Susret Andrića i Šantića je fikcija, ali sam došla na ideju da priču o Aleksinoj nesretnoj ljubavi ispričam kroz njihov susret

Novinarka i književnica Ines Kajić Bubalo objavila je svoj prvi roman "Krojačica" koji je prepoznala i nagradila Fondacija za izdavaštvo FBiH Sarajevo. U više vremenskih slojeva roman je posveta Mostaru, književničinu rodnom gradu, a kao glavna priča kristalizira se susret Ive Andrića i Alekse Šantića, koji na samrtnoj postelji piscu otkriva svoju ljubavnu priču.

S književnicom smo razgovarali o tome koliko u svemu ima fikcije, a koliko istine, kako je istraživala događaje od kojih neki idu i 500 godina u prošlost te kako je, živeći u Rimu, udahnula u roman dah hercegovačkog podneblja u kojemu je odrasla.

Iako je roman "Krojačica" vaš prvijenac, ušao je među deset nagrađenih rukopisa prošle godine na natječaju Fondacije za izdavaštvo FBiH Sarajevo, na koji inače pristižu stotine radova etabliranih pisaca. Je li vas iznenadilo da ste kao "debitantica" nagrađeni?

Apsolutno sam bila iznenađena, ali to ne znači da se nisam duboko u sebi nadala kako bi vrijednost mog rukopisa mogla biti prepoznata. Roman sam pisala od ljeta 2021. do kolovoza 2022. godine, a onda sam ga u zimu 2023. brusila. Taj spisateljski proces je asketski tip života, jer ono malo slobodnog vremena posvećujete imaginarnom svijetu dajući sFe do posljednje kapi. Na tom putu ste uvijek usamljeni, pločnik je pust, gotovo u pravilu ste neshvaćeni, a da biste jedno djelo pretočili u stvarnost, potrebna je lavovska hrabrost, predanost i disciplina, vjera u samog sebe bez obzira na to kakve vas sve nedaće zadese u svakodnevnom životu. Takvim sam životom živjela tu godinu dana na relaciji Sarajevo – Mostar, pišući dnevno jedan sat, trenirajući vlastitu izdržljivost. Ovu nagradu doživljavam kao odu mojoj snazi da se oduprem svim negativnostima i pišem o likovima kojima sam dala najviše od sebe.

Roman ima 500 stranica, no da ne uplašimo čitatelje – vrlo je protočan, pitak, lako se čita. Nekako se stječe dojam da ste ga lako napisali, kao da vam je ruka vođena nekom emotivnom energijom...

U vrijeme kad sam se iz petnih žila trudila biti dobra novinarka, a to je bilo jako davno, zapamtila sam jednu stvar koju su me naučili moji iskusni, eminentni mentori i zauvijek nosim taj moto u sebi kada se bavim pisanjem. Kazali su mi: "Ines, moraš napraviti vijest da je razumije dijete od 7 i stariji od 77…" Trudila sam se do posljednje stranice romana ne opterećivati čitatelja, jednostavnošću vući konce, ali uvući se pod kožu kako bi se upravo stekao takav dojam – lakoća. U vrijeme pisanja romana često sam se znala pitati kojim se i kakvim metodama služe drugi pisci, jer mi se ponekad činilo da sam riječi zamijenila brojevima i računanjem. U rokovnik sam crtala kostur priče, brojila stranice, mjerila ih dužinom prethodnih poglavlja, bilježila gdje trebam unijeti određenje preinake, skicirala ritam da bi priča, upravo kako ste rekli, tekla poput rijeke i emotivnošću kreirala ambijent. Misao vodilja bila je da se radnja neprestano odvija, da se čitatelji mogu poistovjetiti s likovima u romanu jer su im više nego poznati. Hvala vam na ovoj konstataciji jer sada znam kako sam uspjela u svojem naumu. To jest moj prvijenac, ponosna sam na njega, pa se nadam kako će ideja kojom sam ispreplela priču biti prepoznata kako kod javnosti tako i kod vrsnih majstora pera.

