Filip Krenus bio je dječak iz Osijeka koji je plakao gledajući kako u Domovinskom ratu granate razaraju Dubrovnik. Danas je glumac i producent, suosnivač Midsummer Scene Festivala, umjetnik koji životnu misiju vidi u spajanju svojih dviju domovina – Hrvatske i Britanije. I taj pothvat izvire iz svake njegove misli, iz svakog posla kojem se, svim svojim snagama, posvećuje.
Uz vaše ime uvijek stoji – glumac, Hrvat s londonskom adresom. Kako ste i zašto završili u Londonu?
To pečalbarsko hrvatovanje s londonskom adresom oduvijek mi se činilo nespretnom i nesretnom definicijom. Sada je to više podsjetnik na ono što sam morao učiniti kako bih si stvorio ono što zovem "prostorom za igru". U Hrvatskoj mi je taj prostor bio dalek i nedostupan pa sam odlučio otići u London. Rekao bih da imam dvije domovine, a i od jedne i od druge osjetio sam majčinski i maćehinski odnos. Uvijek ću s ponosom reći da sam iz Osijeka koji mi je, uz obitelj, najviše pomogao kad je bilo najteže. Drava i slavonske šume krajolik su iz kojega dolazim. U London sam otišao ne znajući koliko ću ondje opstati kad sam već bio pri kraju studija engleskog jezika, a taj se studij, kako to već biva, odužio jer sam u međuvremenu počeo raditi kao prevoditelj. Oduvijek sam osjećao veliku ljubav prema riječima i odlazak u glumačku školu East 15 na studij glume i nakon toga poslijediplomski studij na Drama Centreu iz klasične glume bio je, u neku ruku, produžetak te ljubavi. Nije se tu toliko radilo o odvažnosti koliko o prijekoj potrebi da ostvarim ono što doista želim. Najveće prepreke nipošto nisu bile jezične, nego financijske. Katkad nisam znao hoću li uspjeti pribaviti novac za idući semestar. Studij sam započeo 2005. i od tada sam u Velikoj Britaniji. Na početku školovanja trudio sam se biti "engleskiji" od Engleza, kako bih se i jezično mogao nadmetati s izvornim govornicima. U tome mi je pomogla moja lingvistička podloga. No tijekom studija shvatio sam da mi upravo moje podrijetlo daje prednost i posebnost. U jednom trenutku bio sam ogorčen kada se glumačka škola odlučila za projekt "Rat u Jugoslaviji", jer tu sam se najviše osjetio tuđincem. Morao sam iz sebe iskopati traumu iz djetinjstva za koju nisam znao koliko me obilježila. Doduše, je li moguće osvijestiti rat? Čini mi se da kada ga jednom doživite, on više nikada ne prestaje. A shvatio sam i da je bolje da nikada ne zaboravim da sam stranac, jer moje okruženje to sigurno neće. I zato moj savjet glasi: koristite svoje tuđinstvo kao izvor snage, a ne nešto što morate skrivati.
Jeste li i svoje prezime prilagodili Britaniji ili imate sreću pa ste u svijet otputovali bez našega "ić"?
Moje prezime je u Hrvatskoj iznimno rijetko i nemam južnoslavenski "ić", nego, recimo, baltički "us". Nekoliko sam puta, dok sam prevodio pa bi mi ime redovito bilo na odjavnoj špici, čuo da ga mnogi smatraju pseudonimom, što me je nasmijalo. I Tena Štivičić mi je rekla da imam ime dobro za Englesku. Shvaćam taj komentar, jer vas taj "ić" često stavlja u kategoriju od koje se očekuje isključivo bavljenje slavenskim temama ili autoegzotificiranje vlastitog podrijetla i životnog iskustva.
Zanima me kako je zapravo glumiti na jeziku koji nije materinski? Naravno, svaki se strani jezik može naučiti besprijekorno, ali u glumi to nije dovoljno, niti je sam proces glume tako jednostavan. Rekla bih da za nju trebaju oni ljudski instinkti. Kako čovjek zapravo "prevari" najdublje dijelove svog bića da i oni "misle" i "rade" na engleskom?
