Jednom sam promatrala djeda dok je praznio bačvu s rakijom. Ispraznio ju je do posljednje kapi. Ispražnjena bačva dugo je stajala u šupi zaboravljena i od djeda i od rakije. Kada sam je nakon duljeg vremena ponovno ugledala, ležala je na podu šupe potpuno raspadnuta. Drvene letve, dno i metalni obruči izgledali su kao da nikada nisu ni bili cjelina. Kao da nikada nisu činili jedinstvenu, čvrstu i nepropusnu bačvu.
Raspala se zato što joj nedostaje rakija! – objašnjavao mi je djed.
Od smrti mog malenog razrednog prijatelja prošao je jedan jedini dan, a ja sam se osjećala raspadnutom poput djedove bačve. Djed je bačvu poslije iznova sastavio. Špičastim čekićem učvrstio je metalne obruče, a ponovno sastavljenu bačvu je napunio. Ovoga puta vodom.
Ona misli da je to rakija. Važno joj je samo da se napije – rekao je djed.
Baš su glupe te bačve! Rakija i voda nisu ni približno slične. Glupi su i odrasli koji misle da se razgovorom o smrti prijatelja dijete još više rastužuje. Glupi su ako misle da će šutnja sastaviti od tuge i straha raspadnuto dijete.
Iako s glavom u bakinu sigurnom krilu, teško sam disala, a želudac nije prihvaćao nikakvu hranu.
Zlato bakino, čime si pokvarila trbuščić, i to baš sada? – iščuđavala se baka.
Rečenicu je uvijek prekidala kod onoga sada, ali riječ pogreb nije izgovarala. Ja nisam odgovarala. Samo sam plakala i bila ljuta. Jako ljuta. Na odrasle koji nisu čuvali mog prijatelja i nisu spriječili njegovu smrt. Bila sam ljuta na svog prijatelja jer se penjao na to prokleto stablo s kojeg je pao. Osjećala sam se krivom iako nisam znala zašto. Utroba me pekla kao što bi me pekle posjekotine nastale u igri koje bi baka polijevala rakijom. Ali vidljivih rana nigdje nije bilo. Popila sam cijelu čašu vode, a onda još jednu i još jednu. Kada sam svu vodu povratila, jer je sve ružno htjelo izaći iz mene, čašu sam namjerno razbila o pod. Ali ništa se nije promijenilo. Utroba je i dalje pekla, a usta se nisu ni najmanje ovlažila.
Valjda će ti sutra biti bolje. Svi će ići pa moraš i ti. Ti si njegova…
Mrmljala je baka skupljajući razbijene komadiće stakla. Prvi put sam poželjela da me otac po običaju istuče. Nadala sam se da bi strašna bol u meni možda ipak bila podnošljivija ako bi joj se pridodala konkretna bol koju zadaju udarci debelim kožnim remenom. Nešto kasnije želja mi se ostvarila, ali pomoglo nije.
Sutradan ujutro mama me oblačila. Sjećam se bijele naftalinom natopljene prvopričesne haljine davno pokojne sestrične kako prelazi preko moje tupim bolom ispunjene glave. Sjećam se kako sam bila sva u bijelom. Imala sam na sebi do poda dugačku bijelu haljinu obrubljenu bijelom čipkom. Na glavi sam nosila jednako dugački bijeli veo i vjenčić od sitnih plastičnih cvjetova bijele boje. Sve je na meni bilo bijelo i mrtvačevo. Čak su i bijele lakirane cipelice za dva broja prevelike bile od pokojne sestrične. Svečano su izvučene samo za ovu prigodu. Tko bi to mogao zaboraviti. Tko bi to mogao oprostiti.
Na putu do groblja bijeli konj vukao je na brzinu bijelim vapnom obojena kola. Na kolima je poskakivao maleni bijeli lijes prekriven bijelim cvijećem. Iza kola mrtvačkim koracima vukla sam se ja – mrtvačeva nevjestica. Bijela nevjestica dodatno se isticala jer su svi oko nje bili obučeni u crno. Žalosno crno.
Svi su bili ovdje, svi učenici iz mog razreda i moja drugarica učiteljica i moj drug direktor i moja mama i moj otac i djed i baka i moj mali brat. Ali svi oni bili su tamo daleko iza, u dugačkoj koloni. Svi oni bili su zajedno. Samo sam ja bila bolno sama. Samo sam ja bila tik uz mrtvaca. Samo sam ja bila u bijelom. I pitala sam se zašto. Osjećala sam se nemilosrdno kažnjenom, a nitko mi nije rekao što sam to točno skrivila. Nikoga nisam ni pitala. Riječi jednostavno nisu izlazile iz mene. Ali nitko to nije primjećivao. Tišina i šutnja u tim su trenucima bili jako poželjni. Odraslima.
– Kako mu je lijepa mladenka.
– Baš prekrasna nevjestica.
