Paula Hawkins svjetsku je slavu stekla svojim prvim romanom "Djevojka u vlaku", uzbudljivim psihološkim trilerom koji se bavi temama obiteljskog nasilja i ovisnosti. No mnogi ne znaju da je ona novinarka koja je radila za The Times, da se u novinarskoj karijeri zapravo bavila ekonomskim temama. Prije nego što se odlučila na pisanje čiste fikcije, objavila je knjigu "Boginja novca" u kojoj je ženama ponudila savjete o tome kako da pokrenu vlastiti posao te izbjegnu najčešće zamke poduzetništva.
Ova danas slavna spisateljica rođena je u Africi, u Zimbabveu, gdje joj i danas žive roditelji, u kolovozu 1972. godine. Otac joj je bio profesor, doktor ekonomskih znanosti, kojem je hobi bilo novinarstvo, profesija koju je odabrala Paula i koja ju je odvela na put svjetski uspješne spisateljice. Njen hrvatski izdavač Mozaik knjiga upravo je objavio treći uzbudljivi triler, roman "Tiha vatra", nakon "Djevojke u vlaku" i kriminalističkog romana "U vodu". U novom romanu ona je opet na terenu psihološkog trilera i donosi priču o tri junakinje kojima se život mijenja kada se pred njihovim pragom dogodi ubojstvo mladića kojeg su poznavale. Priča je to u kojoj Paula iznova barata paletom nesređenih, devijantnih i uznemirujućih likova, baš poput glavne junakinje "Djevojke u vlaku" koja ju je proslavila, te minuciozno oslikava kako potisnute traume i prešućene istine koje godinama tiho kuhaju u ljudima polako ali nekontrolirano izlaze na površinu.
Prošle su godine otkako ste objavili "Djevojku u vlaku". Kako danas gledate na taj roman? Biste li nešto u njemu promijenili?
Vjerovali ili ne, ali roman nisam pročitala nakon što je objavljen! Sigurna sam da bih mnogo toga mijenjala kada bih ga počela čitati. Takvi smo mi pisci, nikada nismo u potpunosti zadovoljni s onim što smo napisali. Uvijek smatram da postoji prostor za napredak.
Kako ste zadovoljni filmom koji je po njemu snimljen? Koliko ste bili uključeni u njega?
Nisam bila uključena u snimanje filma, samo sam sudjelovala u onim najboljim stvarima poput razgledavanja seta ili odlaska na premijeru (smijeh). Oduševljena sam filmom. Mislim da su odradili odličan posao. Posebno me oduševilo što su savršeno uspjeli prikazati mračnije dijelove priče. Glumačka postava bila je pun pogodak, a Emily Blunt još jednom je pokazala svoj ogroman talent. Mislim da ni sama ne bih izabrala bolju glumačku postavu.
Što ste prvo pomislili kada su likovi rođeni u vašoj glavi oživjeli na filmskom platnu? Ponos, strah, ambiciju da ih nadmašite novom pričom...?
Moram priznati da je osjećaj bio jako čudan. Dugo ti likovi žive samo u vašoj glavi, a onda ih u jednom trenutku gledate kako hodaju, govore i proživljavaju sve emocije koje ste u njih utkali. Osjećaji su bili pomiješani, ali najviše sam osjećala ponos. Bio je tu i iznenađenje i iščekivanje jer svaki glumac daje svoj osobni pečat liku koji glumi. Spoj te glumačke individualnosti i lika iz romana zaista otvara neki novi pogled na radnju i likove.
Možete li zamisliti neku drugu glumicu kako tumači vašu glavnu junakinju?
Da, mogu! To je čar romana. Svi čitamo istu knjigu, istu radnju, upoznajemo iste likove i proživljavamo njihove živote, ali svi to doživljavamo na drugačiji način. Svatko ima svoju vizualizaciju mjesta i likova. Dakle, da, mogla bih zamisliti drugu glumicu umjesto Emily Blunt kako glumi Rachel. No toj glumici bio bi jako veliki izazov nadmašiti Emily Blunt. Rekla bih pomalo i nemoguće.
Nakon tako velikog uspjeha prvijenca, koliko je velik strah pred novom knjigom koju tek treba početi pisati? Ili je ona već bila spremljena u ladici?
U trenutku kada je "Djevojka u vlaku" objavljena već sam počela pisati drugi roman "U vodu". Već sam imala jasnu sliku radnje, likova i kakav će biti ishod romana. To mi je znatno olakšalo proces pisanja jer onog trenutka kada je "Djevojka u vlaku" ugledala svijetlo dana moj se život promijenio. Čini mi se da gotovo dvije godine nisam bila kod kuće jer sam putovala po cijelome svijetu, promovirala knjigu i sudjelovala na brojnim književnim događajima. U tom periodu bilo je dosta izazovno pronaći mir i vrijeme za pisanje drugog romana. Da sam drugi roman počela pisati po izlasku prvog, sigurna sam da "U vodu" ne bi bio objavljen nakon samo dvije godine.
