Izložba “Opsada Oza” u HDLU kipara Nikole Vrljića traje do četvrtka. No tko ne stigne nema razloga za brigu, to je njezina prva etapa jer iduće godine selit će se, nadopunjena novim skulpturama, po gradovima. Kojima? Zasad, kaže kipar, sigurno djeluju Split, Pula i Vukovar, ostale lokacije ovise o natječajima za 2022. godinu. Izvijestit ćemo vas o detaljima na vrijeme, a do tada s Nikolom Vrljićem razgovaramo o Ozu, imaginaciji, umjetnosti, javnoj plastici, budućnosti...
Zašto naslov "Opsada Oza", zvuči kao sarkazam prema društvu spektakla?
Branko Franceschi u predgovoru nudi tu mogućnost. Ali isto tako sugerira da bi takav obračun bio autoironičan. Naime, umjetnost me ne amnestira od toga da sam i sam homo spectaculum. Moje polazište je bio lik Oza iz dječje knjige Laymana Franka Bauma objavljena 1900. On je mađioničar koji je zapeo u čudesnoj istoimenoj zemlji gdje je stvorio status obožavanja i, da održi imidž velikog čarobnjaka, izvodi elaborirane trikove. Kako nam je poznato, konačno biva otkriven kao varalica što na njega djeluje oslobađajuće. Tu se mogu prepoznti elementi umjetnosti jer je uvijek prisutan čin obmane. Često osjećam sindrom uljeza i nisam siguran je li povezan za specifičnim zanimanjem u kojem je sumjna kronična pojava, pa je postao profesionalna deformacija koja se odražava i na mene kao kompletnu osobu. Naslov implicira da se ja osjećam kao pod opsadom ali ako uzmemo Oz kao imaginarno mjesto a opsadu vratimo u vojnu terminologiju, možemo reći da kao kipar, svojim skulpturama djelujem opsadno na izlagačke prostore i tako postajem u isti tren agresor i žrtva.
Kako je tematski povezana izložena grupa ovog ciklusa koju čine ogromna glava, tri sfinge, ženska figura, avion i uvećani rak?
U tom smislu su povezani ulogama. Svaka skulptura simbolizira određeni element života. Dunja Partenopa(Sirena I) distrakcije koje nam blokiraju ostvarenje ambicija, Ozymandias, velika glava inspirirana istoimenom pjesmom Percya Shelleya aludira na prolaznost svega i svakoga. Koliko god važnog i moćnog. Putovanja, avion prizemljen na nos, ironizira slobodu duha, u umjetnosti često prikazanu kao pticu. Samoobrana ili kako ste opisali - uvećani rak - vežem uz zabrinutost za vlastito tijelo, strah od uništenja.
Kako na vaše ideje utječu društvena kretanja, pa i aktualna pandemija ali i moralna kriza koja čami oko nas i prije pojave korone?
Podsvjesno.
Materijal izrade ovog ciklusa je suvremen, drugačiji i isti, u čemu je njegova posebnost?
Prvenstveno to što nije kiparski materijal u tradicijonalnom smislu. Ekstrudirani polistiren se koristi u suvremenoj gradnji kao toplinska izolacija. Međutim polistiren je vrsta plastike sa izuzetno širokom upotrebom npr. plastične čaše, razne ambaleže itd. Meni je on došao kao idealan za rad Odbjegle sfinge jer sam mogao postići dojam propadanja ali i gradnje što je bilo vezano uz ideju kipova sfingi koje napuštaju svoju predodređenu ulogu i, nagrižene vremenom, a možda i nedovršene, bježe. Otkrio sam određeni potencijal za sebe u tom ”privremenom” materijalu koji mi je omogućio relativno brzu obradu velikih volumena, što je komplementarno mojem ekspresivnom pristupu modelaciji ili, u ovom slučaju, rezbarenju. Ima nekih dodirnih točaka sa kiparenjem u drvetu a budući da dolazi u obliku ploča, prije samog oblikivanja potreban je i neki stolarski plan gradnje i slaganja. I naravno, ono očito. Industrijski određenim bojama, polistiren daje kolorističke mogućnosti.
Ovo je prva etapa izložbe. Gdje će i kada ona biti postavljena iduće godine i hoćete li je nadopunjavati?
Ne mogu precizirati lokacije na koje se Opsada Oza seli jer su vezane uz natječaje za 2022. i treba pričekati rezultate i onda dogovoriti termine. Mogu samo nabrojati neke od gradova koji djeluju sigurno. To su zasada Split, Pula i Vukovar. Imam još nekoliko kipova na kojima već radim i koji biti izloženi, ali ovisno o gabaritima budućih etapa, dio već viđenih će sigurno otpasti. Ovakav projekt je organizacijski izazovan jer treba uskladiti puno faktora, no vjerujem da je vrijedno truda i veseli me ideja da moje skulpture mogu biti viđene i doživljene uživo i drugdje osim u Zagrebu. Svaki prostor nudi drugačije čitanje istih radova, što je meni kao autoru korisno. Ali priželjkujem to uz dozu jeze zbog mogućnosti da će mi u tom svježem pogledu postati očito da skulptura/e nisu dovoljno dobre.
Dobro su nam poznati i vaši fantastični golubovi, kako ste sami rekli, "ofucani, debeli, gladni, snalažljivi, plahi, radoznali, predivni, šepavi, neuhranjeni ... ". Želja vam je Zagrebu podariti spomenik golubu, ptici koja upravo rado 'kaka' po spomenicima. Koja je idealna lokacija za njega i ima li naznaka da će ta ideja zaživjeti?
