Kada je još prije 20-ak godina napisao prvu svjetsku rock-enciklopediju na hrvatskom jeziku, glazbeni kritičar Zlatko Gall dokazao je da modernu glazbu prati sustavno i sistematično te da je i sam prava enciklopedija rock'n'rolla. Gall je, s kolegama Horvatom i Dragašem, nastavio tradiciju populariziranja pop i rock-glazbe koju su etablirali Glavan i Vrdoljak te je život posvetio pisanju o rifovima, notama, solažama i svim drugim elementima tipičnima za modernu glazbu.
Ovih je mjeseci izašla Gallova nova knjiga "Šezdesete", koju je objavio MB Books Nevena Kepeskog, sad već njegov stalni izdavač. To je prava "cigla" od 583 stranice "garnirana" brojnim fotografijama i citatima ključnih aktera scene šezdesetih. Knjiga se može naći u svim boljim knjižarama, ali i u online distribuciji po cijeni od 29,90 eura.
U knjizi "Šezdesete – kada je glazba mijenjala svijet" u oko 85 poglavlja opisujete najvažnije rock-figure, odnosno albume tog desetljeća. Po čemu su šezdesete neponovljive?
Šezdesete su nesumnjivo najvažnije i najzanimljivije desetljeće 20. stoljeća. Postupni izlazak iz poratne bijede, golemi iskoraci u tehnologiji i "osvajanju svemira", sučeljavanje hladnoratovskih blokovskih strana koje je simbol dobilo u Berlinskom zidu, rat u Vijetnamu, borbe za ljudska prava... te s druge strane bujanje svih oblika supkulture, umjetničke produkcije te medija i popkulturne produkcije učinili su da šezdesete na planetarnom planu ostave neizbrisiv trag. Vrijedi podsjetiti da je na sceni tada avangardna umjetnost, anti-art, neo-dadaizam i konceptualna umjetnost, pop art, minimalizam... te underground strip, alternativni magazini, piratski radiji...
Koje su karakteristike rock-glazbe i cijelog tog "hypea" šezdesetih, pored toga da je to era buntovništva, seksualne revolucije, hipi-pokreta koji je kulminirao Woodstockom 1969.?
Sve što se događalo tijekom šezdesetih u politici, društvenom životu, tehnologiji, umjetnosti... kao da se slilo u popularnu glazbu dekade. Točnije u rock, koji – kao novi generički pojam – usisava sve, od jazza, bluesa, rhythm and bluesa, klasične glazbe, world musica, folka, soula, funka, rock and rolla, rockabillyja do popa, countryja i avangardne glazbe te na velika vrata ulazi u mainstream.
Je li rock-kultura šezdesetih pridonijela općenito demokratizaciji Zapada, s obzirom na to da je rušila rasne i ine barijere, a primjer Woodstocka besprijekoran je dokaz onoga što bismo današnjim jezikom rekli – slavljenje političke korektnosti?
Možda se bolje poslužiti terminom supkultura umjesto kultura. Supkultura šezdesetih bila je novi fenomen s nizom anti-establišment pokreta i kulturnih pojava koji su zapljusnuli zapadni svijet. U SAD-u je išao ruku pod ruku s antiratnim i antinuklearnim prosvjedima zbog utrke u naoružanju te američke intervencije i rata u Vijetnamu, ali i s borbom za ljudska prava. U prvom redu rasna, ali i ženska, s bujanjem feminističkog pokreta, zahtjev za prava homoseksualaca te za prava na nove norme ponašanja suprotne dotadašnjem građanskom moralu, modi i životnom stilu. Podjednako u Sjedinjenim Državama i u Europi turbulentnu 1968. obilježili su studentski pokreti. Oni kao uzor za djelovanje imaju najviše američki pokret za ljudska prava, odnosno borbu protiv segregacije crnačkog stanovništva započetu još u drugoj polovini 1950-ih. Bilo je to najočitije na folk-protestnoj sceni s početka šezdesetih, a potom kod pacifističkih hipija te, kasnije, i kod radikalno politiziranih yuppieja na isteku desetljeća. Naime, prvi put u povijesti omladinska se kultura tijekom šezdesetih prepoznaje kao drukčija od generacije roditelja pa "baby boomeri" rođeni nakon Drugog svjetskog rata traže slobodu u izrazu svoje "različitosti". To logično dovodi i do bujanja šarolike supkulturne scene. Zahtjevi za legalizaciju ili liberalnije zakone za uporabu marihuane, pojava LSD-ja i gurua psihodeličnih eksperimenata Timothyja Learyja te Kena Keseya i njegovih Merry Prankstersa posebno su bili aktualni u drugoj polovini šezdesetih pojavom hipija i psihodeličnog pokreta u umjetnosti. Zajedno sa "seksualnom revolucijom", odnosno liberalnijim odnosom prema seksu lišenom puritanskog morala. Sve se to reflektiralo i na modu, koja je odbacila sve stare konvencije pojavom bikinija, minisuknje Mary Quant, orijentalnih dezena, šarenila koje je išlo pod ruku s hipijevštinom i psihodelijom, beatlesovskih frizura, dugačke kose i brada... te sveopćom dominacijom jeansa kao nove generacijske uniforme. Kulminaciju je, kako ste rekli, donio kraj desetljeća s "Woodstockom" kao velikim finalom utopističkog sna i "ljeta ljubavi".