Zašto čitatelje danas toliko privlače psihološki trileri? Ne bi li bilo logičnije da nakon pandemije i u vrijeme novog zastrašujućeg rata bježimo u neko veselije štivo?
Ne bih rekla da ljudi nisu zainteresirani i za štivo o kojem govorite, mislim da u svijetu postoji veliki interes za veselim naslovima. Pogledajte, primjerice, "Jezero od riječi" autorice Emily Henry. Njezin roman već godinama ne silazi s liste najprodavanijih romana, a ne radi se o psihološkom trileru. No mislim da će bez obzira na situaciju oko nas ljudi uvijek posezati za krimićima i trilerima, jer sve nas zanimaju ljudi, stvari i događaji koje sami ne možemo shvatiti. Velika većina nas ne može shvatiti kako i zašto su pojedinac ili grupa ljudi u stanju učiniti grozne stvari. Čitatelji vole zaviriti u mračne umove i tražiti objašnjenje za njihove postupke. U današnje vrijeme kada je život neizvjestan mislim da čitatelji pronađu utjehu u tome što je pravda zadovoljena, barem u knjigama. Tamo su krivci uvijek kažnjeni za svaki zločin koji počine, što, nažalost, nije praksa u stvarnom životu.
Možete li objasniti kako se zapravo kroz formu trilera obrađuju važne društvene teme poput obiteljskog nasilja, ovisnosti, vršnjačkog nasilja...?
Za mene dobar krimić nikad ne smije biti samo krimić, on uvijek mora progovarati o problemima iz stvarnoga svijeta. Važno mi je da u svojim knjigama postavljam pitanja o svijetu. Kada pišem sama sebi postavljam pitanja na koje onda tražim odgovore. Često se u razgovorima sa sobom pitam kako bi se ja osjećala da se nađem u takvoj situaciji? Kakva bih ja bila osoba da sam proživjela takvu vrstu traume? Mislim da su knjiga i film "Djevojka u vlaku" promijenili pogled ljudi na obiteljsko nasilje. Ljudi su shvatili da ono ne mora uvijek biti samo fizičko, postoje i druge vrste zlostavljanja. Svoje partnere, prijatelje ili strance možemo povrijediti na razne načine, a posljedice s kojima se žrtve kasnije nose su stravične.
Koliko su vaši romani važni u svjetlu činjenice da uvijek treba upozoravati na žene žrtve i što im se sve događa u današnjem svijetu?
Veoma su važni, moji romani su poput megafona kojim želim upozoriti na neke od problema s kojima se borimo kao društvo. Ako ste autor i pišete o zločinu i obiteljskom nasilju, vaša žrtva će najčešće biti žena i /ili dijete. U mom najnovijem romanu "Tiha vatra" žrtva je mladić, a iste traume prošle su i mnoge druge žene. Najviše volim pisati o nasilju, a samim time i upozoravati svijet na snagu i moć nasilja te kakve dugoročne posljedice ono ostavlja na žrtve. Sve moje knjige govore o tome kako se ljudi bore sa životom nakon traume ili tragedije, njihovim pokušajima oporavka i onime što osjećaju na tom putu.
Koliko je vašem književnom radu pomogla dugogodišnja karijera novinarke? Zapravo me zanima vidimo li mi novinarke svijet oko sebe jasnije od drugih ljudi?
Novinari bi trebali imati istančaniji osjećaj za neke stvari koje su veoma poželjne prilikom pisanja romana, primjerice za pronalazak same srži priče i kako uvući čitatelje u radnju. Osim toga, novinari znaju i moraju raditi pod pritiskom i ne boje se praznog papira koji moraju ispuniti. Možda i ono najvažnije, novinari znaju slušati, a zbog te osobine često znaju govorite li im istinu ili laž. Čak i ako šutite novinar zna da nešto skrivate i koje vam se misli roje u glavi. Oni su uvijek korak ispred svojih sugovornika.
Što novog pripremate svojim čitateljima koji uvijek jedva dočekaju novi naslov s vašim potpisom?
Na pola puta sam sa svojim novim romanom, ali ne volim mnogo govoriti o stvarima koje nisu završene. Ipak, mogu hrvatskim čitateljima otkriti da su usamljenost, umjetnost i, naravno, ubojstvo samo dio novog romana.