Film “Izbrisana” slovenskog redatelja Mihe Mazzinija koji smo gledali na Festivalu tolerancije donosi priču o slučaju za koji je donedavno malo tko znao, a Sloveniju progoni već 27 godina. Priča je to o 25.671 osobi neslovenskog podrijetla koje je Ministarstvo unutarnjih poslova 26. veljače 1992. izbrisalo iz svih registara. Ostali su bez dokumenata, prava na boravak, zaposlenja, prebivališta i zdravstvene zaštite, a mnogi od njih ni danas nemaju reguliran status.
Gubitak prava i svake zaštite
Junakinja filma Ana dolazi u bolnicu roditi kada shvati da je iz nepoznatog razloga nema u kompjutorskom sustavu. Nakon porođaja ne puštaju je s kćeri kući – ona je izbrisana, u sustavu ne postoji, što čini njezinu kćer siročetom. Iako u noćnoj mori, kafkijanskom košmaru iz kojeg naizgled nema izlaza, Ana ni trenutka ne očajava, već ne posustaje u svojoj borbi za pravdu.
Naslovnu ulogu tumači Judita Franković Brdar, s kojom smo porazgovarali o izbrisanima, toleranciji, prihvaćanju različitosti i tome kakav utjecaj umjetnost i film imaju u stvaranju našeg pogleda na svijet.
– Prije snimanja nisam znala ništa o situaciji izbrisanih, a putujući s filmom po festivalima, uvidjela sam da ljudi zaista za to nikada nisu čuli. Zato sam neizmjerno sretna da sam na ovaj način dobila priliku upoznati se s tom situacijom. A film je sigurno medij preko kojega možemo doprijeti do ljudi pričajući filmskim jezikom o stvarima koje nas se zapravo tiču. Sutra se svatko od nas može naći u ovakvoj ili sličnoj situaciji – rekla nam je Judita.
Tema izbrisanih u Sloveniji još je iznimno osjetljiva, a ljudima je o tome još teško govoriti. Ljudi koji nisu upućeni u tematiku, pogotovo stranci, kaže nam Judita, i u nevjerici prvo pitaju je li se to zaista dogodilo. Ipak, u današnjem svijetu nije teško zamisliti kako jednim potezom ostajemo bez identiteta.
– Ako razvoj budućnosti ide proporcionalno današnjem napretku, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti svi će biti čipirani, a onda je to zaista samo klik u kompjuteru i više ne postojiš. Kontrola i manipulacija ljudima i ljudskim životima bit će jednostavnija nego ikada. Mislim da je bilo važno snimiti ovaj film i zbog prošlosti, ali i zbog budućnosti – dodaje.
“Izbrisana” je iznimno emocionalno zahtjevan film za gledanje, a s obzirom na to da našu sugovornicu često imamo priliku gledati u filmovima teške obiteljske i socijalne tematike, zanimalo nas je i na koji se način ona nosi s tako zahtjevnim ulogama.
– Rad na “Izbrisanoj” na mene je iznimno intenzivno utjecao, samo snimanje bilo je kratko, realno nisam imala vremena pustiti Anu cijelo to vrijeme, došla bih doma i pomislila: Ako sada zaspim, neću se probuditi. Baš neki primarni strah. Mislim da me rad na takvim filmovima čini empatičnijom osobom, a nadam se da posljedično i gledanje takvih filmova ima sposobnost u gledatelju probuditi isto, ili bar usaditi misao, osjećaj kojega će se sjetiti i moći prizvati jednom kad bude potrebno – kaže nam Franković.
U filmu je posebno jaka scena u kojoj Ana odlazi na sastanak s novinarom u nadi da će preko medija javnost upozoriti na problem izbrisanih i doći do svoje kćeri koju su joj oduzeli u bolnici. On je odbija, s podsmijehom joj savjetujući da se obrati tabloidu ili nekom obiteljskom časopisu. Njezin je odgovor, dok stoji u mokroj majici, zapanjujuće izravan: “Da im kažem da se muzem kao krava i bacam mlijeko jer ne mogu doći do svog djeteta?”
Tom je rečenicom izražena sva majčinska bol – ne samo kao emocionalna zebnja za djetetom već on ima i svoju opipljivu, fizičku manifestaciju potrebe za dojenjem s kojom se susreću gotovo sve majke. Takve su se teme rijetko direktno otvarale u javnom diskursu, pa čak i na filmu, zbog čega su mnoge žene trpjele u tišini.
Kroz film i umjetnost možemo i s takvih tema skinuti stigmu, smatra Franković.
– Meni gluma i rad na ulogama i pričama pomaže da izrazim neke stvari i ideje i mišljenja koje ne mogu ili ne znam izraziti u životu. Upozoravati filmom na ono što se ne bi smjelo događati i jest u skladu s idejom o toleranciji, razumijevanju ili, ako bih morala sumirati, o čovječnosti i humanosti – kaže.
Održivo je što se prodaje
Film “Izbrisana” sasvim je sigurno ispunio tu svoju zadaću, a i odlično se uklopio u koncept festivala Tolerancije na kojem je prikazan. Upozorava na represivnost sustava koji je često nenaklonjen pojedincu. Judita se trudi razvijati empatičnost, osvještavati, govoriti o drukčijima koji nas ne ugrožavaju, već oplemenjuju, što je, smatra, nešto što trebamo njegovati i za to uvijek napraviti prostora.
Pitali smo je i misli li da su kultura i umjetnost danas ugrožene?
– Današnji kapitalistički sustav kulturu je doveo do toga da ako sama sebe ne može prodati kultura nije održiva. Onaj proizvod koji nije profitabilan, žao nam je, neka umre! Najjači opstaju, no mislim da je to pogrešno. Nekada najjači trebaju stati u obranu onih slabijih, u suprotnom, najjači su samo ljepši naziv za bullies. To utječe na glumce kao i na sve druge, ako se znaš prodati uspijevaš, ako ne, žao nam je. A to je način koji ubija zanimljive, kreativne individualce. Sustav bi uvijek trebao štititi najosjetljivije i najugroženije – zaključila je Judita.