne 40 tisuća ljudi.
Uvjerljivost i sugestivnost te žar kojim Thompson ističe svoje političke sklonosti, nemaju već dugo usporednicu na hrvatskoj pop-sceni obloženom kulisama svih boja i izgovora. Dakako, pitanje je želite li biti fini ili prodorni, ali u političkom djelovanju često se računa rezultat, a ne put do njega. Možete li se pritom preračunati drugo je pitanje, pa možemo reći da jasna pozicija povlači za sobom i jasnije posljedice.
Naravno, sve to donosi reklamu i naklonost mase s umjetničkim dojmom gurnutim u drugi plan, a primamljiva financijska zarada na korištenju uvijek iste priče o prijetnjama, usudima i ostalim nedaćama koje su evo tu iza ugla, kao turbodomoljublje ima pandan samo u turbonarodnjacima koji istim žarom tavore u prošlosti i baš ih briga. Ima tu još poveznica; Thompson je očigledna žrtva staromodne hard rock tutnjave cijepljene debelim naslagama narodnjačkog ritma i interpretacije, na tijelu vokalnih manirizama koji previše sliče pjevačkim “tezama” Alena Islamovića. Osnovni je paradoks da se za proizvod kojemu u osobnoj karti stoji da je “čisti hrvatski”, ne bi moglo reći da mu manjka prezrenih “tuđih” utjecaja. Čovjek se jednostavno mora zapitati; isti takav stilski miš-maš, samo s drugim predznakom, uspio bi s druge strane nekadašnje ratne fronte prije trideset godina, a i danas. Prežvakavanje starih šablona odmah upada u uši.
Ne radi se tu o političkim sklonostima kritičara; primjerice, prije dvije godine pisao sam pozitivnu recenziju albuma Tram 11 “Jedan i jedan” unatoč spornim i opasnim desničarskim porukama (koje sam naveo), ali to je bio glazbeno odlično posložen album. Kod Thompsona je glazba puno manje bitna i dobra. Možda fenomeni i nisu bitni zbog glazbe, no koliko je Thompson zapravo fenomen? Više nije, jer traje toliko dugo da se očito radi o “pravoj” karijeri, a ne fenomenološkoj slučajnosti ili čudu jednog hita. Dolaskom Marka Perkovića Thompsona stvorena je jasna opcija za sve sklone isticanju ultranacionalnog, pa je i “finjak” pozicija Prljavog kazališta koje politički ne bi mrava zgazilo s “Mojoj majci” ili “Lupi petama, reci sve za Hrvatsku”, nepovratno iščezla s domaćih pozornica. Thompsona se teško može optužiti da je lažnjak u tome što radi, ali ono što radi nije bogzna što. Thompson je, kao i uvijek, na braniku krutih staromodnih vrijednosti s čestim otkliznućima najdesnije u ranije navedene politikantske teritorije. Thompson jest postao maskota i tumač navodnih nacionalnih vrijednosti, ali ih negira već i njegova glazbena podloga, ideološki atavizam upakiran u kontrastan glazbeni celofan.
Ako se nekada za najprobojnije glazbene pravce u glazbi moglo reći da poštuju odnos borbene forme i angažmana sadržaja, mnogi su se danas pogubili u krivim upotrebama ranijih patenata koji sada imaju bitno promijenjeno značenje. Upravo ta dva dijametralno suprotstavljena sastojka kod Thompsona (ultrahrvatski i balkanski, spojeni u jedno) vrlo banalno ocrtavaju prizemnost, moć i nemoć domaće masovno prihvaćene pop-scene i potvrđuju da ljudi koji kod nas najviše trube o “hrvatskim vrijednostima” zapravo najviše koriste i vole, pogotovo u glazbi, ono balkansko. S tim da to nije ono fino i poželjno od Balkana, nego ono prizemno i banalno.
