U 'Čuvaru dvorca' ima elemenata slučaja Đureković, ali svi likovi su plod moje mašte

Napeta, intrigantna, vjerno snimljena, s bogatim glumačkim postavom koji čine Ivo Gregurević, Goran Bogdan, Barbara Nola, Vinko Kraljević, Iva Babić... serija “Čuvar dvorca” redatelja i scenarista Lukasa Nole, sinoć premijerno prikazana na HRT-u, donosi nov pogled na stara zbivanja 80-ih koja bi mogla biti zanimljiva ne samo domaćoj publici, nego i inozemnom tržištu.

– Predmet mojega interesa “insajderski” je pogled, pogled “staroga” kadra SDB-a na zbivanja i promjene koje donose osamdesete. Namjera mi je bila posvjedočiti o jednome raspadu sistema obavještajne zajednice, a time indirektno i komunizma. Urušavanje jednoga sistema, carstva ili sličnog oduvijek je bila zanimljiva tema za umjetnost, a mislim da ova naša, osim po marginama, nije do sada bila snimljena – govori Nola s kojim smo porazgovarali o detaljima nove, vjerujemo, TV uspješnice.

Dosta je neobično da nitko prije vas nije snimio seriju ovako intrigantne tematike. U pitanju je pravi špijunski triler.

Nisam još upoznao, barem muškog redatelja, kojem nije san snimiti špijunski film. Eto, mene je zapala serija, ali bio sam presretan što se vraćam nečem žanrovskom, meni izuzetno zabavnom, a nadam se da će biti i gledateljima. To je napeta priča o kriminalu, politici i obavještajnim službama, nešto što smo temeljito i dugo pripremali.

Već se desetak godina bavite istraživanjem djelovanja Službe državne sigurnosti i naručenih ubojstava političkih neistomišljenika. Je li priča na kraju konstruirana na konkretnom istinitom događaju? Na prvu loptu dosta podsjeća na slučaj Đureković.

Slučaj Đureković isplivao je u javnost kada je “Čuvar dvorca” već bio debelo u pripremi i da, serija ima neke elemente koji podsjećaju na tu epizodu i utemeljena je na činjenicama, ali priča i likovi plod su isključivo moje mašte. Mislim da će biti najzanimljivija ljudima koji su s jedne ili s druge strane bili uključeni u, tada javnosti nepoznata, politička i špijunska previranja jer su brojni detalji zahvaljujući istraživanju zaista vjerodostojni. Scenarij sam počeo pisati prije šest godina, ali ovom se tematikom bavim puno dulje. Pročitao sam hrpe materijala, razgovarao s nekadašnjim vanjskim i unutarnjim neprijateljima socijalističkog poretka, ali i s ondašnjim službenicima sigurnosnih službi. Nekim muževima supruge daruju kravate, a mene je moja supruga Barbara Nola za rođendane i blagdane znala razveseliti knjigama o tajnim arhivima Udbe ili o strukturi BND-a (njemačke obavještajne službe).

Za neupućene Ivo Gregurević tumači Borisa Bišćana, središnji lik u seriji, službenika Udbe koji vodi odjel koji se bavi praćenjem djelatnosti “neprijateljske emigracije u inozemstvu”, što zapravo znači da je zadužen za organizaciju likvidacija političkih protivnika tadašnjeg režima. Igrali ste na sigurno izborom glumca?

Nisam imao nikakve dvojbe kad je riječ o glavnoj ulozi. Od prve verzije scenarija to je bio Gregurević. Teško je u Hrvatskoj, a i šire, pronaći glumca koji bi s takvom ozbiljnošću i težinom donio lik koji sam zamislio, a osim toga, on čim uđe u kadar “promijeni brzinu” serije. Nas dvojca s godinama smo uspostavili neku vrstu povjerenja i ne moramo puno razgovarati da bismo se razumjeli.

U seriji su socijalistički prostori vjerno oživjeli. U pitanju je mukotrpan rad dobrog scenografa ili ti prostori kao da su i danas, moglo bi se reći, balzamirani u vremenu?

Scenograf Ivan Veljača mjesecima je tražio lokacije; od Titove rezidencije u Kumrovcu pa do zgrade nekadašnjeg Centralnog komiteta. Činjenica da je u seriji korišteno više od dvjesto pedeset različitih prostora, koji su svi morali dočarati osamdesete godine, govori o zahtjevnosti ovog posla.

