Vlakovi i škole
Već se dugo ne vozim vlakovima, pokatkad žalim za tom udobnom sigurnošću koja ima i prizvuke romanse budući da autobuse i avione ne podnosim. Svojevremeno je ta mađarska dionica između Rijeke i Zagreba bila tako uobičajena, toliko prirodna za sve nas koji smo odlazili u Zagreb na koncert u organizaciji Muzičke omladine ili na predstavu u HNK, dobro se sjećam Mustafe Nadarevića i njegova nevjerojatno divnog Cyrana, u jednom je trenutku zavikao s pozornice: Hej ti, neotesani, u zadnjem redu partera, ovo je kazalište, a ne livada! Prestani ometati predstavu! Sledili smo se i mi koji smo šutjeli i cijelo vrijeme uživali u njegovoj dugonosoj glumačkoj čaroliji. Sve su to bili pomaci djetinjstva, važne točke, nagla zrelost, novi život. A sve to lako i poput pustolovine, vlakom u Zagreb.
Tadašnja četiri sata vožnje sad traju pet sati, ne znam postoji li Muzička omladina, ozbiljna i promišljena, s odnosom prema djeci koji danas uopće nije u modi, od one Ljilje do ovog Željka, našu se djecu tretira kao malene strojeve i mehaničke magarce za nošenje torbi. Što će njima kazališta, likovni ili glazbeni odgoji, što će njima radosni nastavnici, poznate čistačice ili rijetke i žive područne škole? Sve se odvija naopako, vlakovi se usporavaju, njihove pruge zarastaju u travu, a djeca se unezvjereno motaju hodnicima dok ravnatelj pokušava kupiti diplomu, a ministar obuzdati svoj prezir prema novinaru. Uništili smo i rasprčkali, pokrali vlastitu željeznicu, nije niti čudo, kad se samo sjetim konduktera na nekim linijama, prođe me strah i nelagoda kakvu samo osjećao rijetko, tek pred vratima kasarni, ili u trenutku kad Dimnjačar pogiba na zaostaloj sajli u seriji Kapelski kresovi. Muk, nevjerica, strah, ulazi čovjek u odori, klati se, gleda oko sebe, uzima novac, karte nema, namigne i zalupi vratima!
To su bili maleni lopovi, zbog ovih većih sad se ukidaju linije i vlakovi izlijeću iz svojih putanja kao u radikalnom pokusu iz fizike. No, za ovaj složenac dosta je tuge i zbog vlakova i zbog škola, stvari neće biti bolje, ovo što se sad gasi, pruge što zarastaju u koprive nikad više neće osjetiti kotače vlaka, niti će ikad više čuti radosnu djecu kako u tom vlaku pjevaju na povratku s predstave. Nikad više.
Bukowski, 20 godina od smrti
Pjesnik koji je imao potrebu biti marginalac što lupa po mašini
Prije dvadeset godina ovaj je svijet napustio vjerojatno najimitiraniji pjesnik na svijetu, Charles Bukowski. Ja sam, što površno, a što na moju žalost manje površno, poznavao barem trideset ljudi koji su ga neumjereno i nesposobno oponašali, zavedeni njegovom jedonostavnošću, pokatkad i suhom i grubom poetskom narativnošću.
Nitko od tih ljudi nije Bukowskog pročitao na onaj način na koji je to taj čovjek s društvenog ruba očekivao, u svojoj tišini i priželjkivao. Jer da jesu, znali bi da to što čine, to oponašanje bez ikakva talenta, spada u one zone kulture i svakodnevice koje je Bukowski posebno prezirao; on, kao i svaki dobar pjesnik nije imao potrebu biti ništa osim tog, marginalca koji gladuje i lupa po pisaćem stroju.
U jednom od svojih posljednjih intervjua Bukowski kaže: Nagledao sam se dečki koji igraju na novac, koji ga uzimaju, otimaju i osvajaju, sad kad ga imam i iz ove perspektive mogu im reći; odigrali ste posve krivu kartu!
Bukowski je u Hrvatskoj imao sreće, prevodili su ga Vojo Šindolić i Boris Maruna, kako i sam kaže u jednoj svojoj pjesmi: sve je to smislio neki bog, kao uostalom i brave na vratima.
Ja sam veliki ljubitelj vlakova a sjecanje me vodi unazad svaki gradic imao je svoju stanicu koja je bila ugodno utociste s svojim restoranima koje su bile dostupne svakom koji je imao rezervni dinar dva. Posebno me srce boli za Samoborcekom I vlakom koji je bio prilagodjen za Stubicke toplice