Zbog svega toga radi se o nesumnjivom uspjehu, znamo li koliko je imena trenutačno sposobno napuniti najveće sportske dvorane s plaćenim ulaznicama, a kamoli stadione. Nepobitno je da se jasno osjeti povezanost publike i izvođača, proizvodeći jasno opipljiv eruptivni odjek u zraku. Tko bi zapravo uz sve navedeno i sumnjao u to, ali previše “crnila” stvara nesporazume između uzroka i posljedica ovakve recepcije najmasovnijeg domaćeg estradnog proizvoda.
I posljednji nastupi bjelodano su pokazali nekoliko stvari kojima se Thompson služi olako kao na pladnju. Metaforički rečeno, Thompson zbog zabrane nastupa u EU ne može svirati ni blizu Haaga, ali komotno može nastupiti u Hadu gdje ga čeka podjednako crnilo i tama. Ako bismo se složili s davnom tezom iz jedne novovalne pjesme koja veli ‘Boje su u nama’, Thompsonov koncert i pridružena mu ikonografija stari su val, crno-bijela varijanta koja ne pruža puno boje prisutnima.
Reći da bi deseci tisuća posjetitelja i tražili neku slojevitost umjesto izravnih poruka, značilo bi precijeniti Thompsonov autorski rejting i promašiti povod koncertu. Bez ikakvih suptilnosti kod Thompsona se radi o eruptivnom provodu koje gorivo crpi iz spoja jednostavnih poruka u domovini, Bogu i obitelji, tema koje se između pjesama i govora između njih vrte u krugu fotokopiranih poruka o temeljima države koju nam netko uporno pokušava oduzeti.
Čovjek bi na koncertu Thompsona mogao zaključiti da smo u ratu ili barem pod diktaturom. Shodno tome na Thompsonovu koncertu najviše uživaju oni koji, osim što vole takvu glazbu, ne podržavaju aktualnu vlast, čini se bilo koju vlast, pa nije teško zaključiti da politički predznak koncerta, koliko god neki pokušavali tvrditi suprotno, odnosi pobjedu nad bilo kakvom glazbenom logikom. Bitni su i oni koji s 15 godina u crnim majicama i s par piva u sebi traže rješenje za osvježenje, ali problem je što ovakav propagandni meni služi naftalinskim političkim porukama, pa i o Juri i Bobanu koji su dozivani i spontano i organizirano, uz put, kao vječni folklor ovakvih okupljanja.
Možda je najviše zabrinjavajuća činjenica – osim ukusa o kojemu se, hajdemo se praviti, ne raspravlja – isključivost koja se pojavljuje kao pripjev ovakvim mobilizirajućim veselicama. Malo tko tko nije “unutra do daske” može uživati u takvim provodima. Kad sam prije dvadesetak godina bio profesionalno na Thompsonovom koncertu u Domu sportova, stari poznanik kojeg dugo nisam sreo pitao me “jesi li tu službeno ili ti se sviđa?”, nakon čega ste odmah shvatili da su u dvorani ipak najpoželjniji oni kojima se to baš sviđa, kao i da bi odgovor bio predug, vjerojatno i nemoguć.
S pitanjem koliko bi ljudi došlo da nema dodatnog goriva u nacionalnom pseudoromanticizmu i patetici, vjerojatno dolazi i odgovor o Thompsonu kao glazbenom proizvodu. On vjerojatno nije toliko bitan ni njegovoj vjernoj publici, jer skupljaju se iz sasvim drugih razloga.
Da dođu svi koji ga žele i vole slušati, tek bi vam se onda "usta za vrat" okrenula! Dosta nas je u godinama kad koncerti nisu naš vid "izlaska". Što ga više zabranjujete na radiju i tv, to će muu koncerti biti posjećeniji. I ne samo kao prkos, nego čisto jer je tip glazbe koju on izvodi stvoren za koncerte i garantirano je da ćeš se provesti odlično! Osobito jer "hrvojica" na tim koncertima nema. Svoj među svojima! Da imaš s kim doživjeti taj filing znao bi koji je čar Markovih koncerata. Ekvivalent je navijanje s tribina, ali ti "hrvojice" ni taj filing ne znaš. Jer nemaš. Ne osjećaš. Ne pripadaš. Mrziš.