Dok na kraju redakcijskog preludija "Vučjaka" na scenu pada mrak, a sjaje velika, crvena neonska svjetla s natpisom "Na selo!", čini se da mladi Krešimir Horvat bježi iz pakla samog. No, kakav je to Krležin pakao i što on danas nama znači, odgovorila je autorska i glumačka ekipa novog "Vučjaka", premijerno izvedenog 30. prosinca 2014., u HNK Zagreb, točno na dan kada je prije 91 godinu na istoj sceni i praizvedeno ovo djelo.
Redatelj Ivica Buljan jasno pokazuje kako je i ovo Krležino djelo bezvremensko, kako funkcionira stoljeće nakon Prvog svjetskog rata, čijim se posljedicama bavi.
Kazalište je prodisalo
Buljan priču o mladom i izgubljenom intelektualcu koji traga za nekim boljim svijetom i boljim životom postavlja kao priču o čovjeku (zapravo priču o svima nama) koji, mijenjajući mjesto života, ne može promijeniti sebe samog. Njegov je Horvat čovjek izgubljen u vlastitim nagonima i strastima, čovjek koji doista ne može uživati u ljepoti oblaka na nebu dok pakao vlada u njemu. Tu redateljsku ideju o potrazi za imaginarnom zemljom koja je postala potraga za imaginarnim ja, dosljedno slijedi autorski tim predstave, koja je i po premijernoj publici (mnogo teatarskog svijeta, ali i uglednika svih drugih vrsta, na čelu s predsjednikom i premijerom) svjedočila kako je upravo "Vučjak" prvi kamen temeljac novog HNK na čelu s intendanticom Dubravkom Vrgoč.
Mnoga je toga bilo na kocki, mnogo je rizičnih poteza povučeno, ali u konačnici posao se i te kako isplatio. U "Vučjaku" Drama HNK Zagreb diše punim plućima, a gotovo četiri sata Krleže (baš kao i Buljanovi ljubljanski "Glembajevi") protekne u trenu. Veliki rat, zeleni kadar, revolucija u Rusiji, ovdje su okvir priče. One u kojoj na redakcijskim stolovima stoje neki pretpotopni kompjutori, u kojoj je zabito selo postalo zabita provincija nekog predgrađa, gdje je seoska škola (i stan učitelja) doslovno limena baraka nekog slama... Tu i sada mogao bi Krešimir Horvat biti John Doe, bjegunac u idilu koja nikada nije postojala izvan glava zanesenjaka.
Briljantne epizode
Dramaturg Vlaho Bogišić, scenograf Alekdandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan i skladatelj Matija Vrhovnik Srekar jasno omeđuju taj krležijansko-buljanovski svijet, od početka u redakciji, preko scena iz sna koje znakovito uokviruje plakat "Tko se boji Wirginie Wolf", pa do konačnog (upitnog) bijega u kojem Horvat ne zna ni kako ni zašto...
Sve ostalo je u rukama glumaca. Glavna uloga pripala je mladom Silviju Vovku. Prvi put na tako velikoj sceni, prvi put u tako velikoj ulozi. Na samoj premijeri "pojela" ga je trema, posebno vidljiva na početku predstave kada je na trenutke potpuno nerazumljiv, gdje mu glas gotovo prekriva glazbena matrica koja je na trenutke i onako preglasna. Treba ga ponovno vidjeti nakon nekoliko izvedbi, a bit će to i još jedan pogled na njegove sjajne partnerice.
Alma Prica kao Marijana i Nina Violić kao Eva u jasno postavljenim i suprotstavljenim vrstama ženstva uz koje Horvat tone sve dublje u svoje neuroze. Dvije velike glumice ovdje su i snažna potporu mladom kolegi, jer Vovk je zaista najbolji "u klinču" s njima. Oko ovog trolista, ili trokuta, uigrani je ansambl koji svoju veličinu dokazuje čak i u minijaturnim epizodama, poput Ane Begić u ulozi Evine majke. Izdvojiti prije svih treba uvijek ekspresivno odmjerenog i točnog Livija Badurinu, Slavka Juragu, Gorana Grgića, Franju Kuhara i Sinišu Popovića koji u moćnoj sceni obračuna s Horvatom precizno pokazuju kako je Krležin "Vučjak" tek drugo lice redakcijskog pakla iz kojeg bijega nema.
Tek nekoliko minuta traje obračun u kojem briljira Ana Begić u ulozi Evine majke. Njezin kajkavski pohvalio bi i sam Krleža, a udarci koji padaju po Nini Violić zasigurno bole!
Baš sam si mislila koji će plaćenik prvi izletiti sa hvalospjevima...Da kamen temeljac, pa tko će to gledati?