Koliko je vas osobno, tada kao klinca i pred kraj 60-ih tinejdžera, zahvatilo to ritmičko ludilo sa Zapada?
Maksimalno koliko je moglo, s obzirom na to da nisam živio na Zapadu.
Pripadam generaciji domaćih diskofila kojoj su u poznim šezdesetima i ranim sedamdesetima glazbeni ukus brusili New Musical Express, Melody Maker, Disc and Music Echo te radijski DJ-i BBC-ja i Radio Luksemburga. Točnije, program danas zaboravljenog Marka Easterna, disc jockeya poznatog po ispunjavanju glazbenih želja slušateljima s druge strane "željezne zavjese", ali i urednog slanja i potpisanih promotivnih fotografija rock-zvijezda. Na Luksemburgu sam pak slušao emisije utjecajnog i kultnog radijskog DJ-a Kida Jansena. Potonji je – poput Johna Peela, čiju sam kolumnu sricao u tjedniku Disc & Music Echo – volim to kazati – odgojio više "progresivnih rokera" nego li kumrovečka škola mladih komunista.
Često se u izborima najboljih rock-albuma u samom vrhu nalaze dva albuma 60-ih – "Sgt. Pepper&" Beatlesa i "Pet Sounds" Beach Boysa, s time da je Brian Wilson preduhitrio Lennona i društvo. Jesu li i vama ta dva albuma u samom vrhu i zašto? I koji je zapravo bolji?
Teško je raditi neku ultimativnu rang-listu nekih esencijalnih albuma. Posebice kada je riječ o psihodeliji kod Beatlesa i Beach Boysa. Ili o Hendrixovu prvijencu, nastupnim albumima Doorsa, Velveta, MC5... A tu je i Pink Floyd sa svojim debutom. Vječno je, recimo, među svim tvrdim fanovima pitanje: tko je u Engleskoj prvi objavio album remek-djelo psihodelije: Beatlesi "Sgt.Pepper" ili Pink Floyd "The Piper"? Uzalud. Jer svevremeni albumi rocka ne mogu se mjeriti tek datumom nastanka, pukim položajem na crti povijesnih razdoblja i stilova, ali ni tržišnim uspjehom. Stoga ni golema prednost komercijalnog "Sgt.Peppera" kao ni činjenica da je nastupni album Pink Floyda objavljen dva mjeseca prije albuma Beatlesa, ama baš ništa ne znači u prosudbi o značaju i "komparativnim prednostima" dvaju doista velikih albuma. Uostalom, Beatlesi su i na godinu ranijem "Revolveru" debelo ušli u psihodelični prostor Harrisonovim očijukanjem s indijskom glazbom i Lennonovim recitiranjima ulomaka iz Tibetanske knjige mrtvih. Pink Floyd je pak i prije ulaska u studio već uvelike eksperimentirao na klupskim seansama s netipičnim Barrettovim melodijama čiji su fragmenti bili "povezani" smionim psihodeličnim zvučnim eksperimentima, neuobičajenim solima i "jazzy" improvizacijama s puno reverba i feedbacka.
