Zlatko Burić, za prijatelje Kićo, jedan je od najzanimljivijih umjetnika s naših prostora. Rijetko ga srećemo jer već dugo živi u Danskoj, gdje je velika glumačka zvijezda. No baš ovih dana boravi u Zagrebu, u kojem je kao mladić 1975. osnovao legendarno Kugla glumište. U teatru &TD, u kojem smo razgovarali, priprema "Kabaret tamne zvijezde", predstavu koju će premijerno odigrati večeras u 20 sati.
Po onome što sam čula, riječ je o prilično anarhičnom projektu?
Bit će to ovovremeni oblik dadaističkog punk cabareta, ali će referirati i na ono što smo sedamdesetih radili u Kugli. Izvedba je strukturirana oko nekoliko slika koje smo stvorili na osnovi isječaka iz novina, dakle svojevrsnog mentalnog otpada, dok se glazba izvodi na instrumentima koji su napravljeni od materijalnog otpada. Instrumente su napravili moji dugogodišnji prijatelji i suradnici Henning Frimann D. B. Indoš.
Tu su i neki ljudi s kojima prvi put radite?
Prvo smo planirali raditi s Anom Karić, no zatekla nas je njena smrt iza koje je ostala velika praznina. Čuo sam da je zadnjih godina puno radila s mladom Miom Biondić, koju nisam poznavao, ali smo je svejedno pozvali da se priključi i moram reći da se odlično uklopila. Prvi put radim i sa Svenom Jakirom, iako sam ga znao iz &TD-ova ansambla prema kojem gajim veliku naklonost, a tu je i dramaturginja Vedrana Klepica koja je sjajna sparing partnerica jer je svojeglava. Vodimo vrlo žestoke diskusije iz kojih se rode dobre ideje. Znate, ja volim teatar koji nije upakiran produkt, nego djelomično kontrolirani kaos u kojem se mnogo kreativnih ljudi nađe na jednom mjestu, pa gledamo što će iz toga ispasti. Zato mi je važno reći da je ova predstava autorsko djelo svih jedanaestero sudionika. A ja sam samo kuhar u onome što je Morrison nazvao "kuhinjom duše".
Bavite li se sličnom vrstom teatra u Danskoj?
Tamo sam uglavnom glumio u takozvanom ozbiljnom kazalištu. Godinama sam bio u Kraljevskom teatru, igrao Figarov pir, Tramvaj zvan čežnja... Zadnjih godina prešao sam u Republiken teatar, koji mi bolje leži jer nalikuje na &TD sedamdesetih. Tu smo složili produkciju Hamleta s britanskim burlesknim bendom Tiger Lillies s kojim naveliko putujemo svijetom. Uz to, s dvojicom kolega imam bend Telepathic International Group. Nedavno smo nastupili u Močvari, u sjećanje na Željka Zoricu – Šiša.
Je li vaša selidba u Dansku bila rezultat glumačkih ili glazbenih ambicija?
Ma ja sam tamo došao u nekoj privatno-ljubavnoj avanturi i uopće mi nije padalo na pamet da se bavim glumom! U to doba nismo se ni smatrali glumcima, nego proizvođačima kulturnog sadržaja. Krajem osamdesetih prvo sam kraće vrijeme bio u New Yorku, nastupao po East Villageu i visio u klubovima CBGB i Knitting Factory, pa sam produžio u Dansku u kojoj sam imao klasičnu imigrantsku priču: učenje jezika, pranje suđa po restoranima... U to vrijeme tamo je postojala jaka punk i new wave scena, bilo je mnogo improvizacije, performansa. To je bio milje u kojem sam se kretao i u kojem sam i sam katkada nastupao. Na sličnim mjestima motao se i Henning Frimann, s kojim danas imam bend i koji je također dio naše nove predstave.
Kako ste upoznali Nicolasa Winding Refna, čiji vas je film "Pusher" proslavio?
