Anna Gaspotić je fotografkinja. Za sebe kaže da je portretna i konceptualna fotografkinja. Živi i radi u Puli, gdje je vlasnica Studija Lux. Iako dobro poznata svojih sugrađanima, pažnju šire javnosti privukla je nedavno, kada je u Gradskoj galeriji Pula otvorila jedinstvenu izložbu “One Size Beauty”, odnosno “Ljepota u jednoj veličini”. Svečano otvorenje te izložbe mnogi će dugo pamtiti, prije svega po sreći i osmijesima na ženskim licima. Na tom su se otvaranju okupile žene svih dobi, boja kose, tjelesnih proporcija... U tome i jest bila tajna, jer izložbu “One Size Beauty” Anne naziva i dijelom pokreta ‘body positivity’ čiji je cilj osvještavanje žena o vlastitom tijelu i rušenje nametnutih i posve nedostižnih stereotipa o ženskoj ljepoti.
Autorica izložbe ističe kako je ovom jedinstvenom serijom fotografija koje slave žensku ljepotu u svim mogućim različitostima željela pomoći ženama, ojačati im stav i samopouzdanje. I to ne samo svojih modela već i svih drugih žena koje će vidjeti ove fotografije jer, kaže Anne, svaka od nas mora znati kako voljeti vlastito tijelo.
U tim je njezinim porukama jasno izrečena i kritika modne i kozmetičke industrije koje žive od toga da žene stavljaju u kalupe, ali i društvenih mreža zbog kojih kao da zaboravljamo na stvarni život i istinsku ljepotu.
No, krenimo redom.
Kako je rođena ideja o izložbi fotografija na kojoj svi vaši modeli nose istu haljinu?
Sve moje ideje dolaze logičkim razmišljanjem i promatranjem svijeta oko mene. A početna ideja ove izložbe rođena je kao posljedica frustracije. Nakon što po stoti put nisam u trgovinama pronašla odgovarajuću obuću i odjeću, zaključila sam da to nije samo moj problem nego problem vjerojatno svih žena. I zato sam odlučila da će sve žene na mojim fotografijama nositi jednu haljinu jer etiketa „one size” koja postoji na haljinama također frustrira i obmanjuje. Zaista je nemoguće da jedna veličina odgovora svim visinama, težinama i oblicima tijela. I tako je ta jedna haljina za sve postala svojevrsni recept, jedini način da pokažem različitost tih žena, a da ih pri tome ne fotografiram razgolićene. Aktovi mi nikada nisu ni bili cilj jer želim da moji modeli izgledaju elegantno i ženstveno. A to što nose na fotografijama nije haljina! To je materijal koji sam omatala oko njih kako bih stvorila tu famoznu „one size” haljinu koja svima dobro pristaje. Materijal iz kojeg je na kraju svega sašivena haljina koju sam ja nosila na otvaranju izložbe i tako pokazala da sam i ja jedna od njih.
Sudeći po velikim osmijesima na otvaranju izložbe, vaši su modeli i te kako zadovoljni načinom na koji ste ih predstavili?
Mislim da jesu. Za većinu tih žena to je bilo prvo profesionalno fotografiranje. Nakon fotografiranja sam svakoj pokazala fotografiju i rekla da mogu odustati ako im se ne sviđa jer, osim samog koncepta, uvijek mi je cilj da žene budu zadovoljne. Niti jedna nije odustala, tako da sam odmah znala da su zadovoljne. Mnoge su se iznenadile viđenim, a bilo je tu komentara od zaprepaštenog „wow”, do „ja bih se sad još fotkala”...
Postoji li uopće “mjera” kada govorimo o ljepoti? Čini se da su vaše fotografije uspješno srušile sve predrasude na tu temu?
Za mene ne postoji mjera za ljepotu. Ona je subjektivna i, kao što svi znamo, nalazi se u oku promatrača. Ja, kao promatrač kroz objektiv tvrdim da nisam nikada fotografirala ružnu osobu. Svatko je lijep i poseban na svoj način, treba samo prihvatiti svoju posebnost. Mislim da ove moje fotografije uspješno ruše sve predrasude na tu temu, a to je bio i cilj.
U današnje vrijeme, koje možemo nazvati i “vremenom Photoshopa”, koliko je hrabrosti trebalo vašim modelima da se pokažu u svoj svojoj ženskoj raskoši i ljepoti? Koliko ste uopće intervenirali na fotografijama?
Mislim da im je trebalo dosta hrabrosti jer svi imaju taj neki neobjašnjivi strah od kamere. Zapravo, mislim da je to strah kako će ispasti kad ih fotografira netko drugi. Danas smo svi previše navikli na selfieje, na umjetno namještanje, na uvijek jednu te istu pozu. Čini se kao da svi imaju istu viziju sebe, istu ideju kako se žele pokazati drugima. To sve pada u vodu kada te fotografira netko drugi jer ti više nemaš kontrolu, ne vidiš se i strahuješ kako će sve to ispasti. Stoga sve ovisi o fotografu i njegovoj sposobnosti.