Psihodelične vibracije u drugoj su polovini šezdesetih u Engleskoj već obilato bile u zraku. Bilo ih je na albumima Beatlesa i Stonesa – koji su tragom Dylana i psihodelije spjevali i veličanstvenu psihodelijom ozračenu baladu "Lady Jane" – ali i na pop-skladbama The Move poput "Flowers In The Rain", Traffica – koji su i debitirali uspjelim psihodeličnim singlom "Hole In My Shoe" – a posebice Small Facesa koji su 1967. bljesnuli ne samo remek-djelom "Itchycoo Park" već i niskom "narkotičkih oda" poput "Green Circles" ili "Here Comes The Nice". No pravi eksperiment kojemu su težili glavni akteri psihodelične klupske underground scene – poput Pink Floyda i Soft Machine – bio je moguć samo ako ga se uspješno artikulira u "projekte" koji će biti istovremeno pionirski i inovativni, ali – barem formalno – ostati unutar najšire shvaćene pop-pjesme. E, tu je bitna uloga Briana Wilsona i Beach Boysa jer se psihodelija utkala u format melodiozne pop-pjesme. Odnosno na album "Pet Sounds". U popularnoj mitologiji rock and rolla "Pet Soundsu", koji je objavljen u 16. svibnja 1966., pripada stoga posebno mjesto. Album je, mnogi to drže, potaknuo Beatlese na "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band", ali, što je mnogo važnije, postao je ključni album završetka tranzicije Briana Wilsona s "tinejdžerskih simfonija" do izrazito ambiciozne slojevite glazbe.
Koji su još odlični albumi iz te dekade? Mnogi će spomenuti "Forever Changes" ne baš razvikane grupe Love kao nešto iznimno u povijesti rock-glazbe...
Lider grupe Love Albert Lee dobro je razumio što su Beatlesi htjeli i napravili sa "Sgt. Pepperom", a još i više da mu se nakon Hendrixa i Doorsa sužava prostor na, uvjetno rečeno, "underground sceni" Los Angelesa. Na snimanje "Forever Changes" okupila se stoga moćna gomilica studijskih glazbenika čemu je jedan od razloga bila slojevitost skladbi s bogatom orkestracijom, gudačima, puhačima i klasičnim partiturama, a drugi mnogo prozaičniji jer je producent Bruce Botnick bio nezadovoljan stanjem u bendu. Zapravo, Love su "na dah" snimili samo dvije skladbe – "The Daily Planet" i "Andmoreagain" – prije nego li ih je Botnick poslao "natrag u garažu" na vježbanje materijala. Četiri mjeseca kasnije, kad je album bio gotov, svi su mogli reći – vrijedilo je. Jer sa svojim nadrealnim tekstovima i atmosferom, "Forever Changes" bio je gotovo manifest psihodeličnog rocka. I ostao doista velik album.
Je li ispravno ono klasično pitanje – Beatlesi ili Rolling Stonesi? Ili bi poštenije bilo ljude pitati recimo – Beatlesi ili Beach Boysi, ili nešto treće, misleći na to tko je broj 1 svih vremena? I kad stavite na vagu britanski i američki rock šezdesetih, na koju bi stranu prevagnulo?
Vaga bi pokazala "neriješeno". Ja sam vječni fan Beatlesa i engleske scene, no s druge strane Atlantika su Dylan, Velvet Underground, MC5, blues, rhythm and blues i soul produkcija Motowna, Staxa... pa rezultat mora biti neriješen.
Pitanje Beatlesi ili Stonesi od samog je početka besmisleno. Konačno, antagonizam između ta dva benda bio je medijski trik tadašnjeg menadžera Stonesa Andrewa Looga Oldhama. Jesu li Beatlesi pop, a Rolling Stonesi rock? Smiješno pitanje usporedi li se recimo žestoka proto-metalna "Helter Skelter" Beatlesa i nježna elizabetinska balada "Lady Jane" Rolling Stonesa.
Zašto se na našim prostorima više slušao i volio britanski nego američki rock?
Mislim ponajprije zato što je bio dostupniji. U svojim nježnim i formativnim godinama mnoge kasnije mi najdraže američke izvođače nisam imao prilike nigdje čuti; ni na radiju ni na pločama.
Na poglavlju o Led Zeppelinima citirate Roberta Planta, koji kaže: "Ne samo da mislimo da smo najbolja grupa na svijetu, nego mislimo i da smo mnogo, mnogo bolji od one koja je na drugom mjestu, koja god to grupa bila." Gdje su po vama Zeppelini, koji su, čini mi se, u svijetu rock-glazbe prodali najviše ploča nakon Beatlesa?
Led Zeppelini bili su nesumnjivo veliki rock-bend s korijenima i u bluesu – kao bitni predstavnici blues-rocka nakon Creama, ali i britanskog folka, zahvaljujući Pageovu prijateljstvu s Royem Harperom, pa i elemenata world musica. Danas su na tom tragu rasne koncertne rock-atrakcije možda najviše Foo Fightersi.
Gdje se rock najbolje razvijao izvan Velike Britanije i SAD-a u tim godinama? Zanimljiv je bend iz Nizozemske Shocking Blue, no nema puno takvih.
