Vrag nikad ne spava

Vrti mi se. A samo je rekao: “Ja ću vas štititi, gospođo”. Prije toga dogodilo se jednokratno buljenje. Jednom davno slučajno smo se našli na istom mjestu, na nekoj proslavi. Bio je veliki dječji rođendan, moja i njegova djeca zajedno su skakala po trampolinu. Znala sam tko je, znao je tko sam i počelo je buljenje. Preko stolova, preko čaša, preko glava, između ljudi, balona, preko svega, buljenje. I sad je, igrom slučaja, postao moj odvjetnik koji me brani od nekih neprijatelja.

Sjedim u kancelariji preko puta njega i prisjećam se tog buljenja. I njegova i mog. Uopće ga ne slušam što govori, čujem samo taj duboki glas koji dolazi do moje kože, posebno do vrata. Riječi koje izgovara snažne su i muške. Obožavam to. Na neke riječi se nasmijem, a njega to natjera da izabere još sličnih, jer zna. Zna da ih lovim na vratu. Možda se na njegov vrat lovi moj smijeh, tko zna?

Moram mu pokazati neku fotografiju, neki dokaz, na mobitelu. Dok tražim, osjećam da me gleda istim onim buljenjem. Ne može se nasititi i razumijem ga. Ne mogu ni ja. Nađem fotografiju, a on uzima moj mobitel i gleda. Grije ga svojim rukama, jedva čekam da ga uzmem nazad i osjetim tu toplinu. On ga odloži pred sebe, mobitel se hladi. U jednom trenu ga odgurne po skliskom stolu prema meni. Ja ga ulovim. Još je malo topao.

Idemo dalje. Nazove zlikovce preda mnom. Psuje im pičke materine, prijeti im tužbama, kaže:

– Maltretirate moju klijenticu! Ako nastavite…

Ja samo čujem “moju”. Volim taj bijes zaštitnika. Da me bar još više napadnu pa da bude još goropadniji. I dalje pokušavam buljiti. Vidi li mi se na licu da ga ne slušam, nego da uživam u njegovu prisustvu? Pita me želim li išta, sok, nešto. Ne smijem. Ne smijem uzeti ništa od tebe, to ne izgovaram, i mislim kako bih trebala imati one štitnike koje konji moraju nositi da im nešto ne odvuče pozornost, da mogu gledati samo naprijed. Ne bi mi ni štitnici pomogli, pa on je ispred mene! Uvijek se može buljiti.

Kažu da je, kad vidi ženu, svaki muškarac prvo ocijeni kao potencijalnu partnericu, i da tek nakon toga pristupa razgovoru, poslu ili čemu već. Ako je to istina, je li i on tako? Da mu bar mogu ući u glavu! Moram paziti da ne izgovorim nijednu pogrešnu riječ.

Sve moje rečenice upućene njemu moraju biti ravne, nedvosmislene, ne smiju nimalo skrenuti s puta. Moramo razgovarati samo o zlikovcima. Izvan puta je sklisko, opasno, ako se zagazi, može doći do tsunamija. Izvan puta je i zabranjeno, jer svatko od nas živi u svom planu A.

U svojoj sigurnoj zoni, dugo godina slaganoj, građenoj, lijepoj i dobroj. Sigurna sam da pripadamo različitim svjetovima. Ali onaj svijet u kojem bismo se našli bio bi zajednički. Vidim kao na filmu, sve što se zbiva sad i što bi se moglo zbiti. Vidim sebe u njegovim očima, ne može mi to zatajiti.

Utopila bih se u njemu, to je sigurno. Do mene dopire miris nečeg njegova. Nije parfem. To je tijelo. Sad tek ne razumijem što govori. Pogled mi je zamagljen, jasno vidim samo ravno. Njega. Sve ostalo je mutno. Smije se glasno, pobjednički, ne znam čemu, ali pokazuje koliko je čvrst, nadmoćan i jak. Ta snaga i sve to meni je ponuđeno. Da budem u šaci King Kongovoj, da budem u košarici Regočevoj, da ga samo pogledam, a on da mi pruži svu svoju snagu na poklon.