Iako roman isprepliće dvije paralelne priče – jednu nakon završetka 1. svjetskog rata, a drugu tijekom posljednjeg rata – i u njemu ima dosta smrti, napisali ste da je to prije svega roman o ljubavi?

To je roman o ljubavi. Ljubav je ključ jer cijela priča govori o ljubavi i posvećenosti sestre bratu, majke sinu, prijatelja prijatelju, mladenačkoj ljubavi, kao i onoj nedosanjanoj i nedostižnoj. Ljubav prema gradu, Šantićeva ljubav prema Mostaru, ljubav neimara Hajrudina prema arhitekturi i mostu, ta slušalačka strast Andrića koji je od svega najviše volio pisanu riječ. Poznata nam je Šantićeva ljubav prema Anki, ali nitko prije mene je nije ispričao ovako, znamo svi kako je Andrić bio povučen i melankoličan, ali nitko to nije rekao na moj način. Znamo svi kako postoji jedan veličanstveni most na rijeci Neretvi, ali nitko još nije zapisao legendu o Hajrudinu kao što sam ja to učinila. Tu sam utkala i svoj osobni dug prema osobama koje su živjele i disale za Mostar, a zaista sam ih poznavala. Sve sam to stavila u taj svoj rokovnik i neumorno plela priču kroz priču, doslovno do posljednje rečenice.

Čini se da je "Krojačica" djelomično i posveta vašem rodnom Mostaru?

Znate kako kažu: "Mostarci mogu otići iz Mostara, ali Mostar iz njih nikada…" U mom se slučaju to ponavlja kao teorem o beskonačnosti, do u beskonačnost istinito…

Ovim sam romanom odala počast svom mjestu rođenja, željela sam mu kroz ove redove vratiti epitet najljepšeg grada u regiji, jer ne možete od grada uzimati samo najbolje, a ne dati mu ništa zauzvrat, vrijedi za svakoga od nas. Ovo je zapravo i poziv, poruka. Mostaru već nekoliko desetljeća kronično nedostaje ljubavi, pažnje, potpuno je gurnut u drugi plan. Od tih opjevanih ulica i sokaka, plavog neba i behara, sočnih smokava i crvenih kao krv šipaka nije ostalo gotovo ništa, svatko uzima što želi, ali reciprociteta nema na vidiku. Svaki sam dan u svojoj osnovnoj školi "Antun Branko Šimić" na Pijesku prolazila pored velikog natpisa ukrašenog krasopisom na kojem stoji vječna poruka: "Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda…" Opominje nas vrijeme da smo svi prolazni, naši dani trebaju biti protkani ljubavlju i dobrotom. Kako sijemo, tako ćemo požnjeti.

U romanu ima dosta povijesnih ličnosti, poput Ive Andrića, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića... Jeste li se prije pisanja posvetili povijesnom istraživanju ovih osoba?

U Sarajevu sam se opet poput srednjoškolke upisala u biblioteku i krenula u istraživanje nekih povijesnih događaja, iznova pročitala Andrićeva djela, posebno sam izučavala njegove "Sveske", iščitavala Šantićevu poeziju, tražila i mnoge druge zapise koji se kriju isključivo na policama ovih ustanova. Kako sam i studirala književnost, ta prošlost naših slavom ovjenčanih pisaca poslužila mi je kao lajtmotiv da kreiram ambijent koji je danas zaboravljen.

