O starosti su pisale Daša Drndić i Dubravka Ugrešić, pa i muškarci poput Igora Mandića i Pavla Pavličića.
Tema je prisutna i ispisuje se, ali samo u umjetnosti, a sada o njoj piše i Slavenka Drakulić u knjizi “Nevidljiva žena i druge priče” koju je predstavila u zagrebačkom MUO. Riječ je o 16 priča o nevidljivosti koja dolazi sa starošću, o smrti, o gađenju pri pogledu na ostarjelo tijelo koje se više ne uklapa u obrasce ljepote. Baš kao što je na promociji primijetila i Anera Ryznar, knjiga ostavlja dojam emocionalnog udara, katarze, ulaska pod kožu, ali i oslobađanja. Figura nevidljivosti žene u naslovu metafora je kojom se želi dijagnosticirati i privatni, ali i društveni odnos prema ženskom starenju.
Poznato je da je Slavenkin opus obilježilo probijanje tabua koji su često bili vezani uz sferu tjelesnosti, pa i činjenicu da žensko tijelo nikada nije samo njezino, odnosno da se njegova ljepota i svrha ustanovljuju u oku nekog drugog. Postavlja se pitanje postoji li uopće stara žena ili je to oksimoron? Hrvatska postaje staro društvo, a javni diskurs nezainteresiran je za tu činjenicu, no ondje gdje mediji ne nalaze interes, kultura ga pronalazi. Kako je napomenuo i glavni urednik Frakture Seid Serdarević, Drakulić ima dobar nos za pronalaženje tema. A nalaze li i one nju?
– Kao novinarka uvijek tražim teme. No neke se teme ne daju dovoljno duboko obraditi na način novinarstva pa morate prijeći u drugu formu. O starosti pisati u novinarstvu odnosi se na socijalni aspekt tipa kako se društvo odnosi prema starim osobama, jesu li mirovine premale... Ali kada želite intimni doživljaj, artikulaciju iznutra, onda je to nemoguće u novinarstvu jer ta tema na novinarskom nivou neće nikoga dotaknuti. Ona će donijeti neku svijest, ali neće donijeti ono što je ovdje važno, a to je identifikacija s tekstom i osobama i doživljajima u knjizi – kaže Drakulić pa objašnjava zašto se starost u javnom kontekstu slabo tematizira.
– Fokus knjige na onome je o čemu ne znamo puno, već svi nagađamo da i drugi mora da tako misle i osjećaju, ali nismo u to sigurni jer se to zapravo ne tematizira. A ne tematizira se jer nas kultura u tom smislu uvjetuje. To je kultura u kojoj se cijeni mladost. Nastojimo ne samo biti vječno mladi, već besmrtni. To je kultura za koju je Susan Sontag još 1978. u “Bolesti kao metafori” napisala: “smrt je uvredljivo besmislen događaj”. To je kultura koja čini sve da bi takvu smrt nadišla, a ipak... Uglavnom, bilo mi je važno pokazati te skrivene strahove i osjećaje, a osnovni osjećaj koji sve veže je fragilnost. Mentalna, psihološka i fizička fragilnost, to kako se na neki način starenjem pretvaraš u staklo – veli.
Pripovijeda i o nemogućnosti da se pripremimo na smrt, svoju ili tuđu. – Ni to nije tema razgovora jer se o tome teško govori. A o tome je teško i pisati a da ne postaneš patetičan. Dugo sam pisala ovu knjigu jer ni sama nisam nalazila dovoljno literature na koju bih se oslonila – kaže pa nastavlja:
– Ciljano sam željela čitati iskustvo starosti žena, no u potrazi za literaturom našla sam malo toga. To me zaprepastilo pa sam se opet vratila Susan Sontag koja kaže “da zbog načina na koji naša kultura poima smrt, upravo je kultura smislila da se umjesto o smrti piše o bolesti”. I svaka epoha ima svoju bolest, a meni se čini da se u naše doba Alzheimer pretvara u tu novu bolest kao metaforu. Karakterističan je za Alzheimerovu bolest gubitak pamćenja, a pamćenje je suština svakog identiteta. Kad u tražilicu upišete “starost”, izbacuju se knjige o tome kako ne ostarjeti. No kad upišete Alzheimer, dobijete puno, čak i književnih djela.
I muško i žensko starenje podliježe različitom shvaćanju kada je u pitanju seksualnost. Normalno je da muškarac ima mlađu ljubavnicu, dok je obrnuto skandalozno.
– Teško je pobjeći od stereotipa, ali moramo se boriti. Upravo iz muških knjiga o starenju poput one Philipa Rotha vrišti ta razlika i jasno je da muškarci imaju jednu preokupaciju i to je njihov libido. U knjigama koje su pisale žene ima vrlo malo posvećenog tome. I ja u knjizi pišem o muškarcima, ali u tom odnosu zrelih ljudi meni se čini da je najvažnija solidarnost, ljubaznost i da te taj netko vidi.
- Sinko, kako se zove onaj Švabo što po kući sakriva stvari?- upita baka unuka. - Alzheimer, bako! - odgovori unuk. Eto, i Jugoslaveni došli do tih tema i pitanja.