U našem susjedstvu je noćni klub. Otišla sam se tamo napiti. Barmen je poznavao mene, moj dan, sat i moje piće. Na šanku dupla votka. Topla, bez limuna, soka. Gola opaka votka.
– Mogu li ti kako pomoći? – začula sam pokraj sebe glas.
Rekao mi je "ti" kao da se poznajemo. Bilo je to točno, premda sam ga dosad vidjela samo u snovima. Ljepota, tajna, gruba nježnost, nerazmetljiv šarm.
– Možeš mi pomoći – odgovorila sam – ako hoćeš čuti moju priču.
Bio je strpljiv dok mi je votka spaljivala grlo poput lave.
– Zovem se Ema. Živim u vili preko puta. Moj muž je kreativni direktor BTX-a za Hrvatsku. Nezamislivo ga plaćaju. Ali najviše je uprihodio od oca, 57 milijuna eura. Ratni profiter, sedam procesa, nijedna presuda, osim vlastite. S pogrešne strane cijevi pokušavao je ustanoviti što mu nije u redu s lovačkom puškom. I njegov se pas našao na pogrešnom mjestu. Šapom je pritisnuo okidač. Na tu vijest moj muž nije ni trepnuo, ali je pas uginuo od žalosti. Diplomirala sam povijest umjetnosti. Muzeji i galerije otimaju se za mene kao autoricu izložbi jer trebaju mog muža kao sponzora. Ja sam autorica, kao što je on kreativan. "Ovu sliku lijevo kraj ulaza, ovu iza stupa." Razvlače me po eventima, fotogalerijama sa zagrebačke špice. Imam dvije spremačice, a naša kći od šest godina guvernantu. Mene zove Ema, a nju mama. Posljednjeg petka u mjesecu moj muž traži da mu za večeru skuham fiš-paprikaš. Odem na Dolac, kupim komade soma, štuke, smuđa i šarana, slatku i ljutu papriku, luk, domaću graševinu. Na terasi je ognjište. Hrastova drva, bakreni kotlić u kojem se krčka ta grozota. Moj muž odlazi rano ujutro i ne vraća se prije ponoći, ali u taj, ja ga zovem, crni petak, doma je točno u devet. Pojede tri vrele žlice. A potom vrijeđa moj fiš, pa mene. Dobiva napadaj bijesa zbog kojeg bi na poslu dobio otkaz. Razbaca sve sa stola, kuhinja pliva u crvenoj kaljuži kao poprište zločina. Odem u krevet i čekam ga. Dođe i legne na mene. U Bossovoj košulji s crvenim mrljama. Noćas me je zamolio mogu li se osim tih pet prostota koje mu šapćem, sjetiti i šeste, ili barem tih pet govoriti drugim redoslijedom. A ja sam rekla njemu, da moje noge preko svojih ramena baca kao u borilačkom zahvatu, i da moj vrisak nije užitak nego bol. Zaspao je, a ja sam ovdje.
Nisam ga se usudila pogledati. Šutio je.
– A tko si ti?
– Zovem se Ocean.
– Po filmu Oceanovih 11?
– Ne. Po Oceanu. I nemam tih 11. Radim sam.
– Što?
– Pljačkam banke.
– Gdje?
– U Nizozemskoj.
Pokazao mi je mobitel sa snimkama nadzornih kamera pljački banaka i maskiranim napadačem koji bježi na motoru. I TV vijesti u kojima sam razumjela samo riječ Ocean.
– To si sve ti?
– Da.
– Ovo pod jaknom ti je pištolj?
Pokazao je upereni kažiprst, stavio ga pod sako.
– Nemam revolver i ne znam pucati.
– Ako zapucaju na tebe?
– Onda je gotovo.
– A mogu li ja kako pomoći tebi?
– Već jesi. Tražim te cijeli život i napokon sam te sreo. Ema, zaljubljen sam u tebe. Odavno.
– To ti je ulet za sve očajne pijane žene?
– Ne. To mi je ulet u život s tobom.
– I što predlažeš?
– Da dođeš k meni. Moja je vila u tvojoj ulici na broju 11.
– Zoveš me na piće?
– Zovem te u krevet.
Bila je bijela, nova, dizajnersko čudo. Rekao je da tu živi sam i dolazi rijetko, jer rijetko je u Zagrebu. Pitala sam ga za roditelje.
– MH370 – rekao je.
Bio je to nestali let Malaysia Airlinesa. Kad bih morala odgovoriti je li bolji pljačkaš banaka ili ljubavnik, odlučila bih se za ovo drugo. O tome sam mogla svjedočiti iz prve ruke. Htjela sam se probuditi na njegovom ramenu, ali on me je otpratio kući. Nije htio moj mobitel, i nije mi dao svoj.
– Kad ćemo se opet vidjeti?
– Na tvoj idući crni petak.
Pružio mi je nešto nalik posjetnici. Pisalo je samo OCEAN, a ispod toga neki brojevi.
– Što je to?
– Obiteljska grobnica na Mirogoju. Naše mjesto sastanka. Ako me ubiju, donesi mi crvenu ružu na grob.
Probudila sam se na ramenu svog muža. On je otišao na posao, a ja na Mirogoj. Bila je to grobnica u Bauhaus stilu. Obitelj Gajski, pisalo je. A na monolitu od crnog granita, ime posljednjeg pokojnika: Domagoj Gajski. 1990. – 2024. Dao je uklesati godinu svoje smrti. Ovu godinu.
U Umjetničkom paviljonu postavljala sam izložbu Emila Fille, češkog avangardnog slikara, i listala po portalima. Večernji je imao svježu vijest "U zasjedi nizozemske policije ubijen je Domagoj Gajski, hrvatski državljanin, pljačkaš banaka s nadimkom Ocean". Barikade s dugim cijevima nisu čekale njega, nego ubojicu crnogorskog klana koji je usred podneva u restoranu izrešetao trojicu iz susjednog sela, ubio još dvojicu gostiju i policajca u ophodnji. Ubojstvo se dogodilo istodobno kad i pljačka amsterdamske Rabo Bank. Policajci ne vole kad im kriminalci ubijaju kolege. Zato su pucali u čovjeka na motoru i prije nego što se zaustavio. Po modroj kapuljači i dva milijuna eura u džepu shvatili su da je riječ o Oceanu. Nije pripadao kriminalnom miljeu, nije imao dosje. Bio je profesionalni skiper na pobjedničkoj hrvatskoj jedrilici ARC prekooceanske regate. Otuda mu nadimak Ocean.
Shvatila sam da taj gubitak ne mogu podnijeti i da moj život bez njega nema smisla. Pronašla sam davni obiteljski damski revolver. Ranih devetstotih to nije bilo oružje, nego modni detalj za torbicu milostive. Ustrijelit ću se na njegovu grobu. Odjenula sam crninu i ponijela crvenu ružu.
Bilo je podne, ispraćaj Domagoja Gajskog. Nikoga osim mene. Četvorica mirogojskih službenika podsjetila su me na četvoricu Hamletovih kapetana. Na kolicima lijes. Iza njega, samo svećenik. A onda su počele pristizati one. Mlade, lijepe, ožalošćene žene u crnini. I svaka je nosila crvenu ružu. Njih deset. Sa mnom, ukupno 11. Oceanovih 11 žena s ružom.