Označivala sam, prepisivala pasuse da mi budu orijentir za određena društvena događanja u djelu, kopirala, radila obrise onih podataka koji će mi poslužiti za inspiraciju, nekim danima bila sretna, drugim obeshrabrena tom količinom informacija i materijala. Ipak, težak je i mukotrpan taj posao, mora se priznati. Kad na sve to nadodate još breme vlastitih sumnja, poput pitanja je li ovo možda uzalud i kako napisati priču koja će dotaknuti srca čitalaca, onda sigurno možete kroz ove redove osjetiti i patnju kojom je omeđen put spisatelja. Sjećam se kako sam epilog napisala na sredini romana jednog popodneva, pa je onda čekao još šest mjeseci da bude otipkan na posljednjoj strani djela. U trenucima predaha, utočište sam tražila u filmovima i pjesmama koje piscima služe kao daljnji poticaj za kreativnost.

Središnja priča je susret Ive Andrića i Alekse Šantića, koji mu na samrtnoj postelji priča svoju nesretnu ljubavnu priču. Je li se njihov susret doista dogodio ili je on vaša fikcija? I koliko je roman općenito fikcija, a koliko se naslanja na autentične događaje?

Susret Šantića i Andrića nije se dogodio. Nema niti jednog podatka o tome. Okosnica moje priče u samom začetku bila je da ispričam mlađim naraštajima kako je mostarski pjesnik bio zaljubljen u Slavonku, ali s druge strane uvijek sam samoj sebi govorila kako je Andrić imao pravo zapisavši da je svjetlost ono što ga je dočekalo u susretu s Mostarom. Ta svjetlost postane dio vas, nosite je kamo god da idete, pa sam u toj mreži različitih činjenica došla na ideju da bi pjesnik Šantić mladom Andriću mogao reći nešto što mi ne znamo o toj nesuđenoj i nesretnoj ljubavi. Šantića ne muči samo bolest nego mu kao otvorena rana na duši stoji neostvarena ljubav prema Anki koju on posljednjim atomima snage priča najboljem slušaocu na svijetu, Andriću. Puzzle po puzzle, ili riječ po riječ, saznat ćemo odgovore na sva prašinom sakrivena pitanja. Roman je plod mašte, fikcija, naslonjena na određene, poznate i lako provjerljive činjenične podatke. Grad na obalama Neretve oduvijek je bio inspiracija umjetnicima. Kažem, bio je, ali i ističem bez ikakve sumnje, ostat će to bez obzira na sve.

Taj susret Andrića i Šantića ima filmski potencijal, jeste li razmišljali o tome?

Pročitali ste roman, pa sasvim sigurno znate kako je to nekoliko različitih, ali istih tema unutar knjige. Zahtjevno je pratiti tu nit filmskom kamerom, ali nije nemoguće. Možda bih jedan primjerak knjige mogla poslati Danisu Tanoviću, on je majstor svog zanata.

Jako je zanimljiva priča kada Andrić u jednoj mostarskoj aščinici sluša priču o gradnji Starog mosta. Priča je jedna bravurozna povijesna digresija, no njome kao da ste htjeli spojiti Andrića s mostovima kao inspiracijom, iz koje je proizišao njegov najpoznatiji roman "Na drini ćuprija"?

To je moram istaknuti, još jedan od razloga zašto sam za Andrićevim likom posegnula na ovaj način. Nobelovac Andrić nije to slučajno postao. Čitajući "Sveske", mogla sam uroniti u njegova promišljanja, mogla sam nazrijeti što je sve mučilo slavnog pisca na putu prema ostvarenju njegovih djela i stvoriti jasnu sliku o tom razdoblju u kojem je pisao. Bio je konstantno bolestan. Odugovlačio s diplomskim radom. Bio protjeran iz diplomacije zbog toga. Seljakao se. Odrastao bez oca. Ivo Andrić bez ikakve je naznake prokrčio sebi put u besmrtnost, svojim rukopisima i to je vrijedno svakog poštovanja. Poslije ceremonije otvaranja Starog mosta u Mostaru 2004. godine, otišla sam u posjet njegovoj rodnoj kući u Travniku. Bila je trošna, rasklimana, ali prepuna sačuvanih uspomena. Dobila sam na poklon kasetu, audiosnimku koju i danas imam, gdje Andrić čita jedno djelo. I sada se sjećam boje i tona njegova glasa, mogla sam na trenutak oslušnuti i vizualizirati to vrijeme, raspoloženje, sve sam upila i osjetila tugu kojom je uvijek bio okružen. Ispostavilo se, s ove distance, kako je ta njegova sposobnost da pažljivo sluša izvanredan dar koji je poslije iskoristio u svojim djelima. Opet zahvaljujući njemu danas imamo biblioteke jer je novac od Nobelove nagrade iskoristio za njihovo stvaranje, altruistički cilj bez presedana. Kad imate sve to na umu, bilo je sasvim lagano povezati priču o neimaru Hajrudinu koja se u jednom zaglušujućem danu bez cilja otvara pred njim. I meni je poput vas legenda o graditelju najbliže srcu. Sretna sam da sam je mogla uobličiti u ono što sam i zamislila.