Iskreno, jako sam se zaželio glumiti na hrvatskom, odavno nisam. Zapravo, otkad sam amenovan kao profesionalni glumac, nikada nisam zaigrao na hrvatskom. Kao prevoditelj svjestan sam da u svakom jeziku, a pogotovo onome koji mi nije prvi, uvijek postoji deset tisuća riječi za koje nikad nisam čuo. Isprva mi je engleski jezik bio maska koju sam rado stavljao, ali trebalo je dopustiti da mi taj jezik dopre do srži. Hrvatski će uvijek biti moj prvi jezik, on je povezan sa srži. Ali u engleski sam zaljubljen baš kao i u svoj jezik. I zato mi je dopro do srži. Oduvijek sam okružen engleskim. Majka mi je predavala engleski na osječkoj gimnaziji i svaki put kad sam bio bolestan, ona mi je simultano prevodila knjige na engleskom, pa sam jedva čekao da se razbolim. Jednom mi je pokazala police s engleskim knjigama i rekla: "Nauči taj jezik i sve će ovo biti tvoje i kad si zdrav". Tako je sve počelo. Čitao sam si naglas knjige i glumio sve likove na engleskom. E sad, pokušavam si reći da ne zavaravam sebe kada glumim na engleskom, jer jedno je biti svjestan iluzije dok si glumac i igraš na svom jeziku, a drukčije je biti svjestan jezične iluzije. Ali takvo me razmišljanje previše odvede u glavu, premalo u srce. U jezik me uvijek uvedu ritam i melodija, pa tekst najlakše učim u pokretu. Katkad si tekst, dok ga učim, prvo provučem kroz tijelo i pokret.
Kako ste gradili svoju inozemnu karijeru? Koliko je to bilo izazovno?
Pokušavam tu svoju karijeru shvatiti kao put. Kada sam krenuo u profesionalne vode, postojala su dva načina za tuđinca u Britaniji: prolazak kroz obrazovni sustav i uključivanje u profesionalni život, kao što sam i učinio. Drugi način je poziv za pojedini projekt, što se događa glumcima koji su već etablirani u svojim državama. Danas je umreženost još veća, pa se po glumca kojeg trebate za neki projekt dolazi točno na izvorište. Moji prvi projekti bili su Shakespeare i adaptirani klasici, poput Jane Eyre. To mi je i obilježilo dosadašnji put. Nakon usavršavanja u Shakespeareovu Globeu i moskovskom Vakhtangov institutu, shvatio sam da si svoj prostor još više mogu otvoriti ako osnujem vlastitu produkcijsku kuću, što sam učinio prije deset godina. To mi je otvorilo međunarodna kazališna vrata.
Kako je, ili bolje rečeno koliko je pogubno na vaš posao utjecala pandemija koronavirusa?
Kad ste u kazalištu, pa se uz glumu bavite i produkcijom, navikli ste na katastrofe, tj. na niz prepreka koje morate premostiti. Pandemija me zatekla u trenutku kada sam bio pred ostvarivanjem dvaju projekata koja sam pripremao nekoliko godina. Za njih su se baš posložile zvijezde, sreća i okolnosti, ali se tada sve promijenilo. Te smo projekte nekoliko puta mijenjali te ih na kraju otkazali. Bilo je to kao građenje kula od pijeska na žalu, a onda je došao val. Festival Midsummer Scene, čiji sam suosnivač, morao je 2020. biti otkazan, kao i sva ugovorena inozemna gostovanja. Sve je prebačeno u 2021. i opet otkazano. Sjećam se da je zadnji projekt koji sam producirao uoči prvoga lockdowna u Londonu završio dan prije nego što je britanski premijer predložio publici da izbjegava kazalište. Time je jako naštetio kazalištima, jer su bila prisiljena sama otkazati predstave, čime su izgubila naknade osiguranja. Danas se posljedice pandemije itekako osjećaju u Londonu, pogotovo po nestašici tehničkog osoblja. Većina kazalištaraca u Britaniji samostalni su umjetnici, a velik broj njih morao je radikalno promijeniti profesiju kako bi preživjeli.