Ima ih mnogo, samo nisu šire poznati. Svojevrsnu "zakrpu" za diskofile dao je sjajan CD box iz serijala "Nuggets", s izvrsnim psihodelijom ozračenim europskim garažnim bendovima.
Koje ste od ovih bendova i kantautor(ic)a gledali uživo i koje koncerte najbolje pamtite?
Pa u to "zlatno doba" bio sam klinac s ove strane "željezne zavjese", no kasnije sam mnogo puta "ulovio" i McCartneya, Dylana, Deep Purple, Soft Machine, Johna Mayalla, Neila Younga, Erica Claptona, Vana Morrisona... Naravno, i nebrojeno puta Stonese. Iz šezdesetih pak pamtim sjajan koncert Holliesa – posljednji s Grahamom Nashom prije njegova odlaska u Kaliforniju, gdje se udružio s Nashom i Stillsom. I to – kad su nastupili u show programu Splitskog festivala. Na kojem su tu svirali i The Shadowsi.
Ako se vratimo malo unatrag, na 50-e, kad je po vama zapravo započeo rock? Kojom pjesmom?
Ima mnogo različitih teorija. Jedna zanimljiva je da se taj rock and roll gitarski zvuk "formatirao" nakon što je Ike Turner koristio Fenderovo pojačalo koje je prije gaže ispalo iz kombija s opremom i dobilo neku čudnu distorziju. No rock and roll, s korijenima rhythm and bluesa i countryja, ipak počinje u Sun studiju Sama Philipsa u Memphisu.
Elvisa su zvali kraljem rocka, Michaela Jacksona kraljem popa, kako onda nazvati Boba Dylana?
Bob Dylan je otac, sin i duh sveti autorske pjesme unutar najšire shvaćenog rocka.
Je li glazbena kritika danas premalo kritična prema izvođačima iz 60-ih? Kad god ispliva neka novootkrivena pjesma Beatlesa, Dylana ili nekog trećeg, o njoj se orkestrirano pišu panegirici...
I da i ne. Glazbenici koje spominjete su "opća mjesta", nešto kao javna glazbena površina za koju svi znaju, no mnogo je sjajnih bendova i izvođača iz šezdesetih koji su bili i ostali na margini interesa i kritike i one šire publike.
Na kraju knjige imate i poglavlje posvećeno domaćem terenu kad su u pitanju 60-e. Kako tu stoji Hrvatska u odnosu na druge države nastale raspadom Jugoslavije?
Stoji bolje. Ne samo zbog Jugotona i činjenice da je prvi album – a to su "Naši dani" Grupe 220 – objavljen za Jugoton, već i zbog politike i zagovora modernosti te razmjerne otvorenosti prema ideološki nepoćudnom Zapadu, koja je ipak vladala u Hrvatskoj. Bitan faktor svakako je turizam, Opatija kao mondeno ljetovalište nekog socijalističkog tipa, prve modne revije i robne kuće koje potiču konzumerizam, uzlet produkt i grafičkog dizajna koji je sjajno pokazao Dubravko Merlić u svom dokumentarnom serijalu ili Zvonko Maković na izložbi "Šezdesete"... Svakako je bitna i blizina Trsta i Graza, pojava listova za mlade poput Plavog vjesnika, kad ga je uređivao Pero Zlatar, kasnije genijalnog Pop Expressa...
Pretpostavljam da ćete sada pisati o 70-ima, također bogatoj rock-dekadi. Osim što se tada razvio punk, koje su još specifičnosti 70-ih? I ako su 60-e bile neponovljive, kakve su 70-e?
Knjiga "Sedamdesete" vjerojatno će se pojaviti za godinu dana. Radim na njoj već dvije-tri godine, no čeka me još mnogo posla. Na globalnoj sceni desetljeće je počelo nastavkom svega začetoga u šezdesetima, nastavilo se prog-rockom, heavy metalom, art-rockom, neo psihodelijom, eksplozijom funka i soula... a završilo disco glazbom, garažnim hard-coreom, punkom, novim valom. O fenomenu kantautora Zapadne obale, country-rocku i soft-rocku i da se ne govori. Kod nas je pak došlo do prave diskografske eksplozije sa stotinama pop i rock-albuma, od kojih su mnogi doista esencijalni. Pomalo se stoga bojim broja stranica te buduće knjige pa ćemo možda zbog opsega morati ići i na dva toma. U svakom slučaju slijedi još jedna pozamašna "cigla".
Članak dobar -stop- The beatles ili The Rolling Stones? Ovi potonji-stop- Britanski rock ili američki? Onaj prvi.