Alice Munro, "Javne tajne" /OceanMore, 149 kuna/
Kada je lani početkom listopada objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila kanadska književnica Alice Munro, reakcije u cijelom svijetu bile su nepodijeljeno pozitivne. Kanađanka koja izbjegava publicitet, intervjue i promociju obljubljena je autorica koja je divljenje i struke i šire javnosti izborila formom pripovijetke. Zahvaljujući nakladi OceanMore, hrvatski štovatelji Alice Munro sada mogu pročitati i njenu zbirku “Javne tajne” (ovaj naslov nekakvim ciničnim slučajem podsjeća na naslov knjige Nore Roberts, ali tu, naravno, prestaju sve sličnosti). Zbirku je na hrvatski prevela Maja Šoljan, a riječ je o četvrtoj knjizi Alice Munro prevedenoj na hrvatski jezik, što svakako valja pozdraviti. Mnogi suvremeni dobitnici Nobelove nagrade nisu bili te sreće da ih hrvatski izdavači sustavnije predstavljaju hrvatskoj javnosti. “Javne tajne” premijerno su objavljene još prije dvadesetak godina, a riječ je o knjizi tipičnoj za stil i književni interes ove slavne kanadske književnice.
U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki. Istina, Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti. Najkonkretnija po tom ženskom, pa onda i feminističkom pitanju je u priči “Albanska virđina”, jednoj od rijetkih svojih priča koju ipak premješta iz kanadskih provincijskih mjesta i naselja smještajući je u albansku balkansku vrlet koju opisuje iznimno snažno, i ovdje dokazujući svoju nedvojbenu literarnu i stilsku vještinu. No, Alice Munro ne bi bila toliko cijenjena da si u svojim pričama ne dopušta totalnu spisateljsku slobodu, pa i u ovoj zbirci ne robuje sadržaju i preglednosti, nego se u pričama poigrava i likovima i vremenima u kojima se ti likovi pojavljuju te tako čitatelja vrlo često ostavlja u nedoumici, nekada ga i namjerno upućujući prema logičkim stranputicama. Stoga na kraju njenih pripovijetki točka uopće ne znači i uobičajeni kraj priče, dapače. Tek tu autorica ostavlja prostora za daljnja zbivanja i nove zaplete. Takvim postupkom svakog čitatelja na neki način pretvara u pisca koji može nadopisivati ove mučne pripovijetke sa snažnom atmosferom.
U svojim pričama, Alice Munro zna biti iznimno surova i gruba, pa ponekad i iznenadi brutalnošću opisa kao što je to učinila u složeno koncipiranoj i iznimno razvedenoj priči “Skriveno i otkriveno” gdje minuciozno sadistički opisuje stravičnu nesreću u pilani. Svih ovih osam priča prepuno je čudnovatih likova koji se svete svojim dobrotvorima, dobrih ljudi koji nisu imuni od loših postupaka, uvjerenih vjernika koji tako lako krše onih deset zapovijedi, nesretnika koji nikako ne mogu pobjeći svojoj kobi, ali i žrtava za koje nikada nećemo saznati od čije su ruke stradali. Cijeli opus Alice Munro zapravo je strastvena literarna borba protiv svijeta u kojem ljudi moraju biti ili crni ili bijeli, ali i borba za društvo u kojem će apsolutno svaki pojedinac imati pravo ne samo na svoj stav nego i pravo na svoju posebnost i nedjeljivu prepoznatljivost.