Znam da ste glumili u hvaljenoj seriji "I Hate Suzie". Možete li na njezinu primjeru objasniti kako se zapravo dolazi do takvih poslova i kako izgleda samo snimanje?
Za tu seriju nisam morao na audiciju jer je redateljica vidjela moj rad u jednoj Shakespeareovoj drami. Snimali smo noću u bivšem olimpijskom parku, a tijekom zubatog londonskog proljeća morali smo glumiti proljeće. Srećom, partner mi je, uz izvrsnu Billie Piper, bio i kolega iz glumačke klase. Ta me slučajnost jako veselila, a poslije sam doznao i da me je za tu ulogu preporučio glumac s kojim sam radio upravo na jednoj od dubrovačkih produkcija.
Moram vas pitati i pitanje koje glumci najviše mrze: film (tj. film i televizija) ili kazalište?
Nije to pitanje koje glumci najviše mrze. Najomraženije pitanje za glumce, barem u Britaniji, glasi: Na čemu sada radite? Naime, prečesto se ne radi ni na čemu osim na onome što plaća račune. Jako volim kazalište i izravan odnos s publikom. Sjećam se kako me je prošle godine prvi smijeh iz publike nakon više od godine i pol izbivanja sa scene pogodio ravno u srce. Malo mi se zaljuljalo pred očima od ganutosti, ali sam nastavio s još većim žarom. Volim oba medija. Žalim što nisam više snimao jer jako volim detaljan rad na prizorima. I drukčiji pristup glumi. I usredotočenost. Ali kazalište mi je prva ljubav i iz njega crpim snagu.
Kada gledam bilo koju britansku seriju čini mi se da u glumi zaista nema većih majstora od Britanaca, doslovno kao da ih je sve podučavao Shakespeare osobno, od onih koji glume u malim sporednim ulogama pa da najvećih zvijezda. Kako se uopće glumac probija u takvom okruženju? Kako opstaje?
Spomenuo sam vam ritam i melodiju jezika. I upravo je to ono na čemu jako radimo u Britaniji. Putujući europskim šekspirijanskim festivalima u zadnje vrijeme, vidio sam da se britansko kazalište često pogrešno doživljava kao usredotočeno isključivo na govor i tekst uz izostanak eksperimenta. Tvrdim da su britanski glumci, kojima i ja, iako Hrvat, pripadam, jednako kreativni kao i ostali naši europski kolege, ali u Britaniji opstanak često ovisi o komercijalnom uspjehu jer država ne pomaže izdašno kao u nekim drugim europskim zemljama. Kako se opstaje? Više od devedeset posto novih glumaca odustaje od profesije u prvih pet godina nakon diplome. Budući da je tržište prezasićeno, potreban je golem trud i upornost čak i za vrlo skroman uspjeh. Zato sve oko dobivanja uloge nazivam poslom. Kada ulogu dobijem, smatram je nagradom, koliko god mala bila. Treba pomno održati tu čudnu ravnotežu između slonovski debele kože, s kojom se podnosi neprestano odbijanje na audicijama, te mekoće i ranjivosti iznutra.
Koliko ljudi s kojima radite znaju o Hrvatskoj? O Dubrovniku?
Mi smo u Britaniji poznati kao lijepa zemlja s lijepom obalom i lijepim ljudima. Površno! Glumački kolege svjesni su da kod nas ima darovitih profesionalaca, ali je naša kazališna tradicija gotovo nepoznata. O Dubrovniku se opet zna površno. Mi im izgledamo kao blistava kulisa, ljuštura o čijoj srži malo znaju. Radom na prijevodima hrvatskih klasika, ali i u svojoj kompaniji pa i na festivalu trudim se biti poveznica koja Britancima može približiti hrvatsku kazališnu kulturu.
Radite i kao producent? Nužnost ili višak radne energije?