Mnogima je u toj situaciji teško otpustiti kočnice, odustati od očekivanja što si sami zadaju, ne razmišljajući da ih zapravo nitko ne vidi na način kako one vide same sebe. Svi ostali ih vide kakve zapravo jesu, takve ih vole i smatraju ih predivnima. Zapravo, sve je u glavi. Zato uvijek kažem da svakoj ženi mogu napraviti fotografiju kojom će biti zadovoljna, osim onoj koja je čvrsto odlučila da je ružna te se ne želi ni probati opustiti i dati šansu nekom novom viđenju. Samo tada ne mogu ništa. Srećom, rijetko sam došla u kontakt s takvim ženama. Vjerujem da je ovim ženama koje su dio ovog projekta dalo hrabrosti i to što sam im unaprijed rekla da ćemo zajedno pogledati fotografije i da mogu odustati. Također, uvijek ih potičem na fotografiranje činjenicom da ne mogu znati kako je to, dok ne probaju, pa su se tako mnoge odlučile „baciti” u to novo iskustvo.
Na fotografijama nikad ne interveniram previše. Rečeno mi je da je moj Photoshop neprimjetan, što mi je jako drago. Mislim da Photoshop treba biti na usluzi minimalnog uljepšavanja, a ne mijenjanja stvarnosti. U ovom slučaju sam samo blago obrađivala lice, primjerice maknula podočnjake. Tijelo nisam uopće dirala jer je to bila poanta i to sam također unaprijed rekla svim ženama koje su sudjelovala u ovom projektu.
Jesu li društvene mreže postale čisto “zlo” kada razmišljamo o ženskoj (može i muškoj) ljepoti, jer slike su tamo savršeno nerealne? Hoće li zbog toga ljepota postati nedostižan pojam?
Jesu, ili ih barem ja tako vidim. Društvene mreže jesu zlo kada se priča o ljepoti jer se guraju uvijek isti, plastični, standardi. Žene sve više izgledaju kao fotokopije starleta, opterećuju se svojim izgledom više nego ikad, što utječe negativno i na njihovu psihu i samopouzdanje. Ljudi moraju što je prije moguće shvatiti da sve što vidimo na društvenim mrežama, ali i u medijima, nije realno. Takva „ljepota” jest nedostižna, a prava ljepota je u svakoj ženi, samo je treba osvijestiti. Jednom sam na svom Instagramu objavila izazov da oni koji me prate snime i objave selfie bez filtera. Jako malo njih je htjelo sudjelovati. S druge strane, kad sam ih pitala da mi pošalju neki njihov selfie da ga ja “sredim”, javilo se jako puno njih, uglavnom žena. I sve su bile zadovoljne, a jedna mi je čak rekla: „Ti si jedina kojoj sam poslala fotku bez filtera.” To je tužno. Pa ne hodate gradom s filterom na licu! Dogodilo mi se više puta da mi žene na konzultacijama prije fotografiranja pokazuju fotografije na kojima su zadovoljne svojim izgledom... sve redom su to fotografije s filterima. To je zaista otišlo predaleko, kao da gubilo kontakt s realnošću. Povećane oči, zamućena koža, povećane usnice... užasava me to. Pa svako lice ima pore. Mnoge mlade djevojke, kada se našminkaju, ne gledaju se više u ogledalo, nego na kameru mobitela... sve je to prešlo granicu zdravog razuma.
Postoji li uopće način na koji se možemo boriti za ideju da je žensko tijelo uvijek lijepo, a ne samo kada je vitko i mlado?
Ja sam to pokušala napraviti ovom izložbom i trudim se to svakodnevnim radom. Također objavljujem vlastite fotografije bez šminke i filtera, sebe postavljam u ulogu „ako mogu ja, može svatko”. Često žene koje fotografiram pitaju „zar sam to ja?!” i nazivaju me čudotvorkom, a ja nisam napravila ništa drugo osim što sam im pokazala kako ja vidim njihovu ljepotu.
A tu je i stalno prisutan diktatu mladosti, svuda oko nas. Kako mu se oduprijeti? I zašto je on tako jako “zacementiran’” u ženskom svijetu, dok se muškarci lako provlače s onom “stari baš kao dobro vino”?
Ne bih znala zašto je mladost zakon u ženskom svijetu, a posve je suprotno u muškom. Sijeda žena je “baba”, sijedi muškarac je šarmantan gospodin. Stvarno nema logike i vrlo je frustrirajuće. Ja jedino znam tome se oduprijeti tome svojim fotografijama. Fotografirati se, odnosno postojati na fotografijama stvarno je neka druga dimenzija prihvaćanja sebe, možda zato i toliko njih bježi od toga.