– Sjajan sprovod.
Lijepo, sjajno, prekrasno, šaputali su ljudi u crnom okupljeni oko iskopane rake. Plaćena narikača izgovarala je moje i njegovo ime i naričući opjevavala svadbu do koje nikada neće doći. Svi moji u tim su trenucima stajali tamo negdje daleko raštrkani po tuđim grobovima. Samo sam ja zbog čudovišnog običaja bila na samom rubu goleme jame. Samo sam ja sa strahom iščekivala otkazivanje drhtavih nogu. Nogu u prevelikim mrtvačevim cipelicama.
Onda je drug direktor održao govor. Po običaju govorio je o neustrašivim partizanima, o domovini, bratstvu i jedinstvu. Dok je sunce nemilosrdno pržilo, on je pričao o umiranju partizana od hladnoće i gladi. Mog mrtvog prijatelja i Boga nije spominjao. Žene u crnom krišom su se križale. Moj prijatelj bio je mrtav. Partizani su bili mrtvi. Samo sam ja još uvijek bila živa. Znala sam to po bolu u grudima koja me neizdrživo žarila. Onda su živući partizani zapucali iz pravih pušaka. Ljudi su još glasnije zaplakali. Zemlja je stala potmulo udarati o maleni bijeli lijes. A ja sam zavrištala. Snažno. Što snažnije sam mogla. Vrisak bez riječi. Vrisak najdublje boli. Dublje čak i od rake u koju su upravo zauvijek zakapali mog prijatelja.
Od tog sam dana spavala u bakinoj sobi, zajedno s njom u njezinu krevetu. Baka se nije ljutila kada bih noću upalila svjetlo. A meni je svjetlo trebalo. Ja sam se mraka bojala. Meni je trebao osjećaj da nisam sama na svijetu. Sama u groznoj mračnoj noći u kojoj, čim sklopim oči, počinjem sanjati jedan te isti san koji to zapravo i nije. Jezivo i beskrajno proživljavanje jednog te istog strašnog događaja ne može se nazvati snom, ali ni danas ne znam prikladniji izraz za mješavinu jave i sna, svjesnog i polusvjesnog, stvarnog i nestvarnog, mogućeg i nemogućeg.
Osjećala sam se samom iako nas je bila puna kuća. I u školi je bilo puno djece, ali u trećoj klupi u redu do prozora ja bih bila potpuno sama. To sam dobro znala i zato nikako nisam željela ići u školu. Batine koje sam zbog toga dobivala nisu uopće bile strašne kao što je strašna bila pomisao sjesti u klupu u kojoj nema njega. Još više od toga mučio me taj san koji se svaku noć vješto izokretao i dopunjavao kao da se autor scenarija nikako nije mogao odlučiti koji je završetak mračniji i strašniji.
I s nepunih sedam godina znala sam da će unatoč svemu život nastaviti teći i da ću se morati vratiti u školu, ali taj san... Odlučila sam, nemam izbora. Ja jednostavno moram ubiti taj san. Sve sam razradila. Snovi žive u glavi. Ja imam skrivenu limenku bombona koju sam dobila od bake još za rođendan. Špičasti čekić kojim se sastavljaju raspadnute bačve djed drži uvijek na istome mjestu u šupi. I? Moj mali bombonima potkupljeni braco treba me prema dogovoru što snažnije može lupiti djedovim čarobnim čekićem po glavi. I san će napokon biti mrtav. Nestat će zauvijek i ja ću se prestati bojati. I snova i smrti.
Godinama poslije u obitelji su prepričavali krvavi događaj u kojem prestravljeni braco s čekićem u ruci vrišti, ja urlam od boli, djed polijeva onesviještenu baku vodom, mama zalijeva moju rasječenu glavu rakijom, dok otac s isukanim remenom skamenjeno promatra cijeli taj prizor.
Dodjela nagrada 51. Natječaja kratke priče Večernjeg lista "Ranko Marinković":
I čitam ja ovu priču i čitam i onda požalim što prije objavljivanja nije dopala šaka nekom dobrom uredniku koji bi izbacio one partizane: "Onda je drug direktor održao govor. Po običaju govorio je o neustrašivim partizanima, o domovini, bratstvu i jedinstvu. Dok je sunce nemilosrdno pržilo, on je pričao o umiranju partizana od hladnoće i gladi. Mog mrtvog prijatelja i Boga nije spominjao.". Da nema ovog potpuno nepotrebnog pasusa, priča bi bila dobra no ovo napadno umiljavanje hrvatskoj desnici, pa ako je i iskreno, već polako i ozbiljno svakom iole normalnijem čitatelju trebalo bi ići na živce. Zato je ocjena ovog uratka 1 (slovima: jedan). Drage pisačice i pisci, probajte napisati neku priču nevezanu uz dnevno političke ideologije i vjerske frazetine. Probajte, vidjet ćete da se i to može :)