Francuskog dramatičara, redatelja, glumca i koreografa upoznali smo kada je njegovo “Zatvaranje ljubavi” gostovalo na Festivalu svjetskog kazališta 2012. godine. I bila je to, na izuzetno jakom festivalu, prava bomba; čovjek koji je ostavljao i kojeg su ostavljali u lice publike bacio je kraj (svake) ljubavi. Ubrzo je ZKM, u kojem je tada ravnateljica bila Dubravka Vrgoč, postavio hrvatsku varijantu “Zatvaranje ljubavi”, i bila je to prva Rambertova režija u Hrvatskoj, predstava u kojoj se Nina Violić, uz partnera Gorana Bogdana, dokazala kao najmoćnija glumica svoje generacije.
More cvijeća u životnom činu
Priča s “Glumicom” nije tako jednostavna. Dramu je Rambert pisao za moskovsko kazalište, i ona je uz glavnu priču o smrti i odlasku, “sekundi” u kojoj proleti ljudski život, i snažna referencija o ruskom kazalištu i načinu na koji ga publika obožava do granice idolopoklonstva. Na sceni je poznata i cijenjena glumica, gledamo njezin zadnji dan života. Oko nje su članovi obitelji, sestra se s mužem vraća seiz inozemstva kako bi se oprostile, smrtnu postelju obilaze učitelji, partneri, mladi glumci iz kazališta... To je zadnji – životni – čin kojim vlada “more” cvijeća jer ruska publika svoje glumce doslovno zasipa cvijećem, tako da nakon važnih premijera u kojima glume istinske zvijezde to donošenje cvijeća na scenu traje i dvadesetak minuta. Taj ruski običaj zadivio je Ramberta, postao detalj koji autor vrti u nekoliko krugova koristeći sve moguće asocijacije umirućeg cvijeća, truljenje, svega što nestaje... I vjerojatno bi to cvijeće u Rusiji ostavilo sasvim drugačiji dojam. No, zbog kojekakvih razloga ova drama još nije izvedena u Rusiji, doživjela je francusku, a sada i hrvatsku premijeru, na sceni HNK Zagreb. Rambert je ovdje autor, redatelj i scenograf (tek bolnički krevet, bolnička svjetla, jedan stol i nekoliko stolica i obilje umjetnog cvijeća), dramaturginja je Sanja Ivić, a “Glumicu” je preveo Zlatko Wurzberg.
Tri tjedna rada s redateljem
Za razliku od proživljenog i moćnog “Zatvaranje ljubavi” u “Glumici” kao da se autor na trenutke gubi u obilju onog što želi pokazati uz smrt. Dok jedna žena jasno kaže da ne želi otići, dok roditelji zdvajaju jer nisu na ovom svijetu kako bi pokopali vlastito dijete, dok sestra traži oproštaj i pomirenje, kolega zdvaja jer se zaljubio dok ona umire... Rambert od težine smrti koju si je zadao bježi u obožavanje kazališta. Na trenutke se čini da ga više brine moguća smrt kazališta od smrti jedne žene. A kada se nedosljednostima doda činjenica da je ansambl Drame HNK Zagreb imao samo tri tjedna rada s redateljem na ovoj predstavi jasno je da odaje dojam nedovršenosti. Iz te su nedovršenosti ideja, zamisli i provedbe, iskočili samo oni najjači: nevjerojatna Alma Prica, koja doslovno gospodari kazalištem čak i kada je to samo njezin glas iz tame. Nina Violić je stamena u ulozi sestre koja ne žali zbog svoje krivnje, a “kriva” je zbog bijega, ali i bogatstva, Livio Badurina odličan kao tipičan slabić, čovjek koji voli obje sestre, ali je izabrao onu jaku, onu koja ga je odvela u bogatiji život. I tom trolistu treba dodati još i iskusnog Franju Kuhara i sasvim mladu Tenu Litvan, koji su uspjeli doći do pravih emocija.
Ostale uloge (posebno one najvažnije poput životnog partnera umiruće glumice kroničnog alkoholičara kojeg tumači Bojan Navojec i svećenika kojeg glumi Damir Markovina) kao da su još u nastajanju, u traženju, čak ne ni u pronalaženju. Parafrazirajmo stoga Rambertu tako dragog Čehova: ako je u prvom činu puška na zidu, u zadnjem ona mora opaliti, dajmo stoga ansamblu, za koji on sam tvrdi da je moćan, šansu da “opale” po “Glumici”. Rambert to s njima nije uspio učiniti.