U bivšoj je državi Titov lik bio poput Velikog brata koji je gledao s jednog od zidova svake službene prostorije. Je li danas bilo teško nabaviti njegove portrete? Trenutačno nije najpopularniji.

Teško je bilo uvjeriti mlađe članove ekipe da je Titova slika u to vrijeme bila baš u svakoj službenoj prostoriji, ali eto. Fotografija još uvijek ima, ali njegove male figure nabavljali smo u Beogradu.

Kad ga već spominjemo, da malo skliznemo na drugu temu… kakav je vaš stav o preimenovanju Trga maršala Tita?

Ja sam rođen, odrastao i živim u centru grada i meni je taj trg uvijek bio ili “na Kavkazu” ili “kod kazališta”, tako da mi se osim adrese radnog mjesta, a to je Akademija dramske umjetnosti, ništa u životu neće promijeniti.

Je li bilo ikakva otpora snimanju serije zbog škakljive tematike pa i nekih sličnosti s nedavno završenim suđenjem Perkoviću i Mustaču?

Nije bilo nikakvih otpora ni meni znanih prijepora oko same teme. Ja sam se sebično nadao i još uvijek se nadam da će nam sama činjenica da se “Čuvara dvorca” vezuje uz slučaj Đureković pomoći kod gledanosti, kao neka vrsta reklame. Osobito kad vidimo da je HRT, čija je to serija, u tom pogledu potpuno zakazao.

Kakve asocijacije nekome iz vaše generacije budi pogled na dvoranu Centralnog komiteta?

Meni je bilo pomalo nadrealno snimati u nekim prostorima kojih se sjećam iz Dnevnika i političkih reportaža osamdesetih godina prošlog stoljeća i u meni oni odmah izazivaju razne asocijacije, ali duboko sam svjestan da te iste zgrade mlađoj publici izvan konteksta priče ne znače ništa. Tako će se netko, kad vidi veliku dvoranu Kockice, prisjetiti Milke Planinc, a mlađi će eventualno primijetiti Pricin mozaik na zidu koji i danas fascinantno izgleda.

Živjeli ste to vrijeme, a sada ste ga na neki način ponovno proživljavali snimajući. Koliko se ono nekada promijenilo u odnosu na ovo sada?

Ja sam veliki dio svog života proveo u jednostranačkom društvenom uređenju i moram priznati da sam se nekako i naviknuo na to i da ništa od tog sistema nisam ni očekivao. Bilo je normalno u to doba od službenih institucija ne očekivati ništa pravedno ni dobro. Uspostavom demokracije naivno sam se ponadao da je “ono” sada prestalo i da će automatizmom sve postati bolje ili barem normalno. Ispostavilo se, nažalost, da to nije tako, ali sada sam već dovoljno star da sam se i s time pomirio.

Vaši roditelji bili su zaposleni na RTZ-u pa ste na neki način odrasli na televiziji na koju se ovom serijom vraćate. Sa svega tri godine sjedili ste na pultu Antona Martija. Sigurno ste zadovoljni revolucijom kvalitetnih televizijskih serija koja se zadnjih godina događa, a koju je nanjušio i pokrenuo HBO?

Danas je jednostavno ponovo “in” gledati televiziju jer se na televiziji događa revolucija upravo u igranom programu. Nove serije sve su pametnije i sve ljepše. Hrvatska televizija u jednom je trenutku to prepoznala i počela naručivati i prikazivati zaista kvalitetne domaće serije jer su shvatili da je to jedina budućnost javnog servisa. Već sada, a za nekoliko godina pogotovo, nitko neće tražiti vijesti na televiziji i to je činjenica. Nadam se i vjerujem da je budućnost HRT-a, barem dijelom, neka domaća verzija HBO-a.

Čekaju nas četiri nastavka “Čuvara dvorca”, svaki po sat vremena. Planirate li snimiti nastavak koji seže u doba nakon raspada sistema, u devedesete?

Pišem i uvijek imam na lageru nekoliko stvari. Ova televizijska forma jako mi se svidjela pa i tu nešto smišljam. Nadam se da će serija prije svega zainteresirati gledatelje, a ostalo će doći.