Bora Ćosić, "Mirni dani u Rovinju" /Profil, 99 kuna/
Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe. U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća. Plod tih boravaka netipična je putopisno-autobiografska knjiga “Mirni dani u Rovinju” koju je Ćosiću objavio zagrebački Profil, i to, razumljivo, u biblioteci Velimir Visković bira za vas. Naravno, riječ putopis ne bi vas trebala zbuniti niti usmjeriti na krivi put.
Ćosić u ovoj knjižici nije pisao o napuštenim i pospanim gradićima istarskog poluotoka, niti o njihovim srušenim palačama ili izbjeglim starosjediocima. Ćosić ne piše o istarskoj zemlji, istarskim vinogradima i maslinicima, niti o starim crkvicama posijanim po tom tartufima bogatom području. U knjizi “Mirni dani u Rovinju” ovaj ugledni autor kroji priču o svom vlastitom rovinjskom domu, udobno smještenom u stari dio tog nekadašnjeg otoka kojim dominira znameniti toranj crkve sv. Eufemije. I pritom raspoloženom Ćosiću nije bitno piše li o nekoj skulpturi Branka Ružića ili o starom hladnjaku crnogorske marke Obodin. O figuricama koje mu je poklonio neki jugoslavenski ambasador po afričkim zemljama ili o banalnim predmetima svakodnevne upotrebe. Riječ je tu o punokrvnim esejima kojima autor daje snagu autentičnosti spominjući brojne prijatelje ili samo usputne prolaznike koji su se našli u njegovu rovinjskom mirnodopskom, ali i ratnom utočištu. Među njima su iznimno zanimljivi napisi o nježnom slikaru Josipu Vaništi, o supruzi Milovana Đilasa Mitri ili pak o Kaći Samardžić, ženi srpskog filozofa Radomira Konstantinovića koji je također bio rovinjski sezonski stanovnik... Nabraja Ćosić imena kao što su Vlado Martek, Vlasta Delimar, ali i Milo Dor, Slavko Mihalić, Danilo Kiš, Mirko Kovač (još jedan uvjereni Rovinjež), Slavenka Drakulić, Borislav Mihajlović Mihiz, Daša Drndić, Richard Swartz, Irena Vrkljan i njen suprug Benno... Svi su oni blagovali za Ćosićevim velikim rovinjskim stolom pa su dobili i svoje mjesto u ovoj autobiografskoj zbirci sjećanja i podsjećanja.
Na mahove, ali vrlo rijetko, Ćosić je i kritičan prema negdašnjim (i bivšim) prijateljima i znancima, ali u ovom štivu nema ni traga nekim pozerskim ljutnjama, frustracijama i sitnim osvetama. Ima ova diskretna posveta jednoj jedinoj rovinjskoj kući i svoju globalističku dimenziju. Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik.
Pišući o drugima, Ćosić je jako puno rekao i o sebi i o svojoj društvenoj izoliranosti i introvertiranosti. Tako se u jednom lepršavijem dijelu knjige čudi zagrebačkim intelektualcima koji nakon dobre hrane i pića vole lakonski zapjevati za stolom. Ćosiću je takva vrsta zabave strana, čak i nerazumljiva, pa mu se vjerojatno ne sviđaju ni rovinjske bitinade, višeglasne i strastvene pjesme rovinjskih težaka i ribara. Stoga knjiga “Mirni dani u Rovinju” nije običan putopis u kojem ćete saznati nešto više o tom istarskom gradiću, nego pogled u dušu jednog pisca koji je živio umjereno, premda mu proza ni približno nije ni pomirljiva ni spremna na bilo kakve kompromise.