To je bilo u devedesetima, kada je mnogo izbjeglica iz bivše Jugoslavije nahrupilo u Skandinaviju. Danci su se bojali da ih se poslije neće moći riješiti pa su im jednostavno onemogućili da se integriraju: dali su im neku vrstu boravišne dozvole, ali nisu mogli dobiti azil, a s njim ni pristup institucijama koje inače pomažu imigrantima. To je bilo posebno strašno za djecu koja u Danskoj nisu mogli upisati školu. Zato je jedna udruga pokrenula program nelegalne škole u kojoj se za izbjeglice održavala kakva-takva nastava. Predavači su bili stariji imigranti s područja bivše Jugoslavije koji su imali neka praktična ili teorijska znanja. Ja sam ih s još jednom kolegicom poučavao filmu i kazalištu, i mislim da sam baš od nje čuo da Refn traži glumce, pa sam otišao na audiciju na kojoj smo se odmah posvađali.
Došli ste po posao i posvađali se s redateljem?
Ma baš smo imali probno snimanje kada je Refn ušao u prostoriju. Bio je arogantan, počeo me provocirati, a ja sam burno uzvratio. Pritom nisam kužio da nasjedam na trik, da me Refn zapravo testira jer ga je zbog filma zanimalo kako se srdim. Očito sam bio pošteno ljutit, pa mi je odmah dao posao, a među nama se ubrzo stvorila neka magija kojom je bilo obilježeno čitavo snimanje "Pushera", a koja je najbliža onim trenucima kreativnog ludila na samim počecima Kugle.
Nastupate i u danskim serijama, koje trenutačno slove za najbolje u Europi. Kakvo je to iskustvo?
Kod njih se tri epizode snimaju po šest mjeseci. To su produkcijski uvjeti kao za igrani film, u kojima glumac može dati svoj maksimum. Moja prva serija bila je "Taxa" krajem devedesetih, inače jedna od prvih tako dobro produciranih serija u Skandinaviji. Glavni autor bio je Anders Refn, ali tijekom pet sezona kroz set su prošli valjda svi danski redatelji osim Larsa Von Triera. Ali zato smo snimali s Mortenom Arnfredom, koji na terenu zapravo radi sve Larsove filmove. Serija je, inače, bila smještena u svijet taksista, u onu staru Dansku, koja je baš živjela svoje zadnje dane.
Kakve zadnje dane?
Pričao sam vam o alternativnoj sceni, ali Danska u koju sam ja doselio upravo je bila zemlja tradicionalnih vrijednosti, obiteljskih tvrtki i jakih sindikata koji su brinuli o radničkim pravima. No kako se društva u pravilu skokovito razvijaju, devedesetih se dogodio neki "hack" i sve je krenulo k nagloj informatizaciji i redefiniranju tržišta rada u skladu s neoliberalističkim poimanjem svijeta, pa je golem broj ljudi završio u sretnom i paranoičnom položaju freelancera. To je donijelo više profesionalnog nadmetanja, a s njim i neku napetost koja tu ranije nije postojala.
Kako biste tamošnje uvjete rada usporedili s ovima u Hrvatskoj?
Film je usamljenička profesija. Radni dani su dugi po 12 sati, spavate i jedete zajedno, zaljubite se... A onda snimanje završi i više se nikada ne vidiš s tim ljudima. U tome ima neke šokantne tuge. Što je produkcija veća, taj je osjećaj snažniji – najviše sam toga bio svjestan na setu filma "2012" u Kanadi, gdje je svaki dan oko nas obigravalo 150 članova pomoćnog osoblja, ali i dok smo u Engleskoj radili "Dirty Pretty Things", iz kojeg sam ipak odnio prijateljstvo sa Sergijem Lópezom. U hrvatskoj kulturi budžeti su mnogo manji, pa su i filmske ekipe manje, zbog čega je taj ljudski kontakt intimniji, pa možda i trajniji. To sam shvatio radeći "Kosca" Zvonimira Jurića. A shvatio sam i ovo: Hrvatski umjetnici rade jednako, možda i više nego oni na Zapadu! Jedina je razlika u tome što se gore od kreativnog rada bolje živi.
Imajući to na umu, hoćete li se ubrzo vraćati u naše produkcije?
Dapače. Pripremamo novi film Hane Jušić u produkciji Kinorama Ankice Jurić Tilić, čiju ekipu iznimno cijenim. A o Haninu talentu ne moram vam ni govoriti.
>> Kako su klinci iz II. e oblikovali domaće alternativno kazalište