Od danas će se na svim kioscima (po cijeni od 79,90 kuna) moći kupiti nova knjiga povjesničara i latinista Tomislava Ćorića “500 poznatih i zaslužnih hrvatskih žena” u izdanju Večernjeg lista. No Ćorić se istom tematikom bavio i prije. Još 1997. napisao je knjigu “Hrvatska žena u povijesti”.
Kako to da je vaš interes usmjeren prvenstveno na – žene?
Zapravo, 1995. bila je posvećena ženi, kako od UN-a tako i od Katoličke crkve. Tada je nastao prvi rad o ženama, a 1997. objavio sam knjigu “Hrvatska žena u povijesti”. I nakon toga pratio sam i kontinuirano se bavio ovom problematikom, ali s promjenjivim ritmom. Vukao me povjesničarski istraživački poriv za otkrivanjem i prezentacijom nepoznatog ili malo poznatog. Sklon sam, kao i većina povjesničara, tražiti neistražena i nedovoljno obrađena područja i predstaviti ih javnosti. U ovom slučaju, istraživanje hrvatske ženske povijesti. Uvidio sam da ovo područje nije dostatno obrađeno, da i hrvatsku žensku prošlost treba izučavati te je predstaviti javnosti da bi slika hrvatske prošlosti bila cjelovitija. Prihvatio sam se posla. Čitao, istraživao, prikupljao povijesnu literaturu, konzultirao povijesne izvore, pisao i napisao biografski leksikon u kojem je obrađeno 500 poznatih i zaslužnih hrvatskih žena. No bavim se i drugim područjima hrvatske povijesti. Posebno mi je draga hrvatska vojna prošlost, uvjetno recimo “muška tematika”, ali gdje se ističu i pojedine žene, što se može vidjeti i u leksikonu.
Tko je za tu nepravdu prema ženama, da ih se, ma kako značajne i važne bile, gotovo uopće nije spominjalo, najviše kriv?
Ne možemo nikoga konkretno i pojedinačno osuditi. Ali načelno možemo reći da je krivo vrijeme, okruženje i kontekst, politički, svjetonazorski, sveukupni, kako na širem, europskom, tako i na nacionalnom planu. Logika kaže – s obzirom na to da su javni svijet, javnost i politika gotovo do 20. stoljeća gotovo potpuno pripadali muškarcima, može se reći da je muški svijet kriv za povijesnu nevidljivost žena. No ne valja ništa generalizirati i apsolutizirati, pa ni ovu procjenu. Recimo, može se pitati – gdje su bile žene, zašto se ranije nisu drznule i počele boriti za svoja prava?
Koliko je dugo nastajala ova nova knjiga te kakvu nam ona pouku donosi?
Rekoh da se, uz ostalo, 20-ak godina bavim ovom problematikom. Komunikacija, razgovori s pojedincima doveli su me u kontakt s Večernjim listom. Neposredni rad na leksikonu trajao je, promjenjivim ritmom, tri godine. Uz napomenu da je u međuvremenu dolazilo do promjena koncepcije, dorada, korekcija, primjedaba recenzenata i urednika knjige. Što se pouke tiče, mogu reći da su hrvatski narod, hrvatska povijest i historiografija dosad bili osakaćena bez ženske povijesti. Spoznaje o hrvatskim ženama mogu se sada inkorporirati u cjelovitu i integriranu hrvatsku povijest čime se dobiva jasnija i kvalitetnija slika hrvatske prošlosti.
O koliko ste značajnih žena u hrvatskoj povijesti prikupili materijal te kojim ste se kriterijima vodili pri selekciji, odnosno odabiru koga od njih sve navesti u knjizi?
Prikupio sam solidnu dokumentaciju, uglavnom o ženama iz novijeg vremena. Naime, o ženama iz starije hrvatske prošlosti manje je literature. U nazivu knjige je “poznatih i zaslužnih” hrvatskih žena. Dakle, prepoznatljivost od javnosti, stručne ili šire, i zaslužnost glavne su odrednice i temelji. Iza obje odrednice moraju biti javni rad i djela po kojima su ušle u ovu knjigu. Za veliki broj njih stoji, ili može stajati, neka od ovih odrednica: prva, pionirka, najstarija, najbolja, najveća, najpoznatija, najpopularnija, utemeljiteljica, promicateljica, nositeljica, istaknuta, zaslužna, velika, dobra, najljepša... Što se tiče kriterija izbora osoba te njihova leksikografskog tretmana, ni krvna, ni regionalna, ni zavičajna, ni svjetonazorska, ni profesionalna, čak ni nacionalna “zrnca” nisu bila odlučujuća. Jedini kriterij, po mom skromnom znanju i sudu, bio je prinos i prilog hrvatskom društvu i hrvatskoj baštini, bilo da su živjele na hrvatskom prostoru, bilo drugdje u svijetu.
Koja vas je žena, pri istraživačkom radu za knjigu, najviše zadivila? I zašto?