Producent je jedno od zanimanja kojima se bavim iz nužnosti, a koje zahtijeva veliku radnu energiju. Ovih dana je rijetkost, čak i kada u projekt uđem samo kao glumac, da na kraju ne završim barem u nekom obliku i kao producent. Rijedak je užitak kada uza svoju ulogu moram misliti i o kulisama. Recimo, za naše posljednje gostovanje "Romea i Julije" na Bermudskom festivalu morao sam nacrtati scenografiju jer smo je izveli u zatvorenom prostoru, ili o kostimima, marketingu... Ipak, kao producent i glumac možete odlučiti o projektima koje ćete raditi, tako da je produkcija često ne nužno zlo, nego nužan dodatni ulog energije. "Petal" je predstava koja je netom završila u Londonu i u kojoj sam, eto, bio samo koproducent.
Vi ste i kreativni direktor i producent "Romea i Julije" koji se vraćaju na Lovrijenac u sklopu Midsummer Scene Festivala. Koliko vam znači kada zakoračite na tvrđavu – istinski dom mnogih Hamleta – ali i jednu od najljepših kazališnih pozornica svijeta?
Zaljubljen sam u taj prostor koji je, iako izgledom tvrd, zapravo jako mek i za glumca topao i pun dobrodošlice. Jednom sam nastupio u Shakespeareovu Globeu gdje je akustika drukčija, budući da se radi o drvenoj konstrukciji, ali ipak je Lovrijenac usporediv baš s tom mitskom pozornicom. Budući da si ja u svemu što radim volim dodati taj svojevrsni mitski element, penjanje do Lovrijenca, koje treba otrpjeti kako biste igrali na toj pozornici, ali i gledali predstavu, uspoređujem sa starohrvatskim crkvicama, poput one u Ninu, dakle kao hodočašće.
Kakve emocije vežete uz Dubrovnik? Što ste sve ondje uspjeli gledati?
Bio sam dijete, ali sjećam se ratnog trenutka kada smo u Osijeku plakali gledajući razaranje Dubrovnika. Taj mi se grad uvijek činio nedodirljivim. Nakon mature sam se, kao sedamnaestogodišnjak, počastio putovanjem u Dubrovnik. A prva predstava koju sam gledao bio je "San ivanjske noći", predstavu koja je otvorila Midsummer Scene mnogo godina poslije.
Koje su vas reakcije publike najviše oduševile?
Kada je riječ o Shakespeareu, najviše me oduševi iznenađenje koliko je Shakespeare razumljiv i životan. On i jest takav, a ne prekriven prašinom. Pisan je prvenstveno da bi se igrao i kada naša igra oživotvori njegove riječi, ja sam presretan. Njega se doista mora igrati cijelim tijelom. U zadnjem londonskom projektu "Conundrum" ("Labirint"), u kazalištu Young Vic, jako su me ganule reakcije publike, jer predstava duboko zadire u pitanje duševnog zdravlja i njegove isprepletenosti s rasizmom.
Imate li možda nekih ideja o suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama?
Dubrovnik je posve isprepleten s Igrama. Naše produkcijske mogućnosti neusporedivo su manje od njihovih. Ono što Igre mogu, a mi ne, jest planirati program unaprijed. Mi imamo naslove koje želimo ostvariti, ali svake se godine financijski moramo izboriti za to. Tako da i to otežava mogućnost prvo vlastitog, a onda zajedničkog planiranja. Odgovor na te teškoće vidim u međunarodnim koprodukcijama. Razvijamo odnos s nekoliko festivala i jednim kazalištem i nadamo se da će nas to osnažiti i obodriti da ostvarimo ono što želimo.
U tom istom mitskom Dubrovniku opet ćete igrati i svoju monodramu "Bijedan glumac" koja je kreirana upravo za Dubrovnik? Kako je nastala? I kako prolazi izvan Dubrovnika, jer upravo ste s njom bili na brojnim gostovanjima?