Julijana Matanović u recenziji romana piše da vi "mudro i tiho polemizirate s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj", dok "o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute". Je li vas ta misao vodila dok ste opisivali nobelovca?

Kad sam radila pripreme i istraživanja za svoj debitantski roman, secirala sam sve što je stajalo ponuđeno na stolu, metaforički. Koliko od svega toga ja trebam uzeti za sebe, često sam se pitala jer to su bale i bale materijala... Vagala sam, shvaćajući kako središte moje priče zauzima priča o ljubavi Alekse Šantića i Anke Tomlinović. A onda sam se odlučila na onu varijantu opisa Andrićeva lika kojeg najbolje poznajemo. Opet je bio odabran da mu se kazuje, a uz put svoja sam promišljanja o njemu predstavila na jedan suptilniji i osjećajniji način. Moj doživljaj Andrića iz jednog sasvim neobičnog kuta. Književnica Julijana Matanović shvatila je to odmah. Roman je, kao što sam već spomenula, posveta Mostaru, ali ne samo gradu nego je to posveta ljudima koji su živjeli u njemu prije mene i utabali stazu kojom ih danas ja pratim. Za mene, rođenu Mostarku, pjesnik Šantić je uz rame nobelovca, jer je svaki na svoj način dao pečat, pokazao nam kako se može, treba i mora uzdignuti i kad ti život slomi krila.

Roman izlazi na stogodišnjicu smrti Aleksa Šantića, kao da ste tempirali mostarskom pjesniku...

Vjerujem kako u našim životima ništa nije slučajno. Dugih 100 godina baš nitko nije posegnuo za ovom temom, bila je tu, eto ponuđena svima na dlanu, otvorena kao karte na stolu kad složite remi, ali se zaobilazila. Svjesno, nesvjesno, više nije ni važno. Možda su mnogi mislili kako je o Šantićevu životu i njegovoj priči sve rečeno, sve se zna, ali ja sam, ponukana nekim vlastitim izborima, krenula na ovaj neizvjesni put.

Vidjela sam kako se vrata mogu otvoriti ako ih gurnemo i iz drugog smjera, pa sam krenula tamo sama, oboružana samo željom. Ovim sam romanom ispunila svoje mladenačke snove, isplatilo se čekanje, jer kako se to kaže: pisac može napisati devet ili deset knjiga podjednako uspješnih, ali samo je u prvoj ostavio svoje srce. Svoj sam prvijenac posvetila svom voljenom Mostaru i pjesniku Šantiću.

Ovaj intervju o mojem romanu izlazi na 79. rođendan mog oca pa je ovo zaista jedinstvena prilika da mu zahvalim na podršci koju mi je nesebično pružao cijeli moj život, vjerovao u mene kada nitko nije, bio mi rame za plakanje i stijena na koju sam se uvijek mogla osloniti. Hvala mu na svemu.

Ne treba posve otkriti, ali niste li jedan od likova u knjizi i vi sami?