To o spomeniku golubu nije bila moja izjava već novinarska interpretacija, i to površna. Ne radi se o spomeniku golubu. Moja izjava je bila da istražujem mogućnost spomenika Zagrepčanima. Ljudima, ne pticama. Za mene je tema uvijek čovjek. Čak i kada je motiv životinja. Golubovi su mi dobra alegorija za sugrađane, kakvima ih doživljavam. No nisam još došao do kiparskog riješenja kojeg bih mogao nazvati mogućim spomenikom, a kamoli koja bi mu bila lokacija. Ima nade da se nešto po tom pitanju i dogodi, ali...vidjet ćemo.
U kakvom je općenito stanju po vama uređenje javne plastike u Zagrebu, dobivaju li mlađi umjetnici vaše generacije uopće luksuznu priliku odliti spomenik u bronci i postaviti ga na ulicu? Čini mi se da se većina umjetnika pri izradi spomenika za ulicu postavlja pomalo ziheraški i dosadno.
O tom sam opširno govorio u intervjuu za jedan kulturni portal prije par godina - nisam promijenio mišljenje i ne bih se ponavljao. Ima međutim jedan drugi problem. Mi smo u prosjeku kulturno neobrazovan narod i samim time nezainteresiran. Možda isto vrijedi i za druge nacije, to ne znam. Zato su nam javne skulpture – u zadnje vrijeme - pretežno političkog i vjerskog karaktera koji su nužno puni kompromisa. Za realizaciju druge vrste skulptura ne postoji motivacija. Ne možemo kriviti loš standard jer uvijek ima dovoljno sredstava da se u nekoj mjeri obogati javni prostor. Naprosto smo regresirali. Postoje projekti koji se tome opiru i uspijevaju barem privremeno postaviti skulpture u urbanoj sredini, što je vrijedno. Ali problem sa privremenosti je što pridonosi općem stanju privremenosti koji nas preplavljuje. Sve nekako dobije prizvuk sajma. A javne skulpture bi trebale biti trajna prisutnost, nešto s čime odrastamo, s čime se redovito srećemo, što trajno oblikuje lice grada. Što se tiče mladih kipara, jedina šansa su im javni natječaji. Na njima često pobjeđuju oni iskusniji, ali to im je i jedina prilika da iskustvo steknu.
Uostalom, generacije se izmjenjuju.
Umjetnost je kod vas došla nekako prirodno jer odrastali ste uz oca i strica slikara? Biste li izabrali možda drugačiji put da ste već kao dječak osvjestili koliko je teško i živjeti od umjetnosti?
Nisu sva djeca likovnjaka izabrala isto. Meni je došlo prirodno kao mogućnost i potencijal. Negdje usput sam bio inficiran i razvila se želja. Ostalo je trud. Ne znam jesmo li predodređeni za jedan put. Bi li preživjeli kao vrsta da jesmo? Svakakve sklonosti čuče u čovjeku… Sretan sam da sam u nekoj mjeri taj potencijal iskoristio i preživio. Baviti se umjetnošću je prije svega privilegija. Prepoznati iskru i potencijal u sebi u godinama kada većina nema pojma što bi sa sobom je čudo! Pitajte bilo kojeg aktivnog umjetnika žali li za izborom zanimanja. Bez obzira na to koliko novaca ima. A onda pitajte to isto bilo kog drugog.
Danas je teško biti originalan pa umjetnici i nehotice bivaju 'optuženi' za plagijarizam. Kako se vi nosite s tim izazovom, provjeravate li kako su drugi obradili neku temu prije no što se na nju bacite?
Riječ originalnost bi bilo dobro zamijeniti sa riječi autentičnost . Sve se veže i nadograđuje na nešto od prije i tako ništa nije originalno. Ideje su posvuda i svima dostupne. Postoji samo autentičan pristup. Vlastita interpretacija koju onda čitamo kao novost i svježinu. Što bi danas uopće bio plagijat, kada je aproprijacija legitiman oblik izraza?
Zgodno ste jednom rekli da ste na počecima bili 'kao vampir početnik koji tek uči kako jesti pa prvo pojede ljude oko sebe' i inspirirali se iz domaćeg umjetničkog kruga. Tko su vam bili uzori nekoć, ili izvor inspiracije, a tko su oni danas?
I tada sam već spomenuo da sve više sišem iz života i okoline nego iz umjetnosti. Naravno da pratim što se u umjetnosti događa ali nemoguće je uopće utvrditi utecaj koji na nas ima ono što vidimo. U nekom trenu čovjek nađe svoj likovni genetski bazen … još uvijek su mi bliski Bourek, Lesiak, Vuco, Bućan... U zadnje vrijeme uživam u radovima stranih likovnjaka kao što su Sarah Faux, Bruce Gagnier, Sterling Ruby, Jenna Gribbon…
Zašto su vam izložbe važne i kako se nakon njih osjećate?
Proglasim radove gotovima (barem trenutno), pokažem ih drugima a sebi kako izgledaju izvan ateljea i među ljudima. Nakon što izložba završi dolazi katarza. Tijelo je umorno, iz ateljea bih se najradije iselio u neki novi, potpuno prazan prostor, bez povijesti. Ovaj put sam nuspojave malo ublažio time da izložba nije potpuna. Nove skulpture su u procesu, iduće etape se dogovaraju.
Pitate li se ikada o smislu umjetnosti?
Ne. Pitam se ima li smisla da se ja ovim bavim. Odgovor je još uvijek potvrdan.
Kako biste voljeli da vas jedan dan pamte?
Volio bih da sam tada još uvijek živ.
Ma nema jače kad jedinka govori "u ime naroda"