Kupite tiskanicu jedan, dva komada, ispunite i donesite! – govori mi službenica na šalteru.
– Tiskanicu jedan, dva komada… – ponavljam kao hipnotiziran. Već desetak dana obijam vrata državnih službi i popunjavam formulare. Umor me savladao i koncentracija mi je ravna crta bez znakova života. Službenica zamjećuje moj prazan pogled pa mi na žuti papirić napiše što trebam.
Odlazim u papirnicu. Tamo me već znaju. – Tiskanicu jedan, dva komada, ponavljam s papirića. Prodavač mi daje dvije velike, presavijene plahte papira.
U kafiću sjedam za svoj stol. I konobarica me već poznaje. Nadobudno otvaram prvi obrazac. Na stol mi stane tek četvrtina.
Jeste li pravna ili fizička osoba, pita me formular. Hmm… Ja sam osoba koja ne zna ispunjavati tiskanice.
Prazni kvadratići plešu mi pred očima. Vrh penkale neodlučno lebdi nad jednom od kućica. Čim počnem pisati, shvatit ću da sam pogriješio. Nema smisla. U ovakvom stanju ne bih više znao upisati ni vlastito ime i prezime. Jedva sklapam papirnatu plahtu pazeći da ne iskopam oko nekome za susjednim stolom. Donosim u sebi još nepreciznu ali čvrstu odluku. Iz kafića produžavam u mali dućan na uglu i biram veliku čokoladu.
Vraćam se svojoj službenici. – Tu ste! Jeste donijeli tiskanice? E, sad je treba šarmirati. Hoću li se u zadnjem trenutku zbuniti i pocrvenjeti? Ma, previše sam umoran i nije me više briga. Samo da već riješim tu prokletu papirologiju. – Jesam, ali znate, to ispunjavanje tiskanica mi baš nikako ne ide, totalni sam antitalent… Pa ako biste mi malo pomogli… Cerim se pritom od uha do uha što prirodnije mogu pa ispod stakla guram čokoladu i obrasce. Što će biti sad, kako će reagirati? – Ajoj, gospon, pa niste trebali! – službenica se osmjehuje sva raznježena pa spretno jednom rukom uzima čokoladu, a drugom papire. – Evo sjednite tamo, sad ću vam ja to ispuniti!
Ovo je prošlo bolje od očekivanog, razmišljam dok ciljam preklopni stolac u kutu, pričvršćen za držač na zidu. Kolegica sa susjednog šaltera baca brz i ljutit pogled prema čokoladi. Njoj danas valjda još nitko ništa nije donio. Ona je nešto starija. Na crvenoj dolčeviti klati joj se zlatni lančić, a na glavi zlatnožuta trajna. Držanje je primjereno grofovsko.
Uskoro starija kolegica izlazi uz prezirno otpuhivanje. – Odmah se vraćam! – hladno dobacuje mojoj službenici koja se svojski uhvatila tiskanica. Gledam kako brzo popunjava nizove i nizove kvadratića. Ja to ne bih ispunio deset dana. Ta mi je čokolada najbolja investicija u životu.
Tada se na vratima začu plašljivo kucanje i u prostoriju ulazi mršava starica. Teško vuče noge. Vidi se da je život nije mazio. Obučena je u preveliku tamnocrvenu jaknu s halucinantnim uzorkom najšarenijih kvadrata i trokuta. Stenjući prilazi mojoj službenici i potiho počinje objašnjavati pošto je došla. Ova joj pokazuje moje, sada već napola ispunjene obrasce. – Trenutačno ne mogu, zauzeta sam. Sjednite i pričekajte, sada će doći kolegica.
Dižem se i pokazujem pridošlici mjesto pokraj sebe. Pridržavam joj spušteno sjedalo dok mu sporo prilazi. Zahvaljuje mi i odmah krene opisivati svoje životne nedaće. Pokazuje mi bolna koljena i opisuje sina koji leži doma nepokretan u krevetu. To ona obavlja za njega. Teške ljudske sudbine. Patnja, bolest i neimaština. Neugodno mi je što mi sve to govori, ali shvaćam da joj je najviše stalo samo da je netko sasluša. Došla je, kaže, biciklom iz susjednog sela. A vani siječanj. Zaleđene ceste, nanosi snijega i smrzavica.
Uskoro se vraća i druga službenica. Čini se da nije nimalo bolje volje. Bila je na kavi i cigareti pa je sada muči žgaravica. Nervozno namješta majicu na prsima. Spopada me grižnja savjesti. Da nisam okupirao mlađu službenicu svojim tiskanicama, mogla je bakica već obaviti svoje.
Starica se teško diže s mjesta pa prilazi drugom šalteru. Počinje objašnjavati svoj slučaj. Došla je produljiti zdravstveno za sina, ali usput ulazi i u sve detalje koje je meni već ispričala. Ako bi to mogla danas, da ne mora više dolaziti… No službenica nije raspoložena slušati. Uzima papire, prezrivo ih pregledava i izvergla nekoliko rečenica bez točke i zareza, brzinom teksta o „nuspojavama kod liječnika ili ljekarnika“ na kraju reklama. – To ide u Zagreb oni šalju obavijest s odlukom ako treba još doći ili produlje ako produlje ne trebate doći ako ne produlje trebate ponovno doći.
Starica je zbunjeno gleda. Nije shvatila. Malo šuti pa potiho počinje: – Mene, znate, jako boliju koljena. Pa sam mislila, ak’ bi to mogla danas… Službenica pojačava ton i ponavlja presudu jednakom brzinom i intonacijom, od riječi do riječi.
Još par sekundi tišine. Opet nije shvatila. Zašto joj to ne može reći tako da shvati? Stara prikuplja hrabrost pa pokušava još jednom: – A je l’ bi to moglo danas… Mene jako boli…
E, sad je pretjerala! Službenica duboko uzima dah pa osu kanonadu iz petnih žila: GOSPOĐO!!! JE L’ JA VAMA OVDJE GOVORIM FRANCUSKI??? PROČITAJTE DOPIS IZ ZAGREBA! PROČITAJTE GA DVAPUT AKO TREBA! DOVIĐENJA!
Šarena jakna polako se počinje povlačiti od stakla. Još nešto mrmlja. Zapravo nije previše iznenađena. Svaki dan novo poniženje. Zašto bi danas bilo drugačije.
Kako bi bilo lijepo da se bog sada spusti sa stroja pa jednim pokretom ruke zamijeni živote tih dviju žena. Da službenici dadne bolna koljena, invalidnog sina i bicikl na kojem po snijegu mora dojahati do svojeg sela. Poželim u staklo ispred nje baciti stolac pa je jednom rukom izvući za trajnu, a drugom joj u usta natrpati sve te proklete papire od kojih je sazdana njena tvrđava.
Ma da… strašno si hrabar. Kao prvo, stolac ti je ušrafljen u zid, a i tiskanice su ti još u postupku. Sjedi i budi kuš. Tako od mojeg pravedničkog građanskog gnjeva preostaje samo mučnina u želucu i jedva primjetan trzaj nogom. Šarena jakna pokunjeno izlazi, a profesorica francuskog obraća se mojoj službenici: – Ova me ništa nije razumjela! Mlađa joj kolegica na to upućuje samo brz, kiseo smiješak i slijeganje ramenima. I njoj je prisjela ta scena.
Uskoro je i moj slučaj riješen. Izlazim na ulicu i silovito udišem oštar zimski zrak. Želim iz pluća što prije istisnuti smrad tiskanica, ljudske nesreće, ravnodušnosti i zlobe. Mogao bih konačno otići na dogovorenu pivu sa starom prijateljicom s faksa. Ona je sada ravnateljica ovdašnje gimnazije, ali nije se pretvorila u gospođu s trajnom. Ostala je ista, jednostavna i vedra, no s pravom je ponosna na mlade ljude koji izlaze iz njezine škole. Redom su to pametni, samopouzdani, otvoreni i pristojni mladići i djevojke. Možda će jednog dana i netko od njih svojim manje sretnim sugrađanima na nekakvom šalteru dijeliti lekcije iz francuskog, no volio bih ipak vjerovati da neće.
Produžujem korak, kada mi s druge strane ulice upada u oči poznata figura. Starica u šarenoj jakni polako vuče noge prema izlazu iz grada. Sjeverac joj nemilice šiba ispucalo lice. Ali gdje joj je bicikl? Naravno, baš sam glup. Ostavila ga je u nekom dvorištu na ulazu u centar. Na njemu sigurno nema ispravna svjetla, a po centru grada ionako ne bi ni znala voziti. Sada će se još napješačiti dok ga se ponovno ne dočepa.
Usporavam pa stanem. Ne želim je preteći. Želim samo sjesti na neku klupu pa okružen vlastitom tišinom još dugo, dugo buljiti u prazno.