Neka tajnica pita me hoću li kavu. Dolazim k sebi. Sad smijem prihvatiti, pa kažem može, s hladnim mlijekom. Odlazi, a on i dalje govori nešto o strategiji obrane od neprijatelja. Ne bojte se, kaže, a ja se opet pretvorim u gustu kremu od karamele. Neka se ne bojim.

Pa kako bih se bojala uz tebe, muškarče prekrasni? Pogledom ga topim, ne znam uspijevam li, ne smije ništa jer do njega sjedi pripravnik tupavi i sve nešto zapisuje. Uskoro se vraća tajnica s kavom pa kaže da je zabunom stavila toplo mlijeko. On se trzne, ne možeš gospođi dati toplo mlijeko, nosi to odavde i donesi šta je rekla! Viče na nju, ja je želim izvući, ma nije važno, mogu ja i s toplim. Ne možete, kaže. I opet osjetim te trnce i sve što uz njih ide, jer on opet pokazuje što bi bilo kad bi bilo. Zvijezde bih ti skinuo, zamišljam da govori. Kad tajnica ode, on se zadovoljno zavali u naslonjač, ruka mu je na stolu i gleda me. Ne znam kud bih sa sobom pa postavim glupo pitanje o zlikovcima. On se nagne prema meni, kaže, uništit ćemo budale, a ja opet čujem “ćemo”.

– Mi? – pitam glupo.

– Ja, za vas.

On, za mene! Dolazi vrijeme da idem, potrošili smo teme o zlikovcima, a druge ne možemo i ne smijemo taknuti. Moramo ostati u sigurnim zonama. Oblačim kaput, on mi ga drži, ja pogriješim rukav pa se ispravim. Ipak, divan je osjećaj. On drži moj kaput, blizu mi je, osjećam opet miris. Da bar i on osjeća moj. Primam kvaku, on drži ruku na vratima pa se vrata ne mogu otvoriti.

– To je sad zapravo, opća opasnost – govori on u pola glasa, gledajući me duboko u oči.

Znam da ne misli na slučaj koji vodi. Znam na što misli. Trenutak je čekanja, ne skrećem pogled, puštam ga da mi roni u dubinu, dajemo si oduška barem očima. Kad osjetimo da je stvarno previše, postoji samo jedna mogućnost. Pobjeći glavom bez obzira. Dobro, druga je izvan sigurne zone, a tamo ne idemo.

– To mi je drago čuti – odgovaram i dodajem – baš drago.

Nakon toga bježim.

Dok pijana i omamljena hodam, vibriram. Tresavica ne prestaje ni doma, u sigurnosti, ni kad počnu uobičajene situacije, obiteljske i drage, ni kad odem na posao. Mater mu njegovu. Da nije to rekao, bih li bila mirnija? Ili bih zamišljajući što sam mogla, a što nisam, opet drhtala? I zašto sam baš tako odgovorila? Koji me vrag tjerao? Mogla sam pristojno reći da ne razumijem ili skrenuti smisao na onaj odvjetnički dio, ili nešto već i ostala bih u granicama. Ovako smo probili ogradu na putu i sad postoji izlaz. Zabranjeno je tamo, čuješ li, govorim si.

Pitam se kako će sada, nakon ovog probijanja, izgledati sljedeći sastanak u kancelariji? Neće se dogoditi ubrzo, ali hoće. Do tada ćemo živjeti u sigurnim zonama iz kojih i ne želimo izlaziti. A onda opet susret.

Sjetim se Desanke. Pa zna ona o čemu govori! Pokušat ću živjeti u toj njenoj strepnji do sljedećeg puta. Možda mu i kažem koji stih njezin. Možda me posluša pa ne priđe. Možda time zakrpimo ogradu na sigurnom putu.

A možda sve ode k vragu.    

O autorici