Taj rodonačelnik čudesne i gotovo nedohvatljive Gorgone – Josip Vaništa, početkom sedamdesetih pojavljivao bi se povremeno kao ilustrator u tjednicima za kulturu i ekskluzivnim magazinima zajedno s Miljenkom Stančićem, Ivanom Piceljom, Aleksandrom Marksom. Tako sam Stančića i upoznao, davnih dana, u \"Telegramu\". Ilustrirao je priče, a onda sam doživio iznimnu počast da je Josip Vaništa u \"Startu\" ilustrirao jednu moju priču. Napravio je zapravo kolaž koji je u komadima nalijepio na jednu gotovo tapiserijsku podlogu: vitke ženske noge i moj portret, prikazavši me kao dendija u tamnoplavom plišanom sakou, s bijelom raskopčanom košuljom, bijelom maramicom u malom džepu, s crvenom ružom u zapučku i svilenim šalom oko vrata.
Nadgledao je portret Krleže
Kasnije je taj ironijski diskurs ponovio u portretu s olovkom, koji je potpisao i poklonio mi, dok je kolaž i do danas ostao nepotpisan. Naime, i Stančić i Vaništa i Marks i Picelj nikada nisu potpisivali svoje crteže-ilustracije. Prošlo je otada četrdeset godina. Povremeno bih odlazio u njegov atelje u Križanićevu nasuprot moje nekadašnje II. muške gimnazije. Kada sam radio jednu izložbu Krleže u atriju Akademije, on je dolazio nadgledati kako će tiskara otisnuti njegov portret Krleže za plakat izložbe. Služio se češće pismom nego telefonom ili direktnim razgovorom, tako smo jedan intervju razmjenjivali isključivo pismima. I jednog prijepodneva hodao sam kroz labirint njegove retrospektive, gotovo sâm, bilo je dva-tri dana prije zatvaranja u Muzeju suvremene umjetnosti. Stajao sam dugo uz portret Tina Ujevića i prisjetio se Vaništinih riječi. U dvije-tri rečenice opisao je tu pjesničku hrid iza stakla Francuske čitaonice u Preradovićevoj ulici, u jednoj rečenici opisao je pak grčevitu cjelodnevnu borbu Miljenka Stančića da nacrta Ujevića i kad se već obukao da ode u kino, Stančić je zastao i u dva-tri poteza napravio genijalni portret Tina.
Naježiš se kad gledaš crteže Vanište umirućeg Krleže kako se bori s ništavilom zaronivši sav u svoje nemoćne ruke i kad poslije toga čitaš zapise Josipa Vanište koji po kiši i snijegu u prosincu 1981. odlazi Krleži u bolesničku sobu u kojoj sluša Krležu, koji mu govori: \"Ne vraćam se, odgovara mi hladno, tu sam pred ovim zidom koji ne mogu prijeći, pred velikim ništa.\"
I zamišljam, kad bi sad netko u ovim prostorima Muzeja pustio Mahlera – ujedinio bi kratku rečenicu Vanište, odmjerenu kao na apotekarskoj vagi, ni gram više ni gram manje, takva supstanca koja spašava život – s Krležinom, eksplozivnom rečenicom koju izbacuje vodoriga lavlje glave.
I u crtežu i u zapisima – Vaništa se izražava s minimalnim sredstvima, postižući upravo takvim minimalnim efektima snažan dojam na gledatelja i čitatelja. Sve je superkratko, kao rezano preciznim skalpelom i kad govori, on kao da piše, na pravo mjesto stavlja pauzu, zarez, točku, najobičnije riječi iz svakodnevne uporabe, izbjegava periodične rečenice, serijske iskaze i složene subordinirane konstrukcije. Retorika je krajnje ogoljena, izbjegnuta je figuracija, emocija je minimalna kao i mises en scéne.
Odlazak u šutnju
I sam Vaništa govori kako je \"izostavljanje bilo važnije od onoga što se unosilo u crtež\". To ga je, po vlastitu priznanju, odvelo u jednostavnost, redukciju, prazninu. A zatim i u šutnju.
Među intrigantnim dramskim tekstovima spada svakako \"Dah\" (iz 1969. godine) Samuela Becketta. Nakon podizanja zavjese, na praznoj pozornici je samo nekoliko otpadaka. S magnetofonske vrpce čuje se ljudski krik, a potom duboki udisaji i izdisaji i jauci, gasi se svjetlo i još jedan krik. Sveukupno, trideset i pet sekundi i zavjesa se spušta.
Izlazim iz Muzeja, topli, sparni lipanj. Odlazim s Vaništinim minimalizmom i Beckettovim krikom uz zvuke Mahlerova orkestralnog ciklusa Das Lied von der Erde. U nedjelju, 16. lipnja retrospektiva je zatvorena. Imam poziv za tu prigodu, ali došao sam nekoliko dana ranije, da se u tišini poklonim velikom magu. Da mu napišem pismo? Nives Gajdobranski mi mailom šalje fotografije. Bjelina dana na kojem svjetluca žarko sunce. A iza te plohe po kojoj hodim vječna zagonetka jednog nedešifriranog kriptograma.