Ipak se kreće – ta famozna Galileijeva rečenica vrijedi i za hrvatsko kazalište. Nakon što je zagrebačka Gavella praizvela dramu “Stela, poplava” Dine Pešuta, Satiričko kazalište Kerempuh upravo je pred praizvedbom drame “Ja od jutra nisam stao” Une Vizek. Ono što spaja oba djela je Nagrada Marin Držić. Djelo inženjerke i spisateljice Une Vizek po mnogo čemu je posebno: ovdje je okrenuta pozicija moći. U izmaštanom društvu matrijarhata, žene imaju moć, a muškarci su kod kuće, brinu se o djeci, peru rublje, kuhaju... oni od jutra nisu stali.
Kakve su žene, a kakvi su muškarci u vašoj drami?
U mojoj su drami žene – žene, a muškarci – muškarci. Niti su muškarci feminizirani, niti su žene muškobanjaste, jedina je razlika u odnosima moći u tom izmaštanom svijetu. Žene imaju moć u tom društvu i to ih čini samopouzdanijima, a muškarce nesigurnijima u sebe.
Koliko sve nas u životu koči stereotip o tome što bismo trebali biti, a nismo, ono što se ne usuđujemo biti, a želimo?
Svi smo mi taoci svoje sredine. Ako živimo u sredini gdje se neki uspjesi čine nedostižnima, velike su šanse da ni mi nećemo vjerovati da su oni mogući. A i svi želimo da nas drugi vole ili barem da nas poštuju i odobravaju naše postupke. To nas sigurno koči, ako želimo stvari koje su neprihvatljive našoj okolini. Ali nije tako rijetko da su naše unutarnje potrebe jače i mi učinimo nešto za što znamo da okolina neće odobriti ili se jednostavno maknemo iz okoline koja nas guši. No, osim očekivanja okoline, puno nas više oblikuju očekivanja i odgoj u obitelji. Naše vrijednosti i uvjerenja, koje smo dobili odgojem, sastavni su dio naše ličnosti. Ako su puni stereotipova, to svakako utječe na nas, ne samo u smislu da nemamo hrabrosti za neke poteze u životu nego ih čak ni ne priželjkujemo jer ih i ne vidimo kao poželjne.
Zašto muškarci u vašem djelu nemaju imena?
Teško je pronaći imena koja ne nose sa sobom neki kontekst. Neka imena češća su u određenim sredinama, klasama društva ili generacijama. Htjela sam izbjeći upisivanje dodatnih stereotipova u likove, da bih se mogla što čišće baviti stereotipovima između muškaraca i žena.
Položaj žena u 21. stoljeću postaje sve upitniji, a činilo se da smo pitanje ravnopravnosti i sloboda odavno riješile?
Ne može se reći da status žena u zapadnom svijetu nije bolji nego prije recimo 100 godina, ali, nažalost, mora se i priznati da nije gotovo nimalo napredovao od 70-ih godina. Nazaduje li stvarno status žena, nisam sigurna. Ali da, barem u našoj državi, ima puno mjesta za napredak, to je sigurno. Meni se čini, a to i problematizira moj tekst, da kad jedna skupina (bila ona definirana spolom, rasom ili klasom) uspostavi moć nad drugom skupinom, ne želi je se lako odreći. Zato ne čudi neravnopravan položaj žena. E sad, je li prava ravnopravnost među ljudima moguća? To je, naravno, uvijek upitno. Ja se nadam da jest, premda nas povijest uči drukčije. No to ne znači da toj jednakosti ne treba težiti.
Koliko za postavljanje djela znači Nagrada Marin Držić?
Izrazito puno. Osim što djelo dobije na vidljivosti, i kazališta dobiju poticaj za postavljanje teksta. To puno toga olakšava. A što se vidljivosti tiče – ako niste već poznati autor, bez nagrade gotovo i da nemate šanse da itko pročita vaš tekst. Nažalost, mnogo naših dramatičara imalo je osobnih iskustava s time da nitko nije želio pročitati njihove tekstove, čak niti odgovoriti na mailove. To je krajnje neprofesionalno i šteti hrvatskoj kulturi. Možda je razlog tome i činjenica da velika većina naših kazališta uopće nema zaposlenog dramaturga. Srećom, taj se trend polako mijenja i, barem u Zagrebu, situacija se popravila u zadnjih godinu dana. Zato se i nadam da će se početi i postavljati više suvremenih hrvatskih tekstova.
Koliko ste sudjelovali u pripremi predstave u Kerempuhu i kako ste zadovoljni ekipom koja se okupila?
Nisam puno sudjelovala jer sam zbog ozljede koljena morala na hitnu operaciju, no trudila sam se pomoći koliko sam mogla. Ekipa koja se okupila stvarno je vrhunska, tako da im moja pomoć nije pretjerano niti trebala. Vrlo su kreativni i igrali su se tekstom dok nisu dobili vjerodostojnu priču i predivne, životne likove, koje će, nadam se, i publika zavoljeti.