Ja nisam niti jedan lik, ja sam autorica kojoj su mnogi stvarni likovi poslužili da napiše roman o ljudima koji danas nisu među živima. Njihove su mi životne priče bile najbolja podloga da tkam ćilim s bezbroj šara. Ali, vrijedilo je,zar ne.

Vaš je stil pisanja podosta romantičarsko starinski, kao da modernistički stilovi nisu nimalo utjecali na vas?

Samo me još jedna osoba poznaje iz vremena kad sam pisala kratke priče, prepoznat će se sama…. Pa ni tada joj se nije baš dopadao moj stil, ali evo ja nikada nisam odustala od njega, ni kad sam bila kritizirana da ne pratim trendove, nove riječi u književnosti, način na koji se autori obraćaju publici. Ostala sam dosadno dosljedna sebi, znajući da će doći taj dan zbog kojeg ću biti ponosna na svoj starinski stil izražavanja. Opet, tema romana tražila je otklon od modernog. Sumnjam da poznajem ijednu osobu koja može reći da ima utjecaj na mene, teško ikada odustajem od svojih ciljeva i zamisli pa ćete mene sresti na cesti na kojoj nema gužve. Prazna ulica i bremeniti uspon.

Pripremili ste i edukativnu slikovnicu za osnovnoškolce EKO+LOGI+JA koju je ilustrirala Večernjakova ilustratorica Kristina Franić. Opišite nam taj projekt i kakvi su vam planovi s njim?

Od kolovoza 2022. godine živim u Rimu koji ima više stanovnika nego cijela BiH, a spominjem to jer ne mogu a da ne uočim kako se i ova metropola doslovno guši u plastici. Sve se pokušava učiniti da nas jednostavno plastika ne pojede i proguta, ali potrebe ljudi 21. stoljeća su zastrašujuće. Slikovnicu sam napisala još puno prije ovog romana, u doba korone, i ona govori o zaštiti čovjekove okoline. To je interaktivna slikovnica za djecu uzrasta do 11. godina starosti, jer ako želimo mijenjati svijet i percepciju, potrebno je krenuti od novih generacija. Mi smo tu da pomognemo, usmjerimo, ohrabrimo, a oni da djeluju. Svima bi nam treba biti jedan zajednički cilj: očuvati Zemlju, jer slične nove, naseljive nema. Ilustratorica Kristina Franić svojim je talentom sve moje ideje pretočila u stvarnost, njezina je kreativnost zaista osvježavajuća pa se nadam kako ćemo uskoro mladim čitateljima i njihovim roditeljima moći predstaviti dječaka i žabu koji putuju gradovima Europe ukazujući na ekološke probleme današnjice. Tim putem moramo krenuti ka budućnosti.

Planirate li uskoro promociju knjige, gdje se može kupiti vaša "Krojačica?"

Fondacija za izdavaštvo FBiH odabrala je izdavačku kuću Planjax iz Tešnja da objavi nagrađene rukopise i moram reći da su to napravili svjetski... U Sarajevu se od 17.do 22. travnja 2024. održava Sajam knjige pod motom: "Moja riječ" te će na štandu izdavača Planjaxa biti predstavljen i moj roman. Promocija knjige u Rimu održava se krajem ožujka u organizaciji Udruženja građana BiH "Bosna u srcu" u Rimu, ugošćena od strane Prve Rimske općine (Casa del Municipio Roma I Centro) i Volonterskog centra CSV Lazio-Centro di Servizio per il Volontariato ETS. Promocija u Mostaru planirana je na ljeto u osmom mjesecu u Ćorovića kući, gdje se i odvija radnja romana. Možda uz malo sreće održimo i promociju u Zagrebu. Knjiga se može naći u knjižarama Svjetlost i Sarajevo Publishing u Sarajevu, online na stranicama izdavača te u Hrvatskoj u knjižari Dominović.