Desetodnevna izložba „Hahari i žabe“ Dominika Vukovića u zagrebačkoj Laubi zatvorena je prošle nedjelje. Bila je to, kako kaže autor, prava mala avantura. Ideja od samog početka bila je da s njom po prvi put stvori vlastitu autorsku cjelinu, koja ima “i glavu i rep”. Kolekcija crteža žarkocrvene boje vodila je posjetitelje kroz živopisni imaginarij djetinjstva – i to ne samo njegova.
Upravo su mu takve izložbe i najdraže, one koje nas uvuku u priču i mijenjaju cijeli prostor u koji ulazimo. Zato je tu, osim crteža velikih i malih formata, bila i kolekcija (također crvenih!) predmeta – bicikl, ljestve, sanjke, kućica za ptice i školica na podu. Sa stropa prostorije se, ispletena u pletenicu, spuštala i plesačka svila Vukovićeve djevojke. Nju smo vidjeli i na jednom od crteža, visoko u zraku, kako pleše na svili obješenoj o stablo pred skupinom zadivljene djece.
Opća mjesta odrastanja
Prizori koje Vuković crta su svima zajednička, opća mjesta odrastanja, poput prve cigarete i prvog Playboya, bacanja petardi i igranja rata – dijelom su autobiografski, ali velikim dijelom izmaštani. Svi ti elementi na okupu pričaju nam priču o jednom djetinjstvu, ali istovremeno i o našem. Nepretenciozno i vrlo jednostavnim stilom, Vuković uspijeva oslikati i formativne trenutke odrastanja i onaj gotovo neuhvatljivi osjećaj djetinjeg iščuđavanja svijetu.
– Prikazano je tu jako puno sretnih događaja, ali i školskih tučnjava i samoće i vršnjačkog nasilja, a to su sve važne stvari. I sreća i tuga imaju jednaku vrijednost. I jedno i drugo te izgrađuje – rekao nam je Vuković. Odrastao je na zagrebačkom Jarunu, a mnogi su radovi usko vezani uz kvart. Dok nisu niknula nova naselja Vrbani i Prečko, Jarun je bio na samom rubu grada, na granici s prirodom i, ukratko, savršeno mjesto za istraživanje i igru. Tako je nastao i sam naziv izložbe.
– Hahari jer smo bili hahari, a žabe su tu jer sam s Jaruna, one su više kao mjesto radnje. Da sam iz centra, možda bi se zvala Hahari i taubeki. Na meni je takvo odrastanje ostavilo traga: ne volim tulume, ne volim nikakve izlaske, mrzim klubove, mrzim bilo kakva druženja, mrzim upoznavati ljude. Volim provoditi vrijeme u prirodi, dosta sam jednostavan po tom pitanju – smije se Vuković. Koncerte ipak voli, kao i predstave, jer njih vidi kao izložbe, čudesna mjesta na koja dolazimo gledati nekoga kako stvara. To je za njega poanta.
– Nije važno biti umjetnik, to je glupo, jebeš to. Važno je stvarati dobre stvari. Pojam umjetnosti je zapravo posljedična stvar – tvrdi naš sugovornik.
“Hahari i žabe” samo su posljednje ostvarenje u dugom nizu, jer Vuković crta i slika već desetak godina. Nakon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, bez mnogo razmišljanja upisao je Akademiju likovnih umjetnosti. Planira se i prijaviti za status slobodnog umjetnika, ali iako mu je privlačna ta romantična sloboda, naglašava kako za takav posao moraš biti proaktivan i zapravo, sam svoj šef.
– Mislim da bi svatko trebao probati raditi neki dnevni posao. Moraš probati raditi posao na kojem imaš šefa koji ti ide na živce – smatra Vuković. Trenutačno ipak nema nadređenoga, već atelje dijeli s prijateljima iz neformalnog kolektiva „Space shuttle“ Klarom Rusan i Mateom Jurčević.
– Dijelimo taj atelje, ali svatko radi svoje. Non-stop komentiramo jedni drugima stvari, iskreni smo i to je fakat korisno. Dobro je imati frenda pored sebe koji ti može reći: Ovo ti je užas – objašnjava nam. Najviše voli ilustrirati slikovnice i knjige, ali njegove smo radove mogli primijetiti na i zidovima i ulicama Zagreba.
S prijateljem Borisom Barom naslikao je mural inspiriran „Gulliverovim putovanjima“ na Opatovini. Bare je naslikao Gullivera u liku zajedničkog im prijatelja, fotografa Hrvoja Zalukara, a za Liliputance zaslužan je Vuković. Sa Stipanom Tadićem i kolegama radio je na stvaranju najvećeg murala u Hrvatskoj, koji se proteže na 2000 četvornih metara Zagrebačke avenije. U sklopu projekta „Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću” oslikao je zid u Remetincu, a na pitanje kako umjetnost utječe na životni prostor, pogotovo u zatvoru, odgovara da je jedna od ljepota likovnosti njezina višeznačnost. Pri slikanju remetinečkog murala vodio se željom da u svoj rad uklopi jednu posebnu, terapeutsku komponentu.
Instagram kao portfolio
– Lako je osuditi ljude koji su iz nekog razloga u zatvoru, ali to nije rješenje, trebamo pokušati naći način kako im pomoći – smatra Vuković. Zidno slikarstvo, a time i ulična umjetnost, pojašnjava, postoje oduvijek. Danas, uz festivale i angažmane, postaje sve popularnija i služi kao fantastičan način da umjetnost iz galerija i izložbenih prostora izađe na ulicu i vrati među ljude. No, ističe kako su murali ipak unaprijed isplanirani i dogovoreni, dok je street art divlji.
– On se događa u sitne noćne sate. Izazivajmo nered bilo kad i bilo gdje! – govori sa smiješkom.
Ako ste slučajno propustili izložbu u Laubi, hahare, žabe i druge radove uskoro ćete moći vidjeti na web-stranici autora koja je u izradi. Do tada, Instagram mu služi kao svojevrstan portfolio. Umjetnost, kako kaže, itekako pripada društvenim mrežama.
– To je poanta društvenih mreža. Ako imaš nešto pokazati, pokaži to. Ako se baviš kuhanjem, objavljuj recepte, ako te zanimaju auti, stavljaj aute, ako te zanimaju kućni ljubimci, postaj o njima. To hoću vidjeti. Ako se ne baviš ničim, bolje nemoj imati društvene mreže. Oni koji će zabljesnuti, zabljesnut će s razlogom, oni koji neće, neće. Kako rastu mogućnosti, tako raste i težina toga da se probiješ, uvijek je jednako teško – zaključuje naš razgovor Dominik Vuković.