Talijanski scenograf i kostimograf Domenico Franchi radio je u kazalištima diljem svijeta. O svim čarima i izazovima njegova posla razgovarali smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje prvi put gostuje pripremajući balet “Opasne veze”.
– Većina zapravo ni ne zna koliko posla ima iza scenskog i kostimografskog projekta. Za kvalitetan posao potrebno je puno mjeseci rada, ponekad čak i godina. Treba imati specifične vještine, ali i široku kulturu. Ponekad čak i producenti, umjetnički ravnatelji ili nadzornici ne znaju ili se pretvaraju da ne znaju stvaran opseg tog posla – ističe Franchi te dodaje kako je to ponekad frustrirajuće, no prednosti posla su, kaže, što je veoma kreativan te uzbudljiv čak i bez priznanja javnosti ili stručnjaka. On je, ipak, dobio nekoliko velikih priznanja za svoj rad, poput Međunarodne nagradu “La Chioma di Berenice” za najbolje talijanske kazališne nošnje sa suvremenom operom “Il Carro i Canti Alessandra Solbiatija”.
Slučajno otkrivena strast
– Nagrade mi nisu cilj, ali priznanje je uvijek lijepo dobiti – zaključuje Franchi koji iza sebe ima trideset godina uspješne karijere. A sve je, prisjeća se, počelo sasvim slučajno kada je jedne večeri sjeo s ocem pred televizor da bi gledao otvaranje sezone u Teatru alla Scala kada je na repertoaru bila “Aida” u režiji Luce Ronconija.
– Moj susret s kazalištem bio je prilično ležeran, ne mogu reći da sam imao poziv za ovu profesiju, do tada sam htio postati slikar ili arhitekt, no gledajući “Aidu”, zadivio me taj veliki i maštoviti mehanizam. Sljedeće sam godine upisao studij scenografije na Akademiji Brera u Milanu i pet sam godina jako naporno radio trudeći se razumjeti što je kazalište... I tako se razvila strast radeći svakodnevno s velikom upornošću – govori Domenico Franchi koji kaže kako se bez ikakve zadrške bacio u posao, no na početku karijere bilo mu se teško probiti. Dugi je niz godina radio s malim kompanijama, s prijateljima režiserima i koreografima bez ikakve naknade, a da bi se uzdržavao, morao je raditi još jedan posao.
– Bili su to dani kada smo radili bez resursa, do kreativnih smo rješenja dolazili doslovno bez ičega, ali sve je bilo tako važno da je kutija s voćem mogla postati papinsko prijestolje. Tako da mogu reći da je početak moje karijere bio težak, ali i uzbudljiv – ističe Franchi koji je potom posao suradnik Ezija Frigerija, jednog od najvećih scenografa dvadesetog stoljeća.
Suradnja s muzejima
– Jedan dan dok sam radio u svom studiju, primio sam telefonski poziv od njega i odjednom sam se našao na pozornici Teatra alla Scala radeći pripremu za otvaranje sezone najvažnije opere na svijetu. Moj se život od tog trenutka radikalno promijenio, ali sam nastavio raditi i s malim kompanijama, prijateljima režiserima, koreografima, skladateljima… – kaže Domenico Franchi koji iza sebe danas ima cijeli niz predstava, no otkriva nam kako još ima naslova na kojima bi volio raditi, a nije imao prilike. To su, primjerice, Bernsteinov Candide, Debussyjev Le Martyre de Saint Sebastien, Kralj slušanja Luciana Beria, Wagnerov Parsifal…
– Osobno, volim suvremeni ples i eksperimentalno kazalište koje traži dijalog između različitih ekspresivnih jezika – napominje Franchi te dodaje kako je kreativni proces koji vodi razvoju kostima veoma dug i složen, ali uvijek polazi od temeljitog proučavanja referentnog materijala, teksta, knjižice, namjera autora...
– Ne mogu razraditi kostim ako moj identitet, raspoloženje i iskustvo nisu jasni – zaključuje Franchi koji se bavi i vizualnom umjetnošću te je od samih početaka svoje karijere napravio više suvremenih umjetničkih instalacije za mnoge europske kulturne institucije.