Naslov "Bijedan glumac" (u izvorniku "A Poor Player") posuđen je iz "Macbetha", a nastao je lani, kada smo trebali ponovo osmisliti festival kako bi ne samo preživio nego i ostvario kvalitetno izdanje u nemogućim okolnostima. Ta protekla sezona mi je ujedno i najdraža jer sam u nju uložio sve što sam imao. Za ovu monodramu sam krenuo od malo poznate činjenice da su engleski glumci putovali diljem sjeverne Europe, osobito kada bi u Londonu izbila kuga. Oni su, u neku ruku, pridonijeli utemeljenju srednje i sjevernoeuropske kazališne tradicije. Često su se pred njemačkom publikom oslanjali na geg i ples jer su isprva glumili isključivo na engleskom. U južnu Europu i Dubrovnik koji je već imao bogatu kazališnu tradiciju, nisu dolazili. U monodrami, koju sam prozvao melankomedijom, dotičem se kuge koja je, baš kao suvremena pandemija, prvi pokretač radnje. Morao sam spojiti Dubrovnik i London, stoga moj glumac igrom slučaja završava u Dubrovniku gdje mora postaviti predstavu. Zanimljivo mi je igrati se jezičnom barijerom i autoironijom. "Bijedan glumac" upravo se vratio s velikog Međunarodnog Shakespeareova festivala u Craiovi u Rumunjskoj, gdje me iznenadilo koliko je ta glumačka otuđenost sjajno prihvaćena. Ta se turneja nastavlja u Mađarskoj kamo predstava putuje nakon Dubrovnika.
Surađujete i s velikim kreativcem Zdenkom Bašićem? Gdje ste se sreli i kako ste prepoznali zajedničku ljubav prema svijetu mašte, jer upravo vi sada prevodite njegove "Mjesečeve sjene", a zajedno ćete svijetu ponuditi novi prijevod "Priča iz davnina" Ivane Brlić-Mažuranić?
Odavno sam maštao o radu sa Zdenkom, jer glavni razlog mojeg bavljenja i književnošću i kazalištem je čarolija. Sreli smo se uživo tek lani kada je Zdenko došao dovršiti svoj rad na "Bijednom glumcu", jer baš je on kostimima i videoprojekcijama podigao taj projekt na visoku razinu. Jako se veselim onome što nam predstoji, moram dovršiti prijevod njegovih "Mjesečevih sjena", a već sam snimio vlastiti prijevod engleske naracije za prvu od niza priča koje će on animirati u sklopu multimedijskog pristupa njegovim pričama. "Priče iz davnine" obojici su nam san i želimo ih objaviti kao cjelovito ilustrirano multimedijsko izdanje koje bi bilo obogaćeno uvodom u slavensku mitologiju, posebice onom iz središnje Hrvatske koja je neviđeni spoj keltske i slavenske predaje. Rad sa Zdenkom jedan mi je od velikih životnih blagoslova i s njim imam još mnogo planova.
Od vas je naručen i prijevod na engleski Držićeve "Novele od Stanca". Ovdje u Zagrebu jednom se ravnatelju dječjeg kazališta dogodilo da mu je mlada susjeda pokucala na vrata s pitanjem ima li možda "Dunda Maroja" na hrvatskom. Kako uopće Držića i dvostruko rimovani dvanaesterac prevesti na engleski?
Prijevod odabere mene, i to češće nego što ja odaberem njega. I ovdje je tako. No nakon prvog zadiranja u Držićev opus, svjestan sam i zašto. Zanimljivo mi je da mi je rad na stihu nešto lakši od Držićeve proze. Kako je dvostruko rimovani dvanaesterac gotovo posve neiskorišten u engleskom jeziku, a ovdje se radi o renesansnom tekstu, moram reći da je to, ne eksperiment, već novi spoj dvanaesterca s pentametrom, bez kojeg tekst ne bi zaživio na engleskom. Radi se ujedno i o prvom engleskom prijevodu, Držića se prvi put predstavlja engleskoj publici. Čini mi se da je jedini pristup prijevodu duh u kojem je komedija i pisana: zaigran, bez strahopoštovanja, ali s poštovanjem, te pun jezične igre. Bitno je prenijeti duh djela u novo jezično ruho. Mali predgovor napisat će Patrick Spottiswoode, jedan od utemeljitelja Shakespeareova Globea, a urednik izdanja je Philip Parr, jedan od ravnatelja Mreže europskih Shakespeareovih festivala, dok će i ovo izdanje koje objavljuje Dom Marina Držića ilustrirati Zdenko Bašić.