Posljednjih dana čuje se da je Goran Marković najbolju ulogu do sada, premda su mu zapažene mnoge i na filmu, ostvario u drami “Obitelj” koja je nedavno u režiji Ivana Plazibata premijerno izvedena u HNK Split. Upitan je li točna ta konstatacija, Marković veli da je “Obitelj” teška predstava u kojoj je “sve na glumcu”. S Anom Marijom Veselčić i Stipom Radojom sazrio je i ništa mu nije teško. Imaju zajedničke teme, interne šale i zna da radi s prijateljima.
Gorana Markovića odmalena je privlačio film premda mu je otac glazbenik. Kao dijete govorio je da će biti onaj koji pravi filmove, a nije znao što je redatelj. Kao pučkoškolac “glumio” je u Gradskom kazalištu mladih učeći od Gorana Golovka, potom plesao u “Vrućoj čokoladi”. Završio je srednju likovnu, smjer grafički dizajn, i na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisao vizualne komunikacije. Nakon prvog semestra shvatio je da ne može dugo sjediti za računalom. Položio je prijamni ispit na glumi, upisao je, ali tek potkraj druge godine studija shvatio da je gluma ono što može raditi cijeli dan. I da, bez obzira na umor, može i dalje raditi.
Široj javnosti poznat je po ulogama u filmu “Zvizdan” i seriji “Loza”, a igrao je i u filmu Barbare Vekarić “Aleksi” .
S kim više volite raditi na filmu, s etabliranim Daliborom Matanićem ili mladom Barbarom Vekarić, pitamo ga?
– Svaki redatelj donosi nešto svoje. Ima dijelova struke s kojima se Barbara tek upoznaje. Ona uvažava moje ideje i zajednički dolazimo do rješenja. Mladi redatelj voli ponavljati. To mi nije problem jer se u ponavljanju dođe do novih ideja. Matanić je pak jedan od redatelja koji puno zna o filmu, a s druge strane, u naravi ima dječju zaigranost što je dobitna kombinacija. Pušta te koliko je potrebno da se opustiš, a poseban je njegov smisao za humor. Matanić može biti jako zahtjevan, ali zbog njegove naravi nisi ni svjestan da te gura u nelagodu. Čovjek mu naprosto vjeruje, osjeća njegovo veliko znanje. Kod Barbare imaš veći moment otkrivanja, više dodirnih točaka i prepoznavanja, imamo slične probleme. Kad bih morao, vjerojatno bih izabrao njega jer sam za Zvizdan emotivno više vezan – kazuje Marković.
U svojoj matičnoj kući HNK Split stvorio je mnogo likova, ali sa žaljenjem ističe kako je puno premijera, a malo izvedbi.
– Na kraju više probaš nego što igraš, a to je šteta jer se predstave razvijaju što ih više igraš. Ponekad se skidaju s repertoara samo zato što se mora napraviti nova premijera – kaže.
Otkriva kako mu je najbitnije da je predstava dobra, ne razmišlja o tome igra li u drami, komediji ili tragediji. U HNK Split situacija je takva da je jedna stara plejada glumaca otišla, a Mijo Jurišić, Elvis Bošnjak i on, objašnjava, pokrivaju srednju generaciju. Dramski ansambl splitskog teatra po njemu je idealan za izvrsne projekte. Potvrđuju to nagrade za “Orestiju” i “Kroćenje goropadnice”. Bitan je odabir naslova i tko režira.
– Priliku treba davati mladima, treba nam svježa krv – poručuje.
Drži da se politika ne bi trebala miješati u umjetnost iako razumije, s obzirom na to da je društveno odgovorna, da politika razmišlja kako kultura treba biti u dobrim rukama.
– Ali dublje miješanje politike narušava društvo kojem ona treba služiti. Mislim da su umjetnost i kultura jedna od najvažnijih stvari u društvu, preko nje se razvijaju drugi segmenti, postajemo bolje društvo. Ponekad se čini da se radi na tome da se svjesno uguši kultura, da se svjesno zaglupljuje ljude. Možda je pohlepa toliko velika da se uništavanje organski događa – kaže Marković.
Ne može se opredijeliti što mu je draže, kamera ili kazalište. Uzori su mu klasici američke kinematografije, od domaćih glumaca Krešo Mikić.
Upozorava da živimo napeto, sve više u virtualnom svijetu.
– Moraš se javiti na mobitel, moraš imati Facebook, Instagram. Tehnologija se mora koristiti s ukusom. Živimo u svijetu agresije, sve se gleda kroz prizmu profita, ljudi jedni drugima postaju neprijatelji, konkurencija. Kao da možemo preživjeti bez empatije, a tehnologija ti daje lažni osjećaj da možeš. Potrebni smo jedni drugima više nego ikada, a toga nismo svjesni. Moramo se družiti, gledati jedan drugome u oči, razmjenjivati mišljenja. To je najvažnije ako hoćemo napredovati. I tako se dođe do profita, možda većeg i kvalitetnijeg – smatra Marković.