Zagrebački umjetnik Tomo Savić-Gecan već 20 godina živi u Nizozemskoj i jedan je od naših najradikalnijih umjetnika srednje generacije. U Zagrebu ga nije bilo dugo, predstavljao se tek pojedinačnim radovima, pa tako 2011. i u MSU u kojem se večeras otvara njegova opsežna retrospektiva, ujedno i prva samostalna izložba u Hrvatskoj, neopipljivih i do krajnjih granica minimalnih radova nastalih od 1994. do danas.
Izmijenio interijer MSU
Sam ulazak na “Retrospektivu 2020.” kod posjetitelja će izazvati pitanje “što je ovo”, pa svakako preporučujemo stručno vodstvo. Tek uz njega ta golema izložena praznina koja vas u prostoru napada, i od koje umjetnik polazi, postat će barokno puna značenja i gesti. Prostor MSU Savić-Gecan pregradio je bijelim zidnim plohama, a poznate nam prolaze zatvorio staklima i tako posjetiteljima ograničio i preusmjerio kretanje. Kod njega sama muzejska institucija, u ovom slučaju MSU, postaje materijal, a kustosi su kreatori njegova djela.
Tako, primjerice, jedan rad, također prazna prostorija, pred očima posjetitelja mijenja intenzitet svjetlosti svaki put kad kustosica izložbe Radmila Iva Janković na svoj broj primi telefonski poziv.
– Njegova djela po prirodi su site specific, uvijek se događaju na određenom mjestu, s drugim ljudima i s drugim institucijama, pa se opravdano možemo zapitati je li uistinu riječ o klasičnoj retrospektivi. To će se pitati i posjetitelj pri susretu s mnoštvom bijelih zidova i ponekim natpisom o radovima poput “Bez naziva”, ali s precizno zabilježenim godinama i mjestima izvođenja. Posjetitelj je uključen u događaj, svojom prisutnošću provocira postojanje rada – pokušala je objasniti kustosica izložbe uspoređujući Gecanov rad s neoavangardističkom praksom 50-ih godina od kojih je najradikalnija bila gesta Yvesa Kleina koji je 1958. u Parizu izložio potpuno praznu galeriju.
Doveo Antwerpen u Zagreb
Gecan je otišao i korak dalje. On se s podovima, zidovima i stropovima institucije ponaša kao s materijalom. U MSU je tako inzistirao na pregradi, nalik minimalističkoj skulpturi, koja ograđuje prazan dio prostora u koji je smješten tek tekst o izložbi do kojeg posjetitelji u biti ne mogu doći. Mogu ga čitati s gornje platforme muzeja.
Izlažući u Antwerpenu, uzeo je pak jedno staklo galerije i od njega izradio čaše za otvorenje izložbe, a potom čaše smrvio i umiješao ih u bijelu boju kojom je sada obojen jedan zid u MSU. Tako nas na neki način povezuje s galerijom u Antwerpenu čije je staklo došlo u Zagreb. “Izložen” je i Gecanov rad nastao u laboratoriju za fiziku čestica CERN u Ženevi kojim je čestice iz galerije u kojoj se neka izložba odvijala u akceleratoru pretvorio u antimateriju. To će učiniti i s česticama izložbe u MSU. Gecanov rad veliki je intelektualni izazov, ali vrijedi mu se posvetiti.
svašta se danas naziva umjetnikom! da bi prikrio svoju bezidejnost i svu prazninu i siromaštvo svoga duha, tzv. umjetnik nas pokušava uvjeriti da, eto, mi njegovo umijeće ne umijemo vidjeti jer smo na nekoj nižoj razini! i kakav samo panegirik je novinarka carica sročila o tom quasi umjetniku! da mi je samo vidjeti face onih posjetitelja koji će se diviti tome nevidljivom "ničem" pri otvorenju izložbe! znači, pripremao se za to 20-ak godina i na kraju pokrao tuđu ideju (staru kojih 70 godina!) i podmetnuo nam je kao svoju izvornu izmišljotinu. zaslužuje svaku pohvalu, nema što. a propos, do sada za njega nikad čuo nisam! i ništa propustio nisam a živim u malko većem gradu od antwerpena! vjerojatno je umjetnik došao žicati neku lovu od hrv. poreznih obveznika jer na zapadu život nije baš jeftin!