Jednom je iz lifta izišao u krvavoj pregači i s pilom u ruci. Drugi je put u lift ušao noseći dvije vrećice zelja ukiseljenog u podrumu nebodera (zaista nisam imao pojma da mogu zadržati dah sve do devetog kata). Treći je put upro na leđa svinjsku polovicu s koje je na pod lifta kapala krv. S tom polovicom prebačenom preko ramena i uznojene šije, još me i ukorio, siknuvši: „Nije te briga, jelte”, a samo zato što nisam došao na kvartovsku akciju NNNI, gdje su svi vježbali evakuaciju u slučaju atomsko-biološko-kemijskog napada. Bio je to Fricov stari.
*
Jedan sat, omara. Žustro sam koračao prečacem preko košarkaškog igrališta, uz ogradu zaključane osnovne škole, pa dalje opustjelim kvartom sve do Fricove zgrade i mogao sam jasno čuti zveckanje escajga iz stana, zatim nečijeg oca kako viče: „Hoćeš pojesti već jednom tu juhu da možemo dalje!”
*
Na sredini kuhinjskog stola porculanska zdjela, iz dukata od masnoće proviruju kokošje noge i kutlača. Fric srče rezance, jer je juha vrela, pa mora čekati da se ohladi, mora puhati u žlicu.
…
– Pasti razred… Srami se. Sad bi ti glavu iščupao iz ramena!
– Još mi jednom reci da se sramim i bacit ću te kroz prozor!
– Kako to razgovaraš s ocem!
– A kako ti možeš živjeti s tom budalom? I gdje ste vas dvoje našli? Na radnoj akciji?
– Ma, slušaj ti!!!
*
Morao sam doći Fricu, jer me nazvao i rekao da se odmah nacrtam, da je ima, da ju je kupio. Bio sam toliko uzbuđen da nisam imao živaca čekati lift, već sam divljački grabio stepenicama, ali Fric je živio na devetom katu nebodera. Na šestom sam katu morao zastati loveći ustajali stubišni zrak. Zatim sam nastavio grabiti dalje. Kad je otvorio vrata, skužio sam da sam ga digao s tog ručka. Pozdravio sam njegove starce koji su sjedili za stolom u kuhinji, pa sam za njim uletio u sobu, te onako zadihan i uznojen, promrsio: „Daj, bokte… Di je?”
Dao mi je ploču i vratio se u kuhinju.
Sjeo sam na parket i, kao hipnotiziran, ostao zuriti u tu plejku – Čonta u prvom planu, u sakou načičkanom bedževima, a oko njega ostali članovi Pekinške patke. Ta mi se slika trajno ugravirala, i s njom mi se srušio sav dotadašnji svijet, sve što sam mislio da on jest, a to je neizrecivo sivilo, dosada i radništvo u pretrpanim tramvajima na putu k tvornicama i predgrađima, jer sam shvatio da odijelo, osim direktora ili oficira, može činiti i pankera.
Samo da mi je kupiti takav sako. Te trapke i bedževe.
Onda sam ustao, namjeravajući Fricovu mamu zamoliti čašu vode, i baš kad sam se našao na kuhinjskom pragu, srušio se i Fricov stari, pao je kao fosna, tiho, zaleđen od udarca, s rukama uz tijelo, na leđa.
Vojnički.
Dlanom prekrivši usta, stara se ukipila od šoka i nijemo je stajala kraj sudopera, zureći čas u muža na podu kuhinje, a čas u sina…
Ali, osam godina poslije, srušila se i Jugoslavija.
*
U dućanu smo ukrali bocu Vecchie Romagne, cugali je i pušili Opatiju. Sjedili smo na klupi u parku ispred nebodera.
– S čim si ga to kresnuo?
– Daskom za rezat.
– Jebote, Fric!
Šta?
– Pa, ono… Mogo si ga ubit.
– Mogo sam…
Digao sam pogled s prašnjave staze na cestu te prema ulazu u neboder: nigdje nikoga, pa pomislih, samo da tako i ostane. Zatim sam pogled vukao gore, zaustavivši ga na balkonu na devetom katu.
Fric je rekao: „Uporno želi da ja nastavim tamo gdje je on stao… Uporno želi od mene napraviti sebe kakav je želio biti…”, te se zakašljao i ispljunuo gvalju u prašinu.
– A to je?
– Šta?
– Pa, šta je htio biti?
– Htio je biti idiot.
– Pa, reko si da to i je… Znači da je uspio.
– Neee… A ne! On je htio biti puno veći idiot nego što je. On je razočaran zbog toga. Ne može se podnijeti takvog, kao malog idiota, pa je od mene odlučio napraviti velikog idiota, želi sebe gledati u meni. Želi me vidjeti u uniformi i barem s činom više od njegova…
– Ali, nije mala stvar biti kapetan prve klase.
Ipak, stvarno mi je laknulo kad sam ga ugledao, pa viknuh: – Eno ga! Na balkonu! Da se povučemo u park?
Fric me zgrabio za ruku, rekao je: – Ne!
Odigao je glavu, zijao je u oca si gore. Oca u bijeloj potkošulji, Yassa donjem dijelu trenirke što je, zureći kroz vojnički dalekozor, tražio sina kvartom. Na balkonu se stvorila i mama, provirivala je iza njegovih ramena.
Ona nas je i skužila, pokazala mu je prstom gdje da gleda.
I, našli su se. Zurili su jedan u drugog, oficir u pankera, a onda je stari pružio dalekozor ženi pa je iz trenirke, s leđa, izvukao Plitku poeziju, prelomivši ploču na koljenu i te je polovice zavitlao s balkona tog sivog nebodera…
*
Jedna je polovica odletjela nama iza leđa, a druga se kao bumerang okrenula u zraku i okomito pala na krov Zastave 101, boje maslinova ulja.