Teško se opredijeliti za neku pojedinačno jer je svaka dala sve, u skladu sa svojim mogućnostima i prilikama u kojima je živjela. Teško je eliminirati ijednu ženu jer svaka je imala svoj životni i radni put te dala svoj optimalan prinos i prilog hrvatskoj prošlosti. Zadivljuju me sve. Učiteljice, „svećenice znanja“, posebno cijenim i poštujem. Koliko su očiju otvorile. Požrtvovnost časnih sestara na gotovo svim poljima djelovanja nema kraja. Tzv. zaštitarke hrvatskog identiteta, materijalne i duhovne baštine, kulturnopovijesnog i prirodnoga naslijeđa odradile su iznimnu ulogu, pa je Hrvatska danas, i njihovom zaslugom, među prvima sa zaštićenim vrijednostima i objektima na UNESCO-ovoj listi. Umjetnice su uljepšavale ovaj grubi svijet, znanstvenice su otkrivale nove spoznaje i davale nova tehnološka i tehnička rješenja koja su koristila čovjeku i društvu. Žene iz socijalne skrbi vidale su rane bolesnih, siromašnih i nemoćnih, sportašice su postizale rekorde i uzdizale emocije, bilo osobne, bilo kolektivne... Ipak, Marija Jurić Zagorka svojim životom i djelom, ponižavana, odbacivana, obespravljena, svojom borbom protiv svih, za nacionalna, za politička, za ženska prava, svima kriva, a nikome se ne da, buni se za pravdu, pravo, osobno, žensko, nacionalno… Nekako, možda je najizuzetnija među svima. Simbol je borbe, patnje, ali i rezultata. Ispričavam se svima ostalima.
A što ste pri radu na knjizi doživjeli i kao veliko osobno otkriće? Čija vas je to biografija izronjena iz mraka prešućenosti na neki način “izula iz cipela”?
Zapravo, baveći se ovom problematikom, kao veliko osobno otkriće u vrijednosnom smislu otkrio sam koju su muku, tragediju, ponižavanja naše Hrvatice imale i prošle da bi opstale, a kamoli da bi nešto stvarale. Unatoč tomu otkrio sam i beskrajnu i bezgraničnu energiju, kako u privatnom tako i javnom životu, da bi nam namrle goleme vrijednosti i djela kojima se danas dičimo. Ako bih se opredjeljivao za neku Hrvaticu koja me, kako rekoste, “izula iz cipela” – opet veoma teško. Radije bih nabrojao nekolicinu: Jelena Zrinski, nama gotovo nepoznata junakinja, a toliko velika, Dragojla Jarnević, preporoditeljica, prva profesionalna književnica, Ilma Murska, prvi “hrvatski slavuj”, i sve kasnije sopranistice... Sve gotovo nepoznate, a toliko su dale hrvatskoj kulturi i identitetu. Tragikomično za nas Hrvate.
Da bi se ime, biografija, značaj i postignuće neke žene našli u vašoj novoj knjizi, jedan od uvjeta bio je da ona više nije živa. To upućuje na zaključak da bi ova knjiga, nakon određenog vremena, mogla dobiti nastavak. Biste li se primili i tog posla?
Da, u leksikonu su samo hrvatske pokojnice, one koje su časno i kvalitetno svršile ovozemaljski životni krug. Nijedno djelo, pa ni ovo, nije savršeno i zavijeke završeno. I ono je nepotpuno, nezavršeno. Postoje brojne žene koje su također dale prilog hrvatskoj kulturi, a nisu ovdje iz nekih razloga. Uvjetno, recimo, konkurencija je i među preostalima velika. Polje je neistraženo i neobrađeno te treba zaći u dubinu povijesti, izvora i literature, pronaći zapretane bisere. Zasigurno neću zanemariti ovu problematiku, ali imam i drugih obveza. Imam ideja u vezi s ovom temom, ako život potraje… Ne obećavam ništa.
Vidite li i u današnje vrijeme, među živućim ženama, neke za koje biste već sad mogli reći da su zaslužile da ih se naziva značajnima i na ponos našoj zemlji?
Kako u Hrvatskoj tako i u svijetu među živućim hrvatskim ženama, prema navedenim kriterijima, ima onih koje su važne u hrvatskim, ali i širim okvirima. Neke se ističu svojim radom i rezultatima, a neke bi ušle u leksikon po društvenom položaju i dužnostima koje obnašaju. Međutim, neka još žive. Svima njima želim dug život i sreću u životu te da svojim radom i djelima još prinesu hrvatskoj baštini.
Što mislite, kako bi povijest čovječanstva, ali i Hrvatske, izgledala da su tijekom minulih stoljeća priliku za odlučivanje i vođenje, umjesto muškaraca, imale upravo – žene?
Hipotetsko pitanje. Riječ je o politici. A što je politika i koji joj je cilj? Ako joj je cilj opće dobro, afirmacija i izgradnja čovjeka i društva – svi smo deklarativno za to. No pitanje vlasti je nešto drugo. Vlast bi trebala biti služenje, a ne gospodarenje ljudima, društvom i dobrima, što omami vlastodršce. Umjesto općeg dobra s vremenom pojedinačni interesi postanu krajnji cilj vlastodršca. Bi li žene omamila vlast? Smatram da bi. Čovjek – bilo muškarac, bilo žena – ograničeno je biće pa samim tim, svjesno ili nesvjesno, griješi na štetu naroda. Vlast je moć i slast koja opija. Vlastodršcu treba korektiv da bi ispravno vladao. U povijesti ima primjera dobrih, a isto tako i loših vladara, pa i vladarica. Dakle, nije odlučujuće je li na čelu žena ili muškarac. Zanimljivo: upravo sam neki dan sa suprugom razgovarao o tome. Ona je rekla: “Žene bi bile ili puno bolje ili puno gore.” Izaberite odgovor, a ispričavam se ženama ako sam ih iznevjerio.
A na kraju, što mislite o aktualnim pokušajima da se smanje prava žena vezano uz pobačaj, da se neki protive Istanbulskoj konvenciji...?
U Hrvatskoj, po Ustavu i zakonima, svi su građani ravnopravni. Žene su zakonski ravnopravne i zaštićene. Društvo se uređuje demokratskim i zakonitim sredstvima i načinom, pa će se tako i ova problematika urediti. Ako je izbor – život ili smrt, biram život, ma kako to tko tumačio i smatrao i ma što to značilo.
Severina, Kraljica